Iluzija o baletu

Ambiciozan je pothvat čak i velikim baletnim ansamblima postaviti Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog. Složili se ili ne, taj naslov sukus je i simbol baletne umjetnosti. Izvode ga ili ga žele izvoditi veliki i manji baletni ansambli pa ga je poželjelo i Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci. Želje i ambicije su jedno, a mogućnosti drugo, čega su i u Rijeci bili svjesni. Zato nisu pozvali nekoga koreografa koji bi slijedio liniju Lava Ivanova i  Mariusa Petipaa, već su angažirali Stašu Zurovca, svojedobnoga ravnatelja Riječkog baleta, koji je s tim ansamblom, u osam godina, ostvario niz predstava i autorski ga obilježio svojom plesnom estetikom.

No od odlaska Staše Zurovca iz Riječkog baleta prošlo je pet godina.  Ansambl, koji je već davno napustio pravac klasičnog baleta, nije uspio stvoriti novu fizionomiju već, s više ili manje uspjeha, ide od projekta do projekta, od predstave do predstave različitih suvremenih stilova. Tako je došao i do ovoga Labuđeg jezera, čiji izvorni naslov zavarava publiku jer ta predstava nikakve veze s baletom nema.

Kako bi se opravdalo Labuđe jezero koje to nije, počinju tlapnje o osuvremenjivanju, reinterpretiranju i dekodiranju, postupcima koje poznaje suvremena kazališna praksa i koji, ponekad, znaju donijeti dobar rezultat. Pomislimo na reinterpretiranje i dekodiranje Labuđeg jezera u „muškoj“ verziji Matthewa Bournea ili komičnu, parodičnu verziju ansambla Les Ballets Trocadero de Monte Carlo koja nasmijava do suza. Uspjeh tim verzijama, kao i, primjerice, drastično drukčijoj verziji Giselle Matsa Eka, osigurali su ostanak u mediju plesne baletne tehnike i, štoviše, njezina nadgradnja jer plesači Trocadera, muškarci, plešu na špicama.

Staša Zurovac, međutim, odlazi nekoliko stepenica niže od baletne tehnike. Svi – i članovi Riječkog baleta i studenti druge godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, plešu bosi, a zahtjevnost je svedena na razinu da su podjednako uspješni i amateri i profesionalci, među kojima se ne zapaža nikakva razlika.

Koreograf i redatelj nije se udaljio od izvornoga libreta Vladimira Begičeva i Vasilija Geljcera. On naznačava neke formacije ansambla iz izvornika, propituje „labuđe“ pokrete (valcer u drugom činu), oponaša (je li to parodija?) pojedine plesne situacije te pas de deuxe iz drugog i trećeg čina. Psihologiju likova, što je adut nekih osuvremenjenih verzija, svodi na naivu crno-bijelih ping-pong loptica kao zametaka ljudi i labudova. Gledajući predstavu, žalostilo me pitanje može li se i smije li se koreograf poput Staše Zurovca staviti u položaj malog Ivice kojega Čajkovskijeve teme i melodije potiču na zafrkantske pokrete, grimase, mahanje i pocupkivanje. I mogu li se plesači (Nika Lilek u glavnoj ulozi Odette i Odilije) staviti u položaj kako si mali Ivica zamišlja biti balerinom.

Znam da njima uopće nije bio cilj načiniti balet. Taj plesni uradak nije uspio stvoriti iluziju klasičnog baleta u repertoaru HNK-a Ivana pl. Zajca. Bojim se da može potpuno pogrešno informirati mladu publiku o tome što balet doista jest, mladu publiku grada koji ima baletni ansambl, ali balet nema. Sa stanovišta profesionalnoga kazališnog zanata, predstava s mnoštvom sudionika odlično je uvježbana, teče bez greške. Prati je vrlo dobar orkestar pod ravnanjem Matije Fortune. Glazba je, srećom, skraćena. Atraktivna je oprema: scenografija Dalibora Laginje, kostimi Bjanke Adžić Ursulov i svjetlo Denija Šesnića. Studentima glume bit će izvrsna praksa i osebujna uspomena.

A zaključit ću s potpuno osobnim mišljenjem: nažalost, već sam poslije zagrebačkog Modrobradog, prije godinu i pol, počeo gubiti vjeru u Stašu Zurovca.