Demistifikacija Jugoslavije

Profesor Marc Gjidara, francuski pravnik hrvatskoga podrijetla, poznat je u široj hrvatskoj i francuskoj javnosti kao professor emeritus i stručnjak javnoga prava na Sveučilištu Paris II (Universite Pantheon-Assas), ali ponajviše kao neumorni borac za hrvatsko državno osamostaljenje sve do 1991. Kao predsjednik i suosnivač Predstavničkog vijeća ustanova i zajednice Hrvata Francuske u Parizu, od 1991. bio je među organizatorima dvadesetak prosvjeda na platou Palače Chaillot protiv agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Prof. Gjidara objavio je više knjiga i članaka iz područja javnog prava. Proučava pravne i političke sustave zemalja istočne Europe, posebno država bivše Jugoslavije. Zajedno s M. D. Grmekom i N. Šimcem objavio je knjigu Etničko čišćenje: povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji (Le Nettoyage ethnique: documents historiques sur une idéologie serbe), u kojoj se etničko čišćenje pokazuje kao metoda srpskog ekspanzionizma. Pokrenuo je osnivanje poslijediplomskoga studija Sveučilišta Paris II i Sveučilišta u Zagrebu Europski studiji u Zagrebu 2000. Počasni je doktor Sveučilišta u Splitu.

Gjidarina zadnja knjiga u dvojezičnom francusko-hrvatskom izdanju Pogledi iz Francuske… pruža jedan ne samo kronološki nego i dijakronijsko-znanstveni i sinoptički duboki uvid u tadašnji upravni, društvenopolitički i gospodarski ustroj i funkcioniranje tadašnje SFRJ, iz kojih je uvijek razvidna diskrepancija, veliki raskorak između službene „socijalističke samoupravne“ teorije, odnosno frazeologije, i same prakse. Knjiga nije klasična zbirka fragmenata nego sadržava koherentnu i sinoptičku analitičnu cjelinu koja se dijeli na devet poglavlja: (I) Odnosi između političkih skupština i uprave u jugoslavenskom samoupravljanju; (II) Nadležnosti lokalnih vlasti u Jugoslaviji; (III) Administracija u političkom diskursu u Jugoslaviji; (IV) Pravosudni nadzor i nove zaštite u Jugoslaviji – Je li samoupravljanje optimalni oblik nadzora uprave; (V) Zakonodavna i uredbena inflacija u Jugoslaviji – ili devalvirano samoupravljanje;
(VI) Javna uprava u Jugoslaviji – od socijalističkog samoupravljanja do „poliarhijske politokracije“; (VII) Jugoslavenska administracija i europska integracija; (VIII) Privatizacije u Jugoslaviji: pozornost real-socijalizma spram privatnog upravljanja gospodarstvom; i
(IX) Funkcioniranje i upravljanje pravosuđem u Jugoslaviji – elementi za bilancu naslijeđenog jugoslavizma.

Gjidara također razotkriva međunarodne mistifikacije i predrasude oko fabriciranog međunarodnog imidža Jugoslavije kao modela socijalizma „s ljudskim licem“, istaknuvši kako su zapravo raskid Tito–Staljin i mit o nesvrstanosti zapravo bili „prividni“ i služili jugoslavenskoj diplomaciji kao sredstvo obmane i zavođenja zapadnih demokratskih elita. U tom smjeru, on naglašava da je „životno načelo jugoslavenske države već od njezina nastanka 1919., a još više poslije 1945., uvijek bila diktatura i obvezan monopol jedne stranke oslonjene na vojsku, policiju, tajne službe i pseudopravosuđe ‘po nalogu’.“ Autor ustanovljuje da diktatorska narav i represivna metodologija čine „DNK“ Jugoslavije.

Autor naglašava kako za razliku od drugih zemalja koje su imale iskustvo građanskog rata (Grčka i Španjolska) Jugoslavija nije znala evoluirali prema tranzicijskim oblicima demokracije i pluralizma, već je duboko potonula u tzv. „balkanizam“ sa snažnom tradicijom netolerantnosti, centralizma, ekskluzivizma, revanšizma, kao niza fantazmagoričnih ideoloških zapreka za demokratsku transformaciju. I zbog toga se Jugoslavija nije mogla ni strukturalno niti mentalno-društveno liberalizirati, kaže Gjidara i dodaje: „Jugoslavija kasni u odnosu na perestrojku, a nije pronašla nikakav ekvivalent za glasnost“. Model „socijalističkog samoupravljanja“ zapravo je samo poslužio kao ideološka i retorička obmana koja je prekrivala ono što autor naziva „poliarhijskom politokracijom“.  Ona se održavala na upravnoj, političkoj, društvenoj i gospodarskoj razini kroz institucionalnu proliferaciju mnoštva kvazi-neovisnih središta odlučivanja koja su u stvarnosti bili pod strogom kontrolom komunističke partije i nomenklature.

Autor je uvjerljivo i vješto prikazao neodrživost nove Kardeljeve paradigme „samoupravnog socijalizma“ kao nadomjestka za formalno-pravno distanciranje od staljinističkog sovjetskog modela, koja je trebala potaknuti „izumiranje države i ogromne birokratizirane državne uprave“. Ipak takve najavljene strukturne i sistemske promjene nikada nisu zaživjele zbog prevlasti partijske ideološke kontrole na svim razinama samoupravljačkih tijela, od vrha do baze. Naime, sve su upravljačke strukture postale poluge partijskoga titoističkog oligarhijskog rukovodstva, koje su se nasljeđivale i prenosile na kvazidinastički način. U zaključku knjige pod naslovom Zastarjelost jugoslavenskog balkanskog socijalizma Gjidara naglašava da je najslabija karika jugoslavenskoga totalitarnog sustava, kao i svih totalitarizama, nepoštivanje i kršenje temeljnih prava i sloboda, bez kojih se ne može izgraditi niti može opstati zdravo demokratsko društvo.