Čuvari dubrovačkih zidina

Punih šest desetljeća djelovanja Društva prijatelja dubrovačke starine riječju i slikom prikazano je u netom tiskanu spomen-zborniku, izgledom monumentalnom sukladno sadržaju koji donosi. Naime, pomno osmišljena i uređena oveća knjiga istinski je spomenik fenomenu građanske udruge, koja je od osnutka vodila temeljnu skrb o onome što Dubrovnik u osnovi čini Gradom. Pravi smisao poslanja čitljiv je iz svake riječi vanjske stranice knjige: Društvo prijatelja dubrovačke starine, povijest i rad na spomenicima kulture 1952–2016, potom i iz napisa dvadesetak autora najupućenijih u tematiku koju sriče naslov pod blistavom fotografijom čvrstih gradskih kula i zidina. U njemu se prvo očitava postojanje društva, koje okuplja prijatelje – osobe u afektivnom odnosu prema starini jasne identitetske lokacije: dubrovačke. Podnaslov pak precizira da je posrijedi povijest, što podrazumijeva dugoročnost, i to rada kao najuvjerljivije moći ljudskog bića, usmjerena čuvenim spomenicima, ne samo jedne vrste nego svekolike kulture te sredine u određenom razdoblju, kojem je 2016. jubilarna godina. Tako nam naslovnica najizravnije kazuje kako dubrovački grad čine njegovi žitelji, naraštaji kojih su ga gradili usprkos nemalim stradanjima, ali ga čine i oni koji ga danas održavaju, a ne samo koriste uživajući sve što im on tradicionalno na vlastitom tlu i u svojem prostoru pruža. Budući da su spoznaje o tome aktualne u čitavoj našoj državi, dokazivo maćehinskoj po prosjeku davanja za kulturna dobra spomeničkog značaja, listanje monografije omogućava uviđanje putova moralnijeg i svakako vidovitijeg ponašanja, pa je valja preporučiti čitaocima Vijenca, koji teži i pridonosi jačanju kulturoloških profila široke publike.

Nezamjenjiva uloga Društva

Odmah u Proslovu Denis Orlić, predsjednik Društva iz doba upućivanja knjige, ističe da se ono trajno iskazivalo programom „obnove, kultiviranja i prezentiranja materijalne baštine“, nipošto lišene duhovne komponente, koja je jasno ocrtana i u obistinjenome izdavaštvu kao „obliku prosvjećivanja komplementarnoga glavnome zadatku“. Stoga je od 1969. časopis Dubrovački horizonti pod okriljem Društva redovito izvještavao o njegovim poduzimanjima, a često objavljivao stručne priloge šire naravi, kao što je ono usporedno sufinanciralo mnoge znanstvene edicije ili ostvarenja drugih medija sa svrhom boljega prepoznavanja i dolična vrednovanja dubrovačke starine. Sumarno iznijevši ključne točke na kojima se osvjedočio prijenos znanja u zahvate konzerviranja, restauriranja ili rekonstruiranja poglavito graditeljskih djela iz doba Dubrovačke Republike, uvodničar je razastro mozaik kojemu zbornički ustrojena knjiga u nakladi rečenog Društva rasvjetljava bezbroj zbijenih kockica, ukazavši da nije nastala samo u slavi njegove obljetnice.

No puna je dimenzija istine o Društvu bogato sročena u ulančanu nizu priloga koji slikovito, ponegdje i anegdotalno, razlažu historijat spontano nastale građanske udruge. Iz članka u članak nekoliko poglavlja otkriva se hod grupe entuzijasta predvođenih od gospara Lukše Beritića, a složnih u odluci da protiv nemara ili nemoći novoga doba bolje uzdignu vrednote svojeg zavičaja. Pod njima su prvo prepoznali specifične činitelje materijalnih dobara više kategorije u svom urbanom okružju: javne građevine povijesnog nastanka, ali ipak zidine na prvome mjestu. Teško je reći da li su ih izabrali zbog vizualne nametljivosti ili zato što su ih držali znamenjem samoočuvanja Grada, a kad se znade njihov usud na nemilost svima prepuštena općeg dobra, može se razabrati i zrno vizionarstva. No s preuzimanjem uloge njihova čuvara nije se više radilo o standardnoj zaštitarskoj službi, kakva je već dosta dugo i tamo postojala, nego o iznalaženju dodatnih sredstava za efikasno zbrinjavanje te i ostale baštine većim ulaganjem u obnovu.

Naglasak su stavili na fortifikacije kao svjetski poznat zaštitni znak Dubrovnika valjda i ne sluteći da će postati važan oslonac njegova opstanka, kao što su danas, kad mu godišnje donose višemilijunski prihod. Zacijelo ne izdavši vještinu mudrih predaka u čuvanju svake neovisnosti, istupili su u javnosti te već daleke 1952. u sporazumu s lokalnom upravom i nadležnom službom opće zaštite spomenika utemeljili udrugu koja odonda živi kao primjer svojoj inače u nas nerazvijenoj vrsti. Bitno je da su njezini članovi kolektivnim, izvaninstitucionalnim djelovanjem oprimjerili načela otprije provjeravana u europskim iskustvima, ali ne baš lako provediva unutar ondašnje države. Ona je promaknula uredovni sustav zaštite, a prema mogućnostima davala sredstva za uzdržavanje kulturnog nasljeđa sredine, no to obilju njegovih iznadprosječnosti zacijelo nije dostajalo. U tome kontekstu odskače vrijednost misije i poslovanja Društva, koje uvažava svekoliku zakonsku osnovu konzervatorstva, no samostalno priskrbljuje i raspoređuje veće financije za prave pothvate koje izabire i neposredno vodi po demokratskoj volji članstva. Usto još treba naglasiti da dosad nije bilo većih promašaja, pogotovo ne i razvidnog ugrožavanja ikojega kulturnog dobra iz nepregledne množine tretiranih na razne načine, a redovito po metodama koje su tradicionalno uvriježene i priznate u zapadnom svijetu.

Neupitna je stoga važnost onoga trenutka kad je odlučnost o nikome i ničemu osim o domoljubnom sentimentu ovisnih članova udruge okrenula kormila upravljanja najatraktivnijom baštinom po svojem barometru te nagnala općinsku vlast da joj prepusti raspolaganje prihodima od ulaznica posjeta povijesnim utvrdama Grada. Naravno, Društvo se obvezalo na njihovo održavanje i popravljanje te se time prilično odterećeni ograničeni financijski fondovi male općine, koja je uz troškove rješavanja komunalnih potreba bila pritisnuta i davanjima centralnoj vlasti. No sretno se postojanje divotnih utvrda uz zanimanja sve veće mase turista za njihov obilazak s pogledom na stari grad i okolni krajolik pretočilo u znatni dobitak, koji onda nije korišten ni za što drugo nego za sanaciju i revitalizaciju tih zidina i kula, dakle vraćan objektima i mjestima odakle je potekao. Tako su uklonjeni učinci zuba vremena na reljefnom meandru gradskog oklopa, brisane posljedice stoljetne zapuštenosti koju pokazuju prve fotografije, očišćeni golemi kameni plaštevi kula i bedema, učvršćena im ukupna statika i tektonika – bez opsjenarskih poteza vraćena autentično snažna ljepota.

Poglavito su slijedom pretraga arhiva od neumornoga Lukše Beritića zahvati poprimili ozbiljne razmjere, procesi donosili sve više plodova te je Društvo proširilo djelovanja najprije prema Stonu, potom planski i dalje u granicama nekoć jedine politički i ekonomski dugo neovisne hrvatske državice. Programi su se širili složno velikom cilju vraćanja predodžbi o vanjskom izgledu i unutarnjem redu kako središta Republike tako drugih poprišta i uporišta njezine vladavine. Po osovini vještina i znanja povijesti umjetnosti uključeni su kompetentni arheolozi i arhivisti, arhitekti i inženjeri građevinarstva, analitičari i planeri progresivnih struka kao sudionici radova i odlučivanja. S obzirom na ukupnosti bogate baštine napon je bio tolik da se usporedno znalo obavljati po nekoliko zahvata, ali ih se uz angažiranje sveg članstva dobrovoljnoga Društva uspijevalo pravodobno privesti kraju.

Objektima je očuvan i integritet i identitet jer im nije mijenjana namjena, što se drugdje zbivalo pod okvirom „škole aktivne zaštite“, koja je u spomenike unosila često neprimjerene sadržaje te im štetila fizička tkiva i strukture prostora. Posebice im se dovodila u pitanje istinitost kao i formalna kakvoća, što je pod paskom i mudrim usmjerenjem Društva izbjegnuto zahvaljujući postupcima koji su tehnički i tehnološki donekle srodni muzeološkima u smislu jače sanacije zatečenih stanja nego proizvoljne rekonstrukcije nestalih dijelova ili oblika. Kontinuirano sustavnim sistematiziranjem akcija prema dignitetu baštine uz provođenje svih propisanih istraživanja i složenih analiza, utvrdila se paradigma doktrini širokog spašavanja građevina od daljeg urušavanja i propadanja, a usto postiglo više važnih učinaka koje novi Zbornik retrospektivno otkriva.

Moderno poimanje prošlosti

Glavnina djelovanja bila je vođena utvrđivanjem posebnosti materijalnih dobara okružja, ali nije bila unaprijed uvjetovana ikojim jedinstvenim kriterijem osim nastojanjem za njihovim spašavanjem i vraćanjem u život. Tako se u kronološkom popisu u Zborniku nalaze stare javne zgrade, profane i sakralne, urbane i ruralne iz širokog raspona stoljeća, a ne uvijek visoka umjetničkog stila. Očito je otvoren proces posve moderna poimanja prošlosti koja oplemenjuje sadašnjost, a u cjelini entiteta priprema bolju budućnost, te se velika pozornost obraća održavanju mnogih svjedočanstava dostojanstva Republike. U tom smislu uklanjane su čak i veće zgrade koje bijahu očite recentne nagrde utvrdama i urbanističkom skladu Grada te obaju planski oblikovanih stonskih naselja. S ništa manje elana prišlo se nadoknađivanju šteta od jakog potresa iz 1979, još jačim od stradanja u agresiji neprijatelja tijekom 1990-ih godina, kad su zbog prekida redovnih primanja već pristizale i poneke donacije. S neprekidnim uvjerenjem da se trajnost područnih vrednota mora danomice dokazivati djelovanjem u korist zajednice potpomagao se i otkup umjetnina, a zahvaljujući Zborniku nebrojeni se i slikovno iskazani činovi ili djela sagledavaju u međusobnoj povezanosti. Odreda vjerodostojno dokazuju da se nije radilo o površnoj simbolici, nego se uistinu zašlo u sve pore davnašnjega ljudskog stvaralaštva na koje od 19. stoljeća upućuje zapadnjačka teorija i praksa.

Presudno je da investitor najkonkretnijih zbrinjavanja baštine ostaje dobrovoljna udruga građana koja se ne rukovodi nikakvim drugim interesima osim očuvanja i obnove ili uređenja široko shvaćenih kulturnih dobara. Najprije težeći vraćanju izvornih oblika dubrovačkih, pa stonskih i ostalih manjih fortifikacija, iz nje se određivao opseg i modus konzervatorskih ili restauratorskih intervencija, nerijetko i restitucija nestalih dijelova iznalaženjem analogija ili slijedom komparacija u obilju građe na licu mjesta. Zbog fiksno praktične namjene podosta tipizirane arhitekture, konstrukcije i oblici postojećih zdanja nisu osobito komplicirani, a ni zagonetni, ali bezuvjetno su impozantni i utoliko današnjem svijetu neodoljivo privlačni. Povezujući staro i novo, zadaci oko njih svladavali su se ritmom prohtjeva s terena, dok je Društvo kao jedini nositelj i mahom glavni voditelj potrebnih radova preuzimalo i odgovornost sprječavanja budućih šteta, koje bi se mogle dešavati zbog starosti zdanja. S punim nadzorom dajući rehabilitirane spomenike na prolazno raspolaganje turističkoj privredi, koja je samo u ovom slučaju bez zahtjeva za preinakama objekata promptno vraćala u njih uloženi novac, čak ga i jako povećavala, zaklopili su se gotovo savršeni krugovi. U vrlo jednostavnu odnosu davatelja i tražitelja usluga, procedurom bez mnogo administriranja još je pojačan ekonomski potencijal za nastavak regeneracije kulturnih dobara. Većina je pak obnovljenih ambijentalno stopljena s naturalnim okolišem, sračunato na tipiziranu iskoristivost koja priječi degradiranje jednog i drugog pola te neposredno koristi boljitku pa i napretku mikrozona. U njima se od strane Društva režiranim usavršavanjem građevinarskih struka i poticanjem zanatstva može očekivati čak i demografski rast, kao i socijalna stabilizacija, dok je u temeljima vrlo etička popularizacija baštine. Zato možemo slobodno reći da se striktnom strategijom, ili „filozofijom“ u duhu humanističke orijentacije, doslovce spasila, ali i uzdigla vrsnoća nasljeđa, te da bi suvremenu provedbu tih načela mogle poželjeti ine sredine u primorju, a i drugim hrvatskim krajevima.

Sa Zbornikom koji smo dobili u ruke potpuno se kristalizira odnos naslovljenoga Društva prema slojevitoj baštini regije s naglaskom na njezinoj autentičnosti, a iscrpno pojašnjavaju okolnosti i uvjeti djelatnosti unutar tog okvira. Očito je da se on širio do zadivljujućih dimenzija od više stotina vrlo različitih intervencija, što nije usporedivo s dometima nijednoga drugog negdašnjeg kotara ili današnje županije na tlu Hrvatske. Time se posredno stječe uvid u dublja povijesna življenja jedinoga našeg grada-državice, pa su vrlo intrigantne usporedbe daleke prošlosti i suvremenosti jako obilježene postojanjem Društva prijatelja dubrovačke starine.

Ključno je da su sami građani Dubrovnika izvan općinskih ili državnih institucija kao najodaniji baštinici predaja osmislili u mnogome idealni model koji sistemski dosljedno funkcionira već više od pola stoljeća. Na površinu su izbile i druge prednosti utanačenih djelovanja, dok je svaki uspješno obavljen zadatak ili naum produbljivao općedruštvenu svijest kako o nužnostima tako i ostvarivim modusima čuvanja svekolikog nasljeđa. Kad su zidine Grada dovedene do stupnja koji zadovoljava kriterije struke te donose dobit isprva neslućene razine, tom su dobiti nadalje financirani popravci i poboljšanja stare i nove urbane infrastrukture. Dosta je spomenuti, opet s bjelodanom simbolikom, da se u Dubrovnik ulazi i izlazi preko kamenih mostova iz doba renesanse živuće s gestom renovatia, koje je obnovilo upravo Društvo. Tim su u Zborniku opravdanije sve pohvale zajednici organizma jedinstvenog smjera dokazanog na obavljenim pothvatima, uredno registriranima i ukratko opisanima uz istumačena nastajanja drevnih zdanja. No nisu izostala ni individualna sjećanja na prve protagoniste djelovanja, što također potvrđuje časni odnos prema prošlosti, a i upisuje u povjesnicu pomalo zaboravljene osobe.

Povijest kao učiteljica života

Posve razumljivo najviše je stranica Zbornika posvećeno fortifikacijama oko Grada izrasla na hridi, koju one svladavaju moćnom arhitektonikom spremnom za svaku obranu urbane jezgre, poput njih definirane u uzletu Republike. Znajući pak sistem organizacije njezine stoljetne samouprave, osnovne za održanje i utvrda i Grada, ne može se ne uočiti kako mu je i koliko srodna geometrija Društva prijatelja dubrovačke starine, s tijelima Malog i Velikog vijeća stožernih mnoštvu punopravnih članova-građana. Držimo na umu da je Dubrovnik s takvim ustrojem tijekom stoljeća svladao posljedice niza udara kakvi ni približno nisu zadesili ikoji drugi grad na istočnom Jadranu. Očito se iz povijesti učilo za jamstva pouzdanije istrajnosti, koju spomen-knjiga ponajbolje svjedoči s više od 400 stranica gusto popraćenih izvrsnim ilustracijama. Sažete su eksplikacije napisali najiskusniji znalci materije, od povjesničarke umjetnosti Patricije Veramenta-Paviša (nažalost preminule tijekom priprema zbornika), preko veterana složenih zadaća Hrvoja Macana i Nika Kapetanića, novoizabranoga predsjednika Društva, do inih voditelja i sudionika združenih nastojanja provjerenih uspješnosti. Razlog im je u tome što su se pri izboru sadržaja rada držali neupitno pozitivnih ciljeva, a s težištem na revitalizaciji ostavštine regionalne kulture i u pristupu svim zadacima rukovodili teorijski čvrstim stajalištima kao garantom vlastitoga dostojanstva.

Obnova tvrđave Sokol

Urednica Zbornika Snješka Knežević znalački je obavila svoj posao, tako da sve dokumentira kako su vrijednosti povijesnog Dubrovnika stekle vjerne čuvare i predane obnovitelje u demokratski ustrojenu i stručno osposobljenu Društvu, neupitno zaslužnu i da se taj grad prvi s hrvatskih teritorija upisao u UNESCO-ovu Listu svjetske baštine. Ranije ili nedavne sanacije Orlandova stupa te Male i Velike gradske česme stoje na vrhu zahtjevnih intervencija u kojima se izbrusila ničim pretjerana, utoliko etički učvršćena metodologija čiji su akteri samozatajno s osjećajem dužnosti otvarali mnoga vrata i rješavali probleme na kojima su drugi zapinjali. U simbolikom trajno prožetoj uzajamnosti djela i djelovanja našle su se prikladne pozornice i za izvedbe Dubrovačkih ljetnih igara, propulzivnoga faktora afirmacije kulturnog nasljeđa te nipošto slučajna vršnjaka Društva. A ugledom opet na pretke, koji u Stonu i Malom Stonu podigoše sklop fortifikacija, nadaleko najveću intervenciju ljudskog uma i ruku u prirodni prostor, suglasno im Društvo još i sada provodi zamašnu obnovu na vlastiti ponos, a i užitak strancima sa svih strana svijeta. Ne zaostaje ni pothvat obnove tvrđave Sokol uvrh Konavala, na strateškom položaju koji se potvrdio i u Domovinskom ratu, pa ni čednih seoskih mlinova na vodama rječice Ljuta kao privlačna oduška posjetiteljima okoliša, koji zadovoljavajući znatiželju saznaju povijest zemlje i naroda. Dakle se svugdje razabiru generičke spone nasušne zbilje i uzorne znakovitosti svojstvene Društvu, koje ih je djelatnošću najuvjerljivije i opredmetilo vodeći računa o harmoniji prirode i spomenika, nadasve sponama prošlosti i budućnosti.

U ime toga moglo bi se još mnogo nabrajati s uporištem u novotiskanom jubilarnom Zborniku, koji iznosi na vidjelo postignuća što raznolikošću i opsežnošću zaslužuju priznanja, kao i izvrsnost te knjige predane javnosti svrhom svestranijega buđenja svijesti o nuždi i koristi aktiviranja odlučnije brige o kulturnim dobrima. No kako bi se zbog rastrgane distribucije za nacionalnu nam kulturu silno važnih proizvoda (te se npr. u knjižarama diljem Zagreba ne prodaju djela dubrovačkih ili drugih nakladnika), moglo desiti da ovaj ne dođe do krugova potrošača u svim mjestima, dužni smo tu ediciju najtoplije pozdraviti. Poglavito s razloga što usprkos poljuljanim kriterijima vladanja prema izdavaštvu, odnosno općoj krizi knjige, ova u punim dimenzijama otkriva iznimni fenomen – već golo postojanje dobrovoljne građanske ustanove kojoj je posvećena. A to osobito treba naglasiti dok se još nisu posve ugasile težnje ugrožavanja egzistencije Društva prijatelja dubrovačke starine pokušajem otimanja polovice njegovih osnovnih prihoda. U tom kontekstu kao da se potvrđuje kako su često utvrde – doslovce i imaginarno – određivale sudbinu Dubrovnika, ali je više nego sretna okolnost da je posrednik u tome bila udruga zaljubljenika u spomeničko nasljeđe. Sudeći prema zbivanjima na dubrovačkoj sceni, svi su ipak izgledi da će se ona otrgnuti takvu usudu, ali je sigurno toj pobjedi i gore prikazana monografija više nego valjan zalog. U impozantnoj svojoj cjelini potvrđuje postojanost mota „Što je učinjeno s krepošću, krepost će i održati“, sročenog latinskim natpisom na kamenom okviru ulaza u tvrđavu Klisa, no idejno suglasnog udjelu mnogih pojedinaca afektivno i aktivno zauzetih oko programa i tradicije čuvanja dubrovačke starine.