Čovjek prije svega

Trideset i prvoga dana mjeseca svibnja svoje je zadnje predavanje pred mirovinu u kultnoj Sedmici zagrebačkoga Filozofskog fakulteta mislio održati akademik Stjepan Damjanović.

Noseći uručke o hrvatskoglagoljskom Prvotisku nije ni slutio da su njegovi studenti u tajnosti isplanirali nešto posve drukčije. Ovacijama, zvucima tamburice i prigodnom PP-prezentacijom profesora je počastila dupkom puna dvorana zahvalnih studenata te najbližih kolega i suradnika.

Što im je pritom svima bilo na srcu, izrazio je student Borna Treska: „Ovdje smo kako bismo Vam otvoreno pokazali svoju pomalo djetinju ljubav i veliko poštovanje...“ Složili bi se brojni kroatistički naraštaji: „I sami bismo voljeli jednoga dana biti upravo takvi – vječno zaljubljeni u svoju struku.“

Omiljeni je profesor zahvalio: „Studente sam uvijek volio. Znao sam uvijek da je fakultet tu zbog studenata te da je, bez obzira na brige o titulama, naš posao da radimo sa studentima i da to radimo tako da im pomognemo. Svaka čaša je različite veličine. Svaka darovitost je drukčijega oblika i drukčije veličine, ali treba pomoći svakom da napravi one korake koje on može napraviti.“ Program je uključio i glazbeno-poetski recital studenata Mateje Jurčević, Andreja Gašparovića i Tomislava Stanića, domjenak te priliku svakom prisutnom da stisne ruku svom Učitelju. Mladi su kroatisti poklonili i vlastoručno ispisan spomenar biranih riječi zahvale velikom profesoru, kolegi, ali prije svega čovjeku.

Sedmoga dana mjeseca lipnja od milenijskoga su kroatističkoga naraštaja palicu preuzeli nešto „stariji Slaveni“ u središtu Hrvatske, na Trgu bana Jelačića, u Društvu hrvatskih književnika na promociji zbornika Meandrima hrvatskoga glagoljaštva, posvećena akademiku Damjanoviću o 70. rođendanu.

Izdala ga je Hrvatska sveučilišna naklada pod budnim uredničkim okom profesorovih najdražih, kako ih je u zahvali nazvao, tj. suradnika s Katedre za staroslavenski jezik i glagoljaštvo Tanje Kuštović i Matea Žagara, uz svesrdnu pripomoć Ivane Eterović. Da je riječ o posebnoj katedri, posvjedočila je urednica Kuštović govoreći o nesebičnoj i zauzetoj brizi profesora Damjanovića za svoje mlađe suradnike.

„Profesorov se utjecaj širi poput krugova na vodi po cijelom slavenskom svijetu“, rekla je Dolores Grmača govoreći o zborniku s 39 priloga posvećenih temeljnom Damjanovićevu znanstvenom interesu – glagoljskoj baštini. Autori su radovima stvorili, riječima Anđele Frančić, „mozaičnu čestitku našem svečaru“. A on je, naglasio je Mateo Žagar, ne samo vrstan paleoslavist nego i „jedan od najistaknutijih predstavnika naraštaja integralnih kroatista, koji aktivno prate plodove istraživanja sinkronijskih i dijakronijskih jezikoslovaca, istom mjerom i književnih povjesničara, ne samo srednjega vijeka nego svih stoljeća do našega“. Profesor je Damjanović rekao: „Moramo uvijek imati poštovanja prema prošlosti. Svi usponi su uvijek stajanja na ramenima nekoga drugog.“

Proslavljena su desetljeća djelovanja akademika Stjepana Damjanovića,  profesorskoga i znanstvenoga poziva življena s predanošću, vjerodostojnošću i požrtvovnošću. A takve su svevremenske kvalitete – evergrin.

„Više puta, u raznim događajima ovih dana“, priznao je profesor, „pao mi je na pamet onaj psalam Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? I dalje ću imati razloga o tome razmišljati.“ Raduje što, reče urednik Žagar, „profesionalni rad našeg svečara i dalje teče nesmanjenom žestinom“.

Profesore dobri, hvala Vam na divnim godinama! Neka Vam je i dalje obilje radosti i uspjeha u radu!