Uzleti i padovi hrvatskog lutkarstva

Ovogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta (SLUK) koji se od 1. do 4. lipnja održao u Zadru, ukazao je na nekoliko slabih te nešto više dobrih i pozitivnih trendova u hrvatskom lutkarstvu. I dok se loši aspekti mogu poništiti organizacijskim potezima i snažnim buđenjem uspavanih ljepotica, pozitivni bude nadu u svjetliju budućnost domaćega lutkarstva, u koju duboko vjerujemo. Prije no što uzletimo na krilima tog optimizma, okrenimo se utezima.

Za 26. SLUK prijavilo se svega trinaest predstava, što je iznimno malen broj, posebice jer je riječ o najvažnijem domaćem lutkarskom festivalu i još bijenalnoga karaktera. Zar zaista hrvatsko lutkarstvo, koje, zahvaljujući osječkom studiju glume i lutkarstva svake godine biva bogatije za nekoliko diplomiranih lutkara, nema mogućnosti za brojniju i jaču konkurenciju? Ima, no pravilo da se na SLUK mogu prijaviti samo kazališta i lutkari koji su članovi lutkarske udruge UNIMA ne dopušta svima da pokažu što znaju. Ukidanje tog pravila bilo bi pokazatelj demokratičnosti i sigurno bi podiglo konkurenciju. Još jedno pravilo pokazalo se na ovom SLUK-u mrtvim slovom na papiru. Riječ je o tome da u konkurenciju ulaze samo predstave koje su premijeru imale do određenog datuma, konkretno 20. veljače. Više kazališta oglušilo se na pravilo koje su sama propisala, a ekstremni je primjer Zagrebačko kazalište lutaka, koje je za festival prijavilo Snježnu kraljicu, da bi u posljednji tren, kad je već sve bilo gotovo, a predstava na papiru i u terminu, njihov Šegrt Hlapić progutao Snježnu kraljicu, napravivši mali organizacijski kaos (predstava S razlogom preko noći je prebačena u za nju neprivlačniji prostor HNK-a). I uza sve to predstava ZKL-a bila je daleko najslabija karika (ona na kojoj u teoriji sve puca, ali ne i u našoj praksi) natjecateljskoga programa po izboru selektorice Ane Prolić.

Od klasike do hrabrih iskoraka

Kako smo nedavno pisali o predstavi, nećemo se ponavljati. Tek ćemo reći jedno: dok smo u kontekstu ZKL-ovih predstava u Šegrtu Hlapiću vidjeli neke pomake nabolje, proglasivši je ponajboljom predstavom tog kazališta posljednjih godina, u sudaru s predstavama izvan Zagreba ponovo se pokazalo koliko ZKL kaska za hrvatskim lutkarstvom. Stoga brzinski prijeđimo na sunčanu stranu ulice lutaka.

Ostalih sedam predstava u konkurenciji bile su dobre, vrlo dobre i odlične te su se kretale od odličnih primjera klasičnog lutkarstva do hrabrih koračanja novim animacijskim prostranstvima, od naslona na riječi do progovaranja izvedbom i vizualnošću. I sve to uz vrlo dobru do odličnu animaciju.

Najbolje od tradicije mogli smo vidjeti u čak trima predstavama pod režijom Ljudmile Fedorove: Male priče o nestašnoj Sonji, GK Zorin dom iz Karlovca, Nije me strah Dječjeg kazališta Branko Mihaljević iz Osijeka i Karlson s krova, KL Zadar. Odmah recimo da je žiri u sastavu Jasminka Mesarić, Olga Vujović i Robert Raponja zadarskoj predstavi, između ostalih nagrada, dodijelio i nagrade za najbolju predstavu i režiju. Sve tri predstave odlikuju tople priče o prijateljstvu s kućnim ljubimcem te imaginarnim i stvarnim prijateljima, kao i o hrabroj borbi s vlastitim strahovima. Nadalje, sve tri imaju čvrstu strukturu, lagan dramaturški (ras)pad uglavnom pri kraju i pregršt razigranih lutkarskih i redateljskih rješenja i minijatura. Karlson je i vrlo duhovita predstava, a njezinih prvih 20 minuta prava lutkarska poslastica. Problem s krajem ima i predstava Ukradeno sunce, GKL Split, redateljice Tamare Kučinović, koja je vrlo privlačnim drvom omotanim vizualnim slojem (Alena Pavlović) stvorila opipljivo tamnu i zagasitu atmosferu, obogativši je vrlo zgodnim minijaturama poput pecanja i kupanja. Nažalost, kraj je sveden na prepričavanje, što je utišalo lutkarski šarm cjeline. Bitno drukčiji problem ima Pipi Duga Čarapa, GKL Rijeka, u režiji Ivane Djilas. Njezin je uteg gomila teksta koja je gušila izvedbenost predstave.

Igra umjesto riječi

Kao svojevrsna izvedbena suprotnost Riječanima i ostalim spomenutim predstavama, našle su se dvije predstave koje su se udaljile od teksta i klasične lutkarske predstave – S razlogom KD Pinklec i LOFT-a u režiji Morane Dolenc te Nevidljiva Kazališta Virovitica i KL Zadar u režiji Nikole Zavišića. Obje su predstave potisnule riječ kao glavni komunikacijski kod, u prvi plan stavivši igru, glumačku ili vizualnu. U predstavi S razlogom riječ je u potpunosti istisnuta, a izvođači su gradili priču pokretom i animacijom predmeta i scenografije. Ovdje je i vizualni sloj minimaliziran (bjelina scenografije dodatno je isticala izvođače na sceni) te je priča do konzumenta tekla neopterećena viškovima koji bi mogli gušiti jednostavnu i toplu poruku da je svaki život vrijedan življenja. Za razliku od čistoće, jasnoće i vizualnog minimalizma predstave S razlogom, Zavišić je u predstavi Nevidljiva stvorio izvedbeno obilje, progovorivši bogatom, dinamičnom i silno domišljatom vizualnošću, od privlačna spoja lasera i dima do pretakanja tijela u sjene, kao i poigravanjem zvukom i glazbom. U tom izvedbenom gustišu nije se odrekao ni riječi, iskoristivši ih ponajprije u funkciji stvaranja ritma predstave i animacije te atmosfere. Takvo bogatstvo stvorilo je zgodnu opreku naslovu, pretočivši svijet junakinje i njezinih nevidljivih prijatelja u bezgranični svijet u kojemu je obilje norma. Samim time, iako neki dijelovi na prvi pogled djeluju suvišno, njihovim odstranjivanjem osiromašili bismo taj svijet kreativnosti i (izvedbenog) bogatstva.

I dok smo u aspektu koncepta i ideje vidjeli široku paletu od kvalitetne klasike do nekih novih i privlačnih ideja i pristupa, u pogledu glume i animacije uočili smo gotovo u svim izvedbama pokoju odličnu ulogu. Dominik Karakašić, uz Sanju Zalović kao pomoćnu animatoricu, stvorio je duhovit lik Karlsona, jedan od najbolje oblikovanih likova suvremenoga hrvatskog lutkarstva. Njihova zajednička igra, Karakašićeva glave i tijela te Sanje Zalović rukama lutke, stvorila je duhovit dijalog i ples dijelova tijela. Odličan dijalog između lutke i glumca stvorio je Giulio Settimo u Malim pričama o nestašnoj Sonji, naslovnu kujicu animirajući vrlo duhovito, šarmantno i toplo, u scenama s animatorom/gazdom stvorivši živu dvosmjernu komunikaciju koja je kulminirala u emocijom nabijenom kraju. Mario Jakšić, Petar Atanasoski i Bruno Kontrec odlično su oblikovali junaka predstave S razlogom i njegov životni put, dočaravši nam sve faze života obogaćene pratećim emocijama i humornim situacijama (svi spomenuti zasluženo su dobili nagrade za glumačku izvedbu).

Za razliku od već istaknutih loših aspekata Pipi Duge Čarape, cijeli ansambl bio je precizan i uvjerljiv u animaciji (Andrea Špindel osvojila je nagradu za naslovnu junakinju). Osječani su ponovo bili animacijski i izvedbeno na visokoj razini (nagrada Kristini Fančović), dok su se od prošlogodišnjega PIF-a, kad smo ih prvi put gledali, izvedbeno silno podigli Splićani. Da samo ne hvalimo, dodajmo da je bilo i slabijih rola. Vjera Vidov u Nevidljivoj iskliznula je iz tračnica groteske u nekontroliranu pretjeranost, Maja Lučić Vuković u Sonji vlastiti je lik oblikovala nepotrebno hladnim i distanciranim, dok su se zekaelovci svega mjesec dana nakon premijere Hlapića poprilično raspali. Ipak, u globalu, osjeća se glumački i animacijski rast koji predvode bivši osječki studenti.

Zaključno, hrvatsko lutkarstvo je, sudeći po SLUK-u, na dobru putu, no ima još dosta prostora za istraživanje i napredak. I dok najpozitivnije aspekte vidimo u odličnoj animaciji i uspješnim pokušajima da se utiša riječ, slabije strane vidimo u dramaturgiji. Voljeli bismo da se do sljedećeg okupljanja SLUK demokratizira i dogovori sam sa sobom trebaju li mu pravila ili ne, da se ZKL protrese iz korijena te da selektora dočeka mnogo više prijavljenih predstava, posebice mladih lutkara te malih i nezavisnih družina.