Ustrajnost u beznađu

Za Dubravka Horvatića (Zagreb, 1939–2004), pjesnika, romanopisca, književnog i likovnog kritičara, pisca za djecu i mladež, pisca legendi i priča, putopisca i dramskog pisca, uvijek se, književnokritički, smatralo da nam sa svojim pjesmama donosi cjelovitu i smislenu poruku koja je počesto „ukopničkog“ tona i pesimističnog raspoloženja. Pjesme su mu, koje nastanjuju preci i sveci, napučene raspadanjem i truleži tjelesa u trijadi vremena i prostora te ljudske malodušnosti. Ubijeni i raspadnuti oblici u vremenu i prostoru. Slijede nepogode, bitke, zveckanje oružjem, ožegline u sirovu mesu, oglodane kosti, jesen. U pjesmama će bezuspješno jurišati na bedeme, no, alegorijski shvaćeno, jurišanje je to na Hrvatsku da je ponovo osvoji i oslobodi. Pjesnik je to koji misli istinu o nama, našu tisućljetnu povjesnicu, a pritom kao da se obraća gluhom svijetu: Kako zadobiti nadu u spas? Sve će to aranžirati u oblandi surih animalističkih slika u spodobama raznih zvjerinja, kurjaka, zmija, crva, divljih svinja, osa i pasa. No kontekstualiziranje uporabe takvih simbola i slikovitih spodoba ovisit će o desetljećima njegova opusa – uglavnom, u dugom razdoblju do stvaranja samostalne Hrvatske, Domovinskog rata i nakon njega. Jedan je od rijetkih pjesnika koji se periodizacijski može mjeriti i izvanknjiževnim kriterijima i terminima.

Krugovaš povezan s razlogovaškom poetikom

U knjizi izabranih pjesama Bašćina nalaze se ponajbolje pjesme iz deset za Horvatićeva života objavljenih zbirki: Groznica, 1960, Zla vojna, 1963, Bedem, 1968, Crna zemlja, 1970, Bašćina, 1982, Sveti zrak, 1988, Ponor, 1992, Ratna noć, 1995, Svjetionik, 1999, Neprohodne magle, 2001. Prve tri knjige i Bašćina smatraju se kultnim knjigama, a u njima se nalaze i antologijske pjesme (Jedan se kralj odrekao prijestolja..., S koljena na koljeno..., U svojim posljednjim časovima) s kojima je zarana zacrtao prepoznatljivu poetikološku matricu sa čvrsto oblikovanom tvorevinom (u pjesmama u prozi i u slobodnom stihu), zatim tematsko-motivskim sklopom (koji je uvijek bio predmet književne i političke raspre zbog specifičnog tonaliteta u razviću i potonuću hrvatske povjesnice) prepunim mitologema, što je u ono doba neizravna govora o Hrvatskoj i hrvatstvu bilo veoma hrabro. Upravo je takvom „zadrtošću“ Horvatić zadobio izdvojenu recepciju i kod jednog dijela čitača i kod kritike. Njegovi narativi i sintagmatske cjeline rasapa (tjeskobni jezik i pesimizam) nemaju ekvivalent u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Bio je on uvijek usuprot onima kojima je idealističko poticanje života smješteno u sigurnoj konstanti, gdje je „tijelo hram duha i živa kula ideala“ (Tin Ujević, Epigrami).

Horvatićevi poetsko-modelativni obrasci poslužili su poslije kao mjerilo za kritičke sudove i za slikovne i pojmovne rasudbe u usporedbi s cjelokupnim suvremenim hrvatskim pjesništvom druge polovice 20. stoljeća sve do pojave pjesnika emigranta Borisa Marune, koji je sličnim uvidom u hrvatski povijesni nespokoj 20. stoljeća pokušavao epilogizirati nadogradivši ga urbanitetom i zbiljnom predodžbom konkretnih slika. Recepcijski gledano Horvatić je zadržao svoje izdvojeno mjesto i šteta je što ga je pritiskala kruhoboračka nevolja te je morao udovoljavati tržištu književnina, ali nikada kao uhljeb, dapače žigosan kao potencijalna prijetnja tadašnjem političkom i ustavnom ustroju. Uspio je objaviti pedesetak knjiga, a od 1972. do 1990. bio je profesionalni književnik jer mu je nakon objavljivanja priče Olovna dolina bilo onemogućeno zapošljavanje. Poneki mu je kritik (Vjeran Zuppa) zamjerao da nemilosrdno štanca jednu te istu pjesmovnu modelativnost, no Horvatić se i nakon osamostaljenja Hrvatske i dalje koristio svojim prvim tekstualnim i motivskim otkrićima ne priklanjajući se bilo kakvu pomodarstvu. Iako, smatra se pripadnikom naraštaja hladnog rata i nasljednikom krugovaške generacije u kojoj su glavni arbitri bili A. Šoljan i S. Mihalić. Zapravo bio je poveznica s razlogovaškom poetikom.

Arhetipskim i mitskim poretkom građene „zle vojne“ sugerirale su pjesnika proroka, stoga je zapadao samo u vlastite ideologeme izbjegavajući one na aktualnoj književnoj i društveno-političkoj sceni. Posve je druga priča što se nakon Domovinskog rata, u poziciji glavnog urednika Hrvatskog slova, kao kulturni poslenik i javni besjednik, trajno zamjerio suputnicima u nekim svojim istupima i napisima, zbog (po nekima) režimskog Hrvatstva. Te je ustupke dnevnopolitičkoj sceni opisao S. P. Novak: „Bila je to prejaka politička fraza ovog pjesnika koji se nije najbolje snašao kad mu se činilo da je politička sadašnjost postala preslik neke već doživljene stvarnosti.“ I kao da je sada iz te stvarnosti nastavio tragati za obećanom zemljom i za gradovima koje treba iznovice osvojiti.

U nekim pjesmama osjetit ćemo pandemoničnu doživljajnost naroda (izrijekom) i osobne tragične sudbine (obiteljske, pogubljenje oca u Drugom svjetskom ratu) iako je opća atmosfera u aluzijama na suvremenost uvijek zakrita mitsko bajkogenim ozračjem pa i s ispunom srednjovjekovnih ratničkih genotipa i mimičke korelacije sa starom hrvatskom književnošću (pjesma Bugaršćica):

Zgorila je gusta česta, moj brajene, lug i gvozdi u dolini

i u onoj vilin-gori visokoj, moj brajene

kojuno sta prohodila i lipo sta drugovala, pisani vitezi

tere kuda ti je okom dosegnuti, crni silenici

ne bi li me zagubili, mlajahna, u tamnicama jiva cara, ma družino

i lice mi, osvetniku, svojin noži nagrdili, ljutim noži.

Ma to mi je žao, u gori sokolu, sa dušom se razdiliti

nego mi, moj brajene, potihora srdačce cvil cvili

da ne bude mi vidjeti kakono jih jid izgriza, crne sile nike

što me živa nisu dopanuli, rvackog junaka.

Umijeće će iskazati i kad koristi jedan od kajkavskih idioma s istom tematskom percepcijom (pjesma Listek z Tridesetletne vojne). Ide to u prilog autorovoj bilingvalnoj jezičnoj znatiželji. Bašćinski je to jezik s kojim su hrvatski književnici progovorili i propjevali i koji nam naši „stari“ namriješe kao materinsku riječ.

Usuprot tamnoj sudbini

Svoj je talent i kulturni angažman, kako piše izabirač i priređivač Božidar Petrač, Horvatić dijelio i trošio od kavana do Društva hrvatskih književnika u  lucidnim opaskama o književnim, likovnim, društvenim i političkim fenomenima tražeći pravdu za svoj narod i svoju zemlju i njezinu oporu povijest.

Petrač napominje i da su, nakon ushitna dočeka njegovih prvih knjiga, knjige nastale od 1992. do 2001. kritičari ocijenili kao patetične, faktografskog karaktera o činjenicama ratnih zbivanja i političkim strategijama, osvajanju, paljenju i razaranju hrvatskih zemalja. No svi ostali predikati izrečeni o ovom značajnom pjesniku i danas su utemeljeni i njih će Cvjetko Milanja odlično locirati: defetist, deziluzionist, deprimantan, izričajno nihilističan i to bez premca u suvremenoj hrvatskoj Poeziji, zatim, klasičan, hladan, suzdržan i racionalan, da bi se predočio ocrt „snage u nemoći, truleži u čovjeku i svijetu“ (Igor Mandić).

Uz antičke je motive posezao i za kršćanskim vrjednotama (kao u molitvi Liši me Gospodine) od kršćanskih mučenika do uvelih bića s utočištem na Mirogoju i Miroševcu.

Jedan mozaik truljenja i smrti odlično je uokviren u pjesmama u prozi, na mjestima gdje se proza pokorava tankoćutnosti besjedovna ritma. Stoga Horvatić u prvim knjigama nudi konciznost, čvrstu kompoziciju i izraznu čistoću, pjesme mu otkrivaju neslućene vremenske i prostorne perspektive,  prošlost je uvjetovana sadašnjošću. Iznimka je njegova ratna lirika, podatna u prvom naletu čitanja. Nadalje, egzistencijalističko strahotni modus vivendi i u tom smislu uzaludne ustrajnosti, pobune i nade prestat će u razdoblju od 1992. do 2001. jer Horvatić je smrt i raspadanje doživljavao kao konstitutivne dijelove ljudske egzistencije. U svoje pjesme neće udahnuti metafizičku lakomislenost, već svrhovitost ustrajnosti u beznađu te time ostavlja mogućnost za iznalaženje smisla. Stajati ispred tjeskobne smrti bitan je kriterij za svaku egzistenciju. No Horvatić prkosi unutarnjoj tamnoj sudbini i redefinira svoj odnos s okolinom.

Ljudska egzistencija, i kad je pojmljena na Horvatićev način, neupitno dovodi pred pitanje egzistencije u traženju Boga. Horvatić je pjesnik neposredna osjetilnog opažanja i posredovane misli i za naše doba, s distance, neobično nov, odnosno, posvema idejno i tematski čist. Čitajmo ga iznova.