Teorija novih proznih oblika

Opće je mjesto govora o književnom postmodernizmu, među ostalim, konstatacija o različitim labavljenjima definicije književnosti. Tako se u postmodernizmu bitno raslojio (dotad koliko-toliko stalan ili barem predvidljiv) popis književnih vrsta i postupaka do te mjere i toliko brzim tempom da ga je danas gotovo nemoguće pratiti. I dok s jedne strane ti procesi prijete razvodnjavanjem pojma književnosti do neprepoznatljivosti, dakle do stanja kada će sve moći biti književnost, što je paradoks jer ako sve bude književnost, kako je efektno rezonirao Milivoj Solar, tada zapravo ništa više neće biti književnost, s druge strane neosporna je činjenica da pojava novih književnih oblika obogaćuje tradicionalni pojam književnosti, štoviše, neizbježna je i logična s obzirom na promjene u kojima suvremena književnost – kao dijete svojeg vremena – nastaje, a te su promjene brze i radikalne u svim pogledima. Kako je riječ o nezaustavljivu procesu, suočavanje s njim svojevrsni je imperativ, kako za primatelje (čitatelje i proučavatelje) tako i za tvorce (autore) književnosti. I dok čitatelji i autori odluku o tome hoće li prihvaćati (čitati ili pisati) nove književne oblike ili neće mogu donositi na osobnoj razini, koja se, dakle, ne tiče nikoga osim njih samih i koju ne moraju nikomu objašnjavati, proučavatelji književnosti nove književne oblike ne bi smjeli ignorirati, neovisno o tome smatraju li ih (osobno) razvodnjavanjem ili obogaćivanjem književnosti. Na suvremenoj je književnoj teoriji, ali i kritici, tako, čini se, zahtjevan zadatak hvatanja ukoštac s naizgled neuhvatljivim promjenama u suvremenoj književnosti, kojeg se posla na najbolji mogući način u svojoj novoj knjizi Poetika oblika prihvatila književnica i znanstvenica Andrijana Kos Lajtman, docentica na čakovečkom odsjeku Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Novi termin – lamentirana proza

Osim dviju pjesničkih zbirki, Jutarnji laureat (2008) i Lunule (2012), autorica je dosad objavila i znanstvenu knjigu Autobiografski diskurs djetinjstva (2011), kojom se predstavila kao moderna istraživačica dječje književnosti, napose njezina autobiografskog korpusa. Najnovijom pak knjigom predstavlja nam drugi pol svojih znanstvenih interesa, koji se tiče suvremenih konceptualnih i hipertekstualnih proza, kako glasi podnaslov knjige, što je najšira odrednica za netipične, u načelu inovativne, a pomalo i eksperimentalne, suvremene književne oblike i postupke kojima se na teorijskoj i analitičkoj razini bavi u knjizi, kao što su roman rječnik, roman paukove mreže i slični oblici, odnosno postupci poput hibridizacije, lematizacije i decentralizacije proznog diskursa. Kako je riječ o kompleksnoj problematici, autorica u prvom dijelu daje širok teorijski okvir za razumijevanje konteksta u kojem se i zbog kojeg se spomenuti oblici i postupci pojavljuju, a taj kontekst čine sam postmodernizam kao književno-stilsko razdoblje, odnosno postmoderna kao kulturno-svjetonazorna epoha, koji su redefinirali (olabavili) pojam književnosti, te hipertekstualnost kao tehnika koja ukida ne samo pravocrtnost stvaranja i čitanja/razumijevanja tekstova nego i njihovu isključivu tekstualnost, pogotovo u elektroničkom okruženju u kojem djela osim teksta mogu sadržavati i druge medije, kao što su glazba, video i sl. S obzirom na to da se sastoje od (više ili manje povezanih) zasebnih (tekstualnih) odsječaka, bitno je obilježje hipertekstualnih struktura i to što čitatelju nude da sam odabere redoslijed čitanja odsječaka, čime čitatelj zapravo prestaje biti isključivo potrošač te prerasta u (su)proizvođača djela.

Uz općenit, ali jasan i precizan pregled širokoga konteksta hipertekstualnosti, autorica detaljniju, isprva teorijsku, a zatim i analitičku pažnju posvećuje središnjem predmetu svoje knjige, a to su književna djela nelinearnog ustroja ostvarena u tiskanim knjigama, koja se nazivaju protohipertekstovima, odnosno jednoj njihovoj podvrsti, koju imenuje „lematiziranim prozama“. Riječ je o autoričinu originalnom terminu, nastalu prema pojmu leme (leksikografska natuknica), pod kojim podrazumijeva hibridne (književno-znanstvene) diskurse „koji koriste općeznanstveni, ali i specifičan leksikografski instrumentarij – postupke sustavne parcijalizacije i fragmentarizacije teksta uspostavljene po određenom kodu: abecednom, kronološkom ili nekom drugom, baziranom na sustavnom redanju“.

Pritom razlikuje „pravu“ i „popratnu“ lematizaciju, ovisno o tome je li leksikografski instrumentarij sustavno apliciran kroz cjelokupno djelo ili je tek popratni (najčešće metatekstualni) dodatak inače klasično strukturiranom književnom djelu. Među tipove prave lematizacije književnog diskursa ubraja roman slovarij, roman rječnik i roman paukove mreže, a među tipove popratne lematizacije književnih diskursa roman s dodanim tematskim leksikonom, roman udžbenik i roman lažnog naslova, čije oblikovne strukture osim teorijski kratko objašnjava i na primjeru konkretnih književnih djela hrvatskih i stranih autora (Gustave Flaubert, Jorge Luis Borges, Italo Calvino, Milorad Pavić, Danilo Kiš, Jasna Horvat, Stanko Andrić, Dubravka Ugrešić…). Posebno poglavlje posvećuje i lematizaciji u dječjoj književnosti, analizirajući djela Zvonimira Baloga, Stanislava Marijanovića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nenada Raosa, Joze Vrkića.

Romani ispred svog vremena

Teorijske postavke autorica u drugom dijelu znalački oprimjeruje kroz opsežnije analize i interpretacije konkretnih književnih djela. Tako prvo poglavlje posvećuje djelima (izvorno francuske) eksperimentalne književno-znanstvene skupine Oulipo, čiji su književno-konceptualni eksperimenti, s kojima su započeli 1960-ih, bitno utjecali na kasnije autore hiperfikcije. Počevši od utemeljitelja Françoisa Le Lionnaisa i Raymonda Queneaua oulipovci su tragali za novim književnim strukturama, modelima i parametrima za stvaranje književnih tekstova. No autorica napominje da im primarni cilj nije bio stvarati književna djela, „već osmisliti ili ponovno osmisliti ograničenja formalne prirode“ kako bi postigli (oblikovnu) inovativnost. Ta ograničenja primarno nisu bila književna, već su se temeljila na kodovima iz različitih znanosti, prije svega matematike.

Sljedeće analitičko-interpretacijsko poglavlje posvećeno je analizi romana najoulipovskije hrvatske književnice Jasne Horvat, čiji je romaneskni opus „jedinstven u hrvatskoj književnosti zbog osebujnog konceptualnog pristupa“. Riječ je o romanima Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012) i Alikvot (2014) koje, prema autoričinoj tezi, povezuje „ikonička konceptualizacija“ – svi oni „funkcioniraju, naime, kao književni semiotički sustavi koji imaju sve odlike ikoničkih znakova u tročlanoj Pierceovoj podjeli. Riječ je o znakovima koji sliče predmetu što ga prikazuju dijeleći s njim određene značajke“. Obilježja su tih romana (književno-znanstvena) hibridnost, metatekstualnost, integracija različitih žanrova, intermedijalnost (od slika do QR-kodova). Pomno analizirajući njihove netipične oblikovne i semantičke strukture autorica zaključuje kako je nedvojbeno riječ o „artificijelnim romanima koje prava, analitička recepcija šire (znanstvene) javnosti vjerojatno tek očekuje u budućnosti – dobrim dijelom i stoga što je oulipovski pristup književnom stvaranju toj istoj javnosti… generalno slabo poznat, a možda i stoga što je riječ o autorskoj poetici koja u okviru hrvatske književnosti, a djelomice i šire… predstavlja osebujnu, vrlo izdvojenu pojavu“.

Posebno poglavlje autorica posvećuje i fenomenu Nove oblikovnosti u suvremenom južnoslavenskom romanu, detaljno analizirajući i obrazlažući strukturne i semantičke sličnosti i razlike između ponajboljih konceptualnih i lematiziranih romana južnoslavenskih autora, kao što su slavni Hazarski rečnik (1984) srpskoga književnika Milorada Pavića (koji je, napominje autorica, „moguće smatrati prototipom lematiziranih i hipertekstualnih struktura slavenskog prostora“), Istočni diwan (1989) zatim Dževada Karahasana iz BiH, Pupak svijeta (2000) makedonskog književnika Venka Andonovskog i spominjani Az (2009) Jasne Horvat.

U svakom slučaju, s obzirom na teorijsku obuhvatnost i preglednost te analitičku i interpretacijsku umješnost i preciznost, knjiga Poetika oblika Andrijane Kos Lajtman dragocjen je doprinos razmatranju i razumijevanju kompleksne problematike suvremenih konceptualnih i hipertekstualnih, a napose lematiziranih proza u hrvatskoj znanosti o književnosti, ali i šire. Riječ je o djelima koja zaslužuju pažnju ne samo zbog svoje oblikovne (a nerijetko i semantičke) netipičnosti i inovativnosti nego i zbog toga što propituju granice onoga što može biti književnost, iznoseći na vidjelo promjene „u strukturi i načinu funkcioniranja književnog teksta – promjene koje od linearne ili centralizirane strukture teksta čine decentraliziranu diskurzivnu mrežu, uglavnom polivokalnu i konceptualno oblikovanu“, koja od čitatelja traži svojevrstan sukreatorski angažman. S obzirom na provociranje aktivnije uloge recipijenta, dio suvremenih čitatelja (pogotovo oni navikli na tzv. lagana štiva) lako bi ih se mogli i uplašiti, no onima koji su željni aktivnije i doslovnije interakcije s tekstom pružaju mogućnosti kakve dosad nisu imali. Doprinos Andrijane Kos Lajtman razmatranju tih procesa svakako je kapitalan, tim više što je riječ o prvom sustavnijem razmatranju tog područja u našoj znanosti o književnosti.