Svevremeni branitelji domovine

Struktura Hitrecove dramatizacije hrvatske legende iz 13. stoljeća u nekim je elementima, uz prilagodbu dječjoj publici, usporediva sa strukturom Ilijade. Dok je Homerova Ilijada podijeljena u dvadeset i četiri dijela prema broju slova u starogrčkom alfabetu, tako i Hrvoje Hitrec dijeli dramaturško tkanje u simbolične brojeve hrvatske kulture u ritmiziranoj teksturi. Hitrec vodi radnju uključujući paralelna događanja i situacije, uz interpoliranje hrvatskih tekstova i autora, od Ujevića i Zrinskoga do domoljubnih pjesama iz hrvatske suvremenosti. Gledatelj predstave Plemeniti šljivari u režiji Zorana Mužića u Gradskom kazalištu Trešnja u Zagrebu na premijernoj izvedbi 9. svibnja postupno sklapa priču o povodu koji je doveo do Trojanskog rata, do tatarskoga napada Kalnika i do Domovinskoga rata. U dramatizaciji su i predstavi uključeni i dijelovi intimne, svakodnevne i obiteljske povijesti, kao i u Homera.

Povijest civilizacije, umjetnosti, književnosti i kazališta povijest je ratova, povijest obrane vlastite utvrde, grada i države, branjenja vlastitosti. Publika ulazi kroz četvrti zid pozornice i tvrđave u dosjetljivu kružnom pokretanju vizura utvrde, izvanjskosti i unutarnjosti scenografkinje Dinke Jeričević. Gledatelji zatječu stanovnike Grada nesvjesne opasnosti od Tatara, u kostimima kao iz bajke Sare Lovrić Caparin. S asocijacijama na Marulićevu Juditu, a bez obzira na opasnosti i zlo koje do njih dolazi unatoč dvostrukim zidinama bajkoviti stanovnici pokušavaju i dalje živjeti relativno normalnim životom.

Predstava predočuje hijerarhiju u svijeta napadnutih, odnose u obitelji, muško-ženske odnose, nepostojanje pravoga vođe.

Uvertira je u premijeru bila posjet utvrdi Kalnik, „kostimirani glumci oživili su sjećanje na legendu o žiteljima Kalnika koji su spasili grad pod tatarskom opsadom“. Dječjoj je publici ova legenda predočena u prepletu zabavnih i poučnih silnica koje naglašavaju činjenicu da su plemeniti srednjovjekovni šljivari svevremeni branitelji domovine. U predstavi su jasno naznačeni legendno-povijesni punktovi. Bježeći pred mongolskom, tj. tatarskom vojskom na čelu s Batu-kanom hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. utočište pronalazi u utvrdi Kalniku, sa zapovjednikom knezom Filipom Bebekom. Tatarsko približavanje Kalniku događa se usporedno s bijegom Bele IV. u Zagreb. Naglašava se prepuštenost Kalnika sebi i braniteljima koji uspješno odolijevaju tatarskoj opsadi sve dok u gradu ne zavlada glad. Svevremena silnica proteže se na Domovinski rat, usporedbu s Vukovarom i Dubrovnikom.

Gledanje predstave odraslu publiku asocira na povijesna događanja i mimo Kalnika: prepoznaje se univerzalna pomoć naroda pobjegla u šumu pred vojskom, dovitljivost da se grane prepune šljiva bacaju noću „preko bedema“ i spase branitelje od gladi. Uz osnažene Kalničane Batu-kan odustane od opsade i kreće prema Zagrebu. Duhovitost i ironija sadržane su i u završnoj gesti, kad Bela IV. kalničke seljake proglašava plemenitima, a Križevčani ih nazivaju plemenitim šljivarima.

Kalničkoga kneza Filipa Bebeka glumi Krunoslav Klabučar, Belu IV. Jure Radnić, Batu-kana Radovan Ruždjak, ujendo i umjetnički suradnik. U drugim ulogama nastupaju Daria Knez Rukavina kao Uršula, Ana Vučak kao Barbara, Karla Brbić kao Sofija, Matija Čigir kao Lovro od Križevaca, Luka Bulović kao Martin de Balaton , Hrvoje Barišić kao Andrija Vrban, Paško Vukasović kao Bartol, Božidar Koščak kao Purger, Kruno Bakota kao Gašpar, Toni Šestan kao Sluga, Leonila Grundler Gašparić kao Bela, Karlo Levak kao Beba te Kristijan Klabučar, Lorena Levak, Petar Ćotić, Šimun Ćotić kao Djeca iz naroda.

Aleksandar Mondecar kreira atmosferski pogođeno svjetlo, a ton oblikuje Hrvoje Petek, ističući elemente glazbe od opernih arija do nedavno nastalih pjesama kojima se punktiraju dramatična događanja s komediografskim silnicama. Prilaz u drugi svijet bitaka i tatarskih neprijatelja omogućuje i autor projekcija Dejan Gotić, a provodnu nit umjetnosti i Alojzije Seder kao izrađivač lutnje.

Zlo kao prijetnja karikaturalno je prikazano, nadvijajući se nad gledalištem dok se spominje svjetlucanje mobitela i poziv 112 i „Kraljevstvo za konja“, Gotovčeva glazba i Gundulićeva himna „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. U vizuri klauna i djeteta, u intertekstualnu tkivu i mizansceni izokrenute bajke „Car je gol“.

Predstava je kulturološki zanimljiva, a u kazališnom rukopisu otvorene slikovnice spaja kod predstava Glumačke družine Histrion i nekih opera iz hrvatskih narodnih kazališta.