Stilizirana borba protiv mizoginije

U desetom dugometražnom igranom filmu iznimno darovit i u vrlo jakoj konkurenciji – u kojoj su i Joon Ho Bong, Ki-duk Kim i Chang-dong Lee – možda i najintrigantniji južnokorejski filmaš Chan-wook Park poduhvatio se zahtjevne zadaće prilagodbe odnosno transformacije i kod nas objavljena romana Varalice velške književnice Sare Waters. Kad govori o tome što ga je privuklo konkretnoj prozi izvorno objavljenoj 2001. i nominiranoj za nagradu Booker, autor remek-djela Oldboy, Simpatija za gospođu Osvetu i Žeđ ističe da je tijekom čitanja romana naišao na prizor u kojem sluškinja oštri svoje zube, što je odmah poželio vidjeti i na ekranu, gotovo taktilno doživljavajući sam prizor, s mirisom tijela, osluškivanjem daha i izmjenjivanjem znakovitih pogleda između sluškinje i njezine gospodarice.

No ono što je Parka osobito motiviralo bila je još jedna razrada motiva osvete, koji je karakterističan ne samo za njegov dosadašnji opus, u kojem upravo osveta zauzima središnje dramsko tkivo i pogon za elaboriranje vrlo složenih, tjeskobnih i mizantropskih odnosa među likovima, već je vrlo zastupljen, a možda i dominantan u cjelokupnoj suvremenoj južnokorejskoj kinematografiji.

Chan-wook Park vrlo je inteligentan, promišljen, zreo i mudar filmaš koji maestralno gradi slojevite likove, njihove kompleksne međuodnose i narativno složene filmske cjeline u kojima do izražaja dolaze njegov naglašeni moralizam, izuzetno spretno baratanje svim žanrovima kao i suptilno prepletanje istih te učinkovito eksploatiranje tragičnih motiva uz sklonost crnom humoru i poigravanju očekivanjima gledatelja. Vrlo su bitna obilježja njegova autorskog rukopisa i razrada naglašeno negativnih emotivnih stanja protagonista, često ekstremni oblici nasilja predočeni kroz podjednako naglašene stilizacije, uz napomenu da nasilje nikad ne biva glamurizirano.

Redatelj se u većini filmova i sam predstavlja kao mizantrop, a riječ je o autoru posvećenu analiziranju ljudske prirode i njezine destruktivnosti, s osloncem na religijski simbolizam, grčku tragediju i egzistencijalizam, uz umetanje eksplicitnih nasilnih sekvenci. Park tvrdi da ga je doživotno obilježila izloženost maltretiranju u djetinjstvu, a nemogućnost osvete jačim i brojnijim zlostavljačima tada je kanalizirao u maštanja o osveti, dok se danas tadašnjih trauma oslobađa elaboriranjem motiva osvete u filmovima.

Priča romana Varalice, koji je prethodno adaptiran kao miniserija u produkciji BBC-a, odigrava se u Londonu 60-ih godina 19. stoljeća, u viktorijanskom dobu koje je zbog određenih općih obilježja poput eksploatiranja odnosa između aristokracije i posluge kao i relacija među spolovima te mračnog naličja života u bogatim obiteljima, uz dakako efektan prikaz londonskih siromašnih četvrti, ludnice i zatvora, Park odlučio prebaciti u vrijeme između dvaju svjetskih ratova, dok je Japan okupirao Koreju. Klasni odnosi jasno su zadani i dojmljiv su kontekst priče koja sadržava dva ključna preokreta, a u čijem je žarištu odnos između dviju mladih žena, s povremeno izraženim gotičkim ugođajem i razradom pripadne seksualne hipokrizije. Jedna je sugerirano naivna i pomalo priprosta varalica Sook-Hee, kako će se s vremenom pokazati u osnovi dobrodušna djevojka koju lažni grof Fujiwara angažira da se sa svrhom manipuliranja bogatom nasljednicom Hideko zaposli kao njezina sluškinja. Fujiwarin je deklarirani cilj uz pomoć Sook-Hee zavesti i oženiti Hideko, istodobno stvoriti privid njezine duševne nestabilnosti i strpati je u ludnicu te potom uživati u njezinu bogatstvu. Kad počne služiti novoj gospodarici, Sook-Hee će se u nju početi i zaljubljivati, a kad se pokaže da su osjećaji obostrani, što Park obogaćuje nekolicinom eksplicitnih, ali i poetičnih erotskih sekvenci koje uključuju i dva kadra s kamerom smještenom na neobično mjesto, Sook-Hee će se početi mijenjati. Dakako, ništa nije onakvo kakvim se isprva čini, a igra manipulacije, zavođenja i moći nadopunit će se igrom identiteta te oslikavanjem patologije šire Hidekine obiteljske zajednice kojom dominira ujak Kouzuki, izraziti sadist i sladostrasnik koji uživa u erotskoj prozi te skuplja raritetne knjige, pri čemu svako ukoričeno izdanje cijeni neusporedivo više od ljudskog života.

Najuspjelije gradivno tkivo Sluškinje čine dojmljiva vizualnost, fascinantna brižna kompozicija kadrova, sklad likovnosti i kolorita do najsitnijeg detalja te naglašene, no ipak nenapadne stilizacije, nenametljivost i svrhovita uporaba kojih je i inače Parkova autorska konstanta. Povremeno se ipak stječe dojam dominacije stila nad sadržajem, dijelom i stoga što je posrijedi znatno manje provokativno i nelagodno ostvarenje u odnosu na ono što od Parka možemo očekivati na temelju primjerice Trilogije o osveti. Provokativnost i nelagoda ne leže u eksplicitnom nasilju, osim u samoj završnici, već se gradiraju u spomenutim scenama istospolnoga seksa te ugođajem naslućivane tragike. Park poseže za strategijom nepouzdana pripovjedača i domišljato mijenja pripovjedne perspektive, skokovita naracija spretno je izvedena i vrlo pregledna, pohvalne su natruhe crnog humora osobito u prvoj trećini, mračni detalji poput samoubojstva i vješanja elegantno se izmjenjuju s mirnim i poetičnim pasažima, glumačke interpretacije odreda su izvrsne, a režija iznimno sugestivna i precizna. Završnica s bijegom iz ludnice i hepiendom ishitrena je i ne baš uvjerljiva, no to je manja zamjerka u cjelini uspjelu filmu.