Roman opterećen zalihošću

Iako je prethodno već objavila knjigu kratkih priča i knjigu poezije, interes književne javnosti Željka Horvat Čeč privukla je 2015. knjigom pjesama Moramo postati konkretni. Radi se o društveno-kritičkoj poeziji kojom se Željka Horvat Čeč svrstala među autorice angažirane književnosti poput Daše Drndić, Tatjane Gromača i Ivane Sajko, koje svoju umjetnost smatraju sredstvom borbe protiv društvenih nepravdi. Novom knjigom, romanom 4 brave, autorica to dodatno potvrđuje. To je kratki roman od 133 stranica, od kojih 12 stranica umjesto teksta imaju dječje crteže, izreske iz novina i transkripte pjesama. Roman je sastavljen od 87 kratkih poglavlja, većina kojih obuhvaća tek pola stranice, pa roman sadrži tek sedamdesetak kartica teksta. Oskudnost teksta uvjetuje činjenica da su to zapisi djeteta, u podnaslovu knjige okarakterizirani crticama. Roman donosi djevojčičine zapise nastale između 1991. i 1996. godine, a posredovanje viđenja rata i društveno-socijalne situacije s početka devedesetih iz naratorske pozicije djeteta roman čini bliskim djelima Maše Kolanović, Ivane Bodrožić, Davora Mandića i Alena Meškovića.

Iako pripovjedačica živi u međimurskome selu nezahvaćenu ratnim zbivanjima, rat i promjene političko-ekonomskog sistema oblikuju živote tamošnjih ljudi i njihovo ponašanje. U dobi od sedam godina junakinja radoznalo promatra svijet, zapaža događanja i uočeno zapisuje, iako, naravno, mnogo toga ne razumije. Zapisi su joj obilježeni izravnošću i neposrednošću, a zbog nerazumijevanja pojedinih događaja, socijalnih i društvenih procesa te postupaka ljudi rukopis je često oplemenjen i humorom. Njezini kratki zapisi, uz opise svakodnevice sela i uobičajenih iskustava djeteta – igre s vršnjacima, pohađanje nastave, zaljubljivanja, odnosi s roditeljima i rodbinom – postupno se pretvaraju u katalogizaciju neuralgičnih točaka i trauma koje društvu donose rat i promjena društveno-političkog sustava. Autorica se u romanu dotiče omalovažavanja ateista i ljudi koji ne idu u crkvu, šikaniranja bivših članova Saveza komunista, tzv. brojanja krvnih zrnaca te procjenjivanja tko je bolji, a tko lošiji Hrvat s obzirom na članstvo u strankama, spominje se i odnos prema Romima, ženama-nerotkinjama i umjetnicima (koje drže čudacima i zgubidanima), nasilje u obitelji (prema ženama i djeci), pedofilija i egzibicionizam, alkoholizam, izbjeglištvo, gastarbajterstvo, siromaštvo i tzv. siva ekonomija. Već nabrajanje spomenutih tema odaje dojam zalihosti, a s obzirom da u romanu imamo i svađe među bliskim rođacima oko nasljedstva, skrivanje Titovih slika i posuđivanje raspela od susjeda uoči dolaska svećenika u kuću, Jovicu koji je promijenio ime u Ivan, trinaestogodišnjaka koji je počinio samoubojstvo, Romkinju koju nitko ne posjećuje u bolnici, zalihost nažalost postaje činjenicom, a ne dojmom. Autorica je većinu nabrojanoga mahom spomenula tek jednom rečenicom, ne uspjevši kvalitetno obraditi i problematizirati ono dječjim očima uočeno. Iz dječje perspektive nije ni moguće sve te ozbiljne teme detaljno problematizirati, ali bi to bilo moguće da je uz hrabrost koju je iskazala izborom problema na koje ukazuje autorica pokazala i izvedbenu odvažnost. Odnosno, da je u ulogama pripovjedača djetetu pridružila likove majke i oca, mogla je probleme kojih se dotaknula tek jednom rečenicom obraditi iz perspektive roditelja, pa bi izbjegla dojam da je u roman uvrštena prevelika količina nedostatno obrađena sadržaja.

Upadljivo je zanemarivanje lika majke, koja je prisutna tek u nekoliko scena, što je nelogično jer se u poziciji naratorice nalazi maleno žensko dijete. Izostanak lika majke najprimjetniji je u dionicama u kojima se autorica, nažalost površno, bavi junakinjinom bolešću, o čemu čitatelj doznaje tek da je riječ o „bolesti glave“ (možda epilepsiji) te da je pripovjedačica čak mjesec dana bila hospitalizirana i na infuziji. Otac je u zapisima u većoj mjeri prisutan, ali bi također bilo korisno da su iz njegove vizure obrađeni problemi s kojima se on suočava. On naime na radnome mjestu trpi ponižavanje jer nije vjernik, ali je i hrabar i glasan pri ukazivanju na financijske malverzacije lokalnoga vijećnika vladajuće stranke, zbog čega čak dobiva prijetnje smrću.

Autorica zaslužuje pohvale za uvjerljivo progovaranje iz perspektive djeteta, uz uspješno stupnjevanje razvoja djetetova izražavanja – u početku, dok je riječ o sedmogodišnjoj naratorici, prevladavaju posve jednostavni iskazi da bi pri kraju rukopisa, kad pripovjedačica ima jedanaest godina, naratoričina artikulacija bila razvijenija, a vokabular bogatiji.

4 brave zanimljiv je roman, ali je, nažalost, manje dojmljiv nego što je mogao biti da je autorica u izvedbenom smislu bila odvažna u mjeri u kojoj je bila hrabra u izboru problema na koje ukazuje, tj. da se nije zadržala na ograničenom terenu dječje perspektive s isključivo jednom, infantilnom pripovjedačicom. Izbor djeteta kao jedinoga naratora može se smatrati i izlikom autorice koja se vjerojatno još ne osjeća dovoljno spremnom za romaneskni rukopis šireg zahvata. Šteta. No Željka Horvat Čeč pokazala je velik potencijal, pa s radoznalošću valja čekati njezine nove proze, uz želju da u njima jednaku dozu ambicije i hrabrosti uloži u kako i u što.