Redefiniranje mitologije

Sprege su filma i stripa bile razvidne od samih početaka. I nije pritom riječ samo o tome da su nastali zamalo istovremeno – prva filmska projekcija održana je potkraj 1895, a službeni se početak stripa smješta u veljaču 1896. – već su stvoreni kao posljedica istovrsne težnje, bilježenja ljudskoga ili kakva drugoga pokreta. No sedma je umjetnost zasnovana na optičkoj iluziji, a deveta na kinetičkoj sugestiji. Korelacija je filma i stripa neprestana i definirala se tijekom desetljeća, ne tek na razini međusobnih adaptacija nego i na restrukturiranju različitih narativnih jezika, posuđivanjima raznovrsnih modela pripovijedanja i postupaka. Tako je trenutno dostupan uradak Wonder Woman redateljice Patty Jenkins posvećen istoimenoj junakinji nastaloj izvorno u izdanju DC Comics još 1941.

Prisjetimo li se da žanr superjunaka podrazumijeva znanstvenofantastičnu potku i akcijski predznak, zasigurno se može zanimljivim učiniti da Jenkinsova u Wonder Woman povijesni epski spektakl preklapa sa žanrom ratnoga filma, u ovome slučaju vezana uz Prvi svjetski rat. Posrijedi je uspjela pretvorba stripa u film, a taj doseg dugujemo ponajviše kvalitativnoj redateljskoj nadgradnji precizno konstruirana scenarija Allana Heinberga. Autori pritom rabe suvremeni okvir i retrospektivno pripovijedanje prema prošlome. Podrijetlo je središnjega lika, princeze Dijane, nadahnuto redefiniranjem grčke mitologije, jer ona odrasta među Amazonkama na otoku zaštićenu od vanjskoga svijeta. Prijeloman im je zadatak očuvati ljude od djelovanja boga rata Aresa, no upravo slučajan dolazak američkoga špijuna Stevea Trevora (Chris Pine), kojega progoni njemački bojni brod, prožima mitološko i ratno jer protagonistica sa špijunom odlazi u London ne bi li nadvladala boga rata i svijetu priskrbila mir. Suprotnost mogućnosti primirja i pogubnoga djelovanja nekolicine antagonista potaknutih Aresom obilježje je druge četvrtine filma, ratne drame u kojoj se odražava i bogat kontekst društvene neravnopravnosti žene, licemjerja vojnih i političkih dužnosnika, rasnih i klasnih razlika, kao i komentara američkoga genocida nad Indijancima. Kako središnji likovi nemaju vojnu potporu, okupljaju tek troje rasno i nacionalno različitih privrženika i put ih odvodi na bojišnicu. U dvjema spektakularnim sekvencijama – osvajanja njemačkoga rova i oslobađanja okupiranoga belgijskog gradića, percipiramo širok raspon nenametljive kritike ratnoga razaranja, precizan osvrt spram neprestane agresivnosti i potiranja kvalitetnoga i stvaralačkoga načina življenja. Iako u završnici zapažamo mjestimično posezanje za uvriježenim obrascima akcijsko-fantastičnoga žanra, to je ublaženo kratkim i vjerodostojnim scenama požrtvovnoga Trevorova čina, posljednjeg susreta središnjih likova, junakinjinom sućuti prema antagonistici i evokativnim pomirenjem zaraćenih vojnika.

Uz karizmatičnu Gal Gadot kao junakinju koja nije pošteđena ni gubitništva i Chrisa Pinea kao Stevea Trevora, junaka iznimne ljudskosti, valja spomenuti sjajan produkcijski dizajn i snimateljski rad u vrsnom prikazu stotinu godina udaljena ratnoga sukoba. No najvećim se dosegom čini redateljska izvedba. U svome drugome igranom filmu, Patty Jenkins izrazito umješno koordinira dramu i spektakularnost, upotpunjava ih dodirima romanse i napose etičkom dimenzijom. Sposobna za tankoćutnost i empatiju, iskazuje izrazitu naklonost čak i prema sporednim ili naizgled nevažnim likovima brižno im pridodajući dignitet, iskazujući razumijevanje i suosjećanje. Uz pregledne redateljske postupke uočavamo i stilizacije kao i jasnu retoričnost, čime se svakako obogaćuje građa filma. Bez trunke površnosti, Wonder Woman populističko je djelo duboka konteksta te nije posrijedi nostalgičan osvrt prema časnoj starici, povijesti stripa, već relevantno ostvarenje.