Poslastica za kraj sezone

Za kraj svoga Majstorskoga ciklusa u sezoni 2016/17 Simfonijski orkestar HRT-a i njegov šef dirigent Enrico Dindo 1. lipnja u Lisinskom odabrali su uvijek provokativnu i snažnu, glasovitu i veličanstvenu Devetu simfoniju u d-molu, op. 125 Ludwiga van Beethovena. To djelo svaki put iznova pobuđuje interes široke publike, privlačeći podjednako i one koji poznaju samo „hitove“ klasične literature kao i iskusne slušatelje. Pred SO HRT-a i Enricom Dindom tako je bila nimalo laka zadaća, kako još jednom ponuditi svježe i nadahnuto čitanje nebrojeno puta izvođena djela.

Simfonijskom orkestru HRT-a u izvedbi Devete pridružili su se Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i Zbor HRT-a te solisti: sopranistica Valentina Fijačko Kobić, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Domagoj Dorotić te bas Ante Jerkunica.

Maestro Dindo djelu je pristupio, kao što se zagrebačka publika već mogla i naviknuti u njegovim interpretacijama, s velikim žarom, snažnim i naglašenim kretnjama vodeći svoj orkestar kroz dramatične stavke. Punom snagom krenuli su već u prvi stavak, posebnu ugodu uhu pružale su elegantno oblikovane fraze, s mnogo života, razvedenosti i nijansiranja orkestralnih boja, a maestro Dindo postigao je dojmljivu dramatičnost izraza. Unatoč kvalitetnoj ekspresivnosti, do savršenije prezentacije trebalo se uspeti još jednu stepenicu više, jer iako je izvedbom vladao olujni romantički zanos, nedostajala je fina preciznost koja bi dojam interpretacije dodatno osnažila i podcrtala svaku gestu, svaku misao. Te je preciznosti posebno nedostajalo u vertikali partiture, usklađenosti svih dionica, ali i u intonaciji, najviše u redovima puhača.

U drugome stavku trebalo je poraditi još i na zvukovnim odnosima. Gudači su bili u prvome planu tijekom čitavog stavka, pa i onda kada su drveni puhači donosili važan i za suptilnost izvedbe presudan materijal, njihov nježan ton nije se probijao kroz gusto i široko postavljeno gudačko tkivo. U trećem stavku s mjerom je postavljena kontrastna nježnost, uz interpretaciju koja je naglasak stavila na izrazito romantično oblikovanje geste i osjećajnost.

Ipak, pad dramatičnosti donio je i pad intenziteta u muziciranju, a samim time i slabiju koncentraciju u redovima orkestra pa su se u izvedbu ušuljali i poneki nečisti zvuci, manje zaobljeni, kao i intonacijski sudari. Posebno se to pokazalo u fanfarama koje potkraj stavka najavljuju vrhunac simfonije, veličanstvenost posljednjega stavka. Mala nesuglasja i određena tromost nastavili su se i u furioznom početku četvrtoga stavka, no maestro Dindo uskoro je ponovno ujedinio orkestar pod svojom rukom, gradeći dramatičnost sve do prijelomnoga trenutka simfonije, pa i glazbene povijesti uopće, ulaska glasa u dosadašnji instrumentalni tijek djela, a taj je trenutak još potresnijim učinio bas Ante Jerkunica i njegov nevjerojatno snažan vokal, koji je gromko odjeknuo dvoranom.

Od toga trenutka maestro Dindo uspješno je održao visok intenzitet interpretacije, koja je veličanstveno zatitrala u uzvišenim trenucima djela u kojima zbor pjeva o nebeskom Ocu. Zborovi su kvalitetno ispunili svoju ulogu uspješno odolijevajući grubosti koju često čujemo u izvedbi ovoga djela i zajedno s ostalim izvođačima zasluženo primili snažne ovacije.