Ples izgubljen u jednoličnosti

Tjedan suvremenoga plesa, trideset četvrti put. Moj dvadeseti Tjedan – od 15. izdanja redovito ga pratim, od 18.  o njemu redovito i pišem. Ove je godine Europsko udruženje festivala Tjednu suvremenoga plesa dodijelilo priznanje Europski festivali za Europu za „umjetničku kvalitetu i programiranje festivala“. Ne znam je li priznanje dodijeljeno ravnateljici festivala za dugogodišnji programerski staž, za način programiranja ili za same programe. Ne znam je li itko od ljudi iz komisije gledao predstave tijekom festivalskih godina ili barem podrobno analizirao dosadašnje programe i što oni znače (ili ne znače) za hrvatski, potom i europski kontekst. Ne znam ni na temelju kojih su kriterija vrednovali „umjetničku kvalitetu” predstava ili programiranja. Meni nitko nije izrazio nikakvo priznanje, ni za kontinuitet gledanja, ni za to što gledam sve što mi se servira, ni za pretrpljenu gledateljsku bol zbog loših predstava (o da, i to postoji), ni za moje postfestivalske izbore. Volim ples pa se valjda podrazumijeva da je normalno mazohistički čekati onaj uau-trenutak koji će mi potvrditi zašto ga zapravo volim.

Slažem se da ni moji kriteriji vrednovanja vjerojatno nisu dovoljno jasni – umjetnost ipak nije moguće jednostavno podijeliti na dobru i lošu. No dvadeset godina gledanja plesa, zanemarujući pritom svu ostalu edukaciju i moguće pristupe analizi, barem me, ako ništa drugo, naučilo kako gledati ples i što u njemu prepoznati kao važno. Što ipak nije minorno. To što posljednjih ne znam više koliko godina uporno ponavljam da bi Mirna Žagar povremeno mogla prepustiti selektiranje nekomu drugom, jer se Tjedan sve više gubi u jednoličnosti istoga ukusa i nesustavnoj i netematskoj ponudi u kojoj se ne prepoznaje što se izborom želi reći ili postići, s tim europskim priznanjem kao da je bačeno u vjetar i sljedećih dvadeset godina i dalje ćemo gledati isti ukus, isti krug umjetnika, iste škole i slične poetike, predstave pribavljene istim kanalima ili birane po ključu prijateljskih simpatija ili otplaćivanja dugova. Nepravedno bi bilo reći da se na Tjednu nije vidjelo važnih i vrijednih predstava, jer jest, ali posljednjih godina najvećim dijelom ipak gledamo predstave koje zapravo za plesnu umjetnost nisu bitne, jer ne donose nikakav pomak, a i ne bave se nečim relevantnim za naš kontekst, odnosno bile bi sasvim solidne da je riječ o regularnoj domaćoj produkciji, ali ne i za festival koji bi morao pružiti nekakvu iznimnost u odnosu na svakodnevno.

Nije istina da je svagdje oslabila produkcija, da je sve postalo slično, da nema velikih ni jakih predstava. Ima, u to sam se sama osvjedočila zavirivši u kontekste izvan hrvatskoga. Treba samo izaći iz uobičajenih okvira.

Ples između politike i estetike

Posvetimo se sada „umjetničkoj kvaliteti”. Djevojke u ljetnim haljinama volim Petre Hrašćanec i dramaturga Saše Božića, kojom je Tjedan otvoren, prije svega ističem zbog četrdesetogodišnje predanosti plesu Bosiljke Vujović-Mažuran, čijom se karijerom ili, hrvatskim uvjetima primjerenije rečeno, trajanjem u plesu predstava zaokuplja. Podtekst i čini kulturna politika čiji modeli ples dovode do krajnjih granica izdržljivosti, slabeći plesni profesionalizam, a istodobno utječući na estetičke odluke i mijenjajući okoliš izvedaba u galerijski, muzejski, ulični ili medijski (video). Utoliko više treba cijeniti male pobjede kao kad Bosiljka Vujović-Mažuran neopazice pleše među policama Bipe, prebirući po koreografijama pohranjenima u tijelo, pritom i dalje osjećajući strast za stvaranjem pokretom. Možda iz tih oprečnosti i proizlazi raslojenost, čak i nesuglasje auditivne snimke, koja nam prenosi konkretno iskustvo trenutačne voditeljice Studija za suvremeni ples u smirenu, pomirljivu tonu, i razigranih, diskontinuiranih grupnih sekvencija njegovih plesačica. Tu osobito valja istaknuti nove plesačke snage, izvrsnu Nastasju Štefanić, koju krase dobar osjećaj za ritam i vrijeme, izražajnost pokreta, izrađenost plesnih fraza i izvođačka drzovitost, i Idu Jolić, dojmljive scenske prisutnosti i izražajnoga pogleda.

Potom, muški trio Brdo, jedna od dviju kraćih koreografija kojom se Roy Assaf predstavio, premda nije lišen izraelske vojne indoktrinacije, rasterećen je snažnih, fizički zahtjevnih, ofenzivnih i emotivno nabijenih pokreta prepoznatljiva izvoznog proizvoda kibuca, kakvom nas je Tjedan u suradnji s Tjednom izraelske kulture redovito zatrpavao na prethodnim izdanjima. S finim prepletanjima, rotacijama i povremenim naglascima u prvome dijelu i rastvaranjem u slučajna sola u drugome, prožeto decentnim humorom, Brdo funkcionira kao istraživanje muškoga zajedništva, u kojem vidimo i mladenačku zaigranost i rasplamsavanje natjecateljskog duha i mjesta potpore, ali i momente izdvajanja i razilaženja. U kontekstu međusobne potpore i zajedništva spomenut ću i Nukleon Aleksandre Janeve Imfeld nastao u suradnji s Inkluzivnim kolektivom za istraživanje pokreta, koji rezultira toplom i prisnom atmosferom. Posebno su dojmljive Helvecia Tomić, odlučna i izravna, još neizbrušena pokreta, ali svakako s velikim izvođačkim potencijalom, i njoj u protuteži pomalo samozatajna Irma Unušić, suptilnih i mekih kretnji.

Immixture koreografa Ahna Sungsooa u izvedbi Korejske nacionalne suvremenoplesne skupine, kao što joj i naslov nalaže, mješavina je tradicionalnih i suvremenih tehnika, što se odmah na početku najavljuje kostimom koji je neka vrsta stilizirane narodne nošnje i okretanjem izvođačice sitnim koracima oko vlastite osi, čime nas uvodi u predstavu u predstavi. Taj unutarnji sloj stapa suvremene tehnike s tradicionalnim plesnim i borilačkim vještinama, koreografija polaže na gracilnost i ornamente koji se ponavljaju te brze izmjene smjerova, kojima se zbog određene opuštenosti ruke ispružene u vertikali postiže poseban trzajni ukras šake, pa tijela djeluju kao da lelujaju na vjetru. No kad se otkloni dekorativnost koja sva ustraje na skladu i ljupkosti i pozornost usmjeri na iznimno uvježbano i precizno repetitivno izvođenje zahtjevnih sekvencija, ostaje čista esencija plesa i svojevrstan zanos koji plesači uspijevaju prenijeti na publiku.

Krenuvši iz gotovo dijametralnih pozicija, Anarhija skupine Doctor Alonso, u režiji i koreografiji Sofije Asencio i izvedbi Semoline Tomić, i Gospođa Pravda Jasne Vinovrški dodiruju se u pitanju ljudskih i umjetničkih sloboda i njihovih ograničavanja. Obje predstave pritom kontroliraju uvjete u kojima se sloboda ostvaruje. Anarhija se poziva na Španjolski građanski rat, anarhističku revoluciju, Georgea Orwella koji piše Kataloniji u čast, i izvedbeno bliža osamdesetima nego dvijetisućitima, no mora joj se priznati posvećenost ideji i dosljednost izvođenja. Gospođa Pravda pak kao pravno pitanje sukobljava umjetnički rad na strani tužiteljstva i umjetnika na strani obrane, povezujući slobodu umjetničkog izražavanja i uvjetovanost umjetničkog rada raznim birokratskim i tržišnim čimbenicima. Autorica i izvođačica odgovor i presudu umjetnosti prepušta poroti, odnosno publici, koja ispunjavajući autoričine zadatke u diktiranim okolnostima izvedbe na kraju određuje koliko slobode zaslužuje umjetnički čin – čini se ne baš previše. S godinama sve zrelija autorica, Jasna Vinovrški s teškim se temama nosi s humorom, s velikim umijećem manipulirajući publikom koja joj se bespogovorno predaje i još u tome uživa.

Traume suvremenog umjetnika

U ovome brzinskom pregledu najvažnijih momenata 34. tjedna ostalo je još spomenuti dvije zasigurno najzaokruženije predstave. U mjuziklu O O O O O O O O Giulija D’Anne, potaknutim zagrebačkim Muzejom prekinutih veza, izvođači su posežući u vlastita ljubavna iskustva i razgolitivši se i doslovno i metaforički napravili malo istraživanje o broju seksualnih partnera, seksualnoj orijentaciji, o stavovima o braku, abortusu, zlostavljanju i drugim aktualnim temama, rezultate plasirajući kao rečenice epskog naratora koji podcrtava događanja na sceni. Koliko traume ostavljaju posljedice na naš život, koliko nam treba da prebolimo gubitak, kako se otvoriti prema drugomu i kako se oduprijeti strahu i prepustiti nepoznatomu, pitanja su koja nas sve nekako povezuju, a preduvjet zdravoga partnerskog odnosa, ali i društva u cjelini. Ohne Nix ili Bez ničega Luke Baioa i Dominika Grünbühela promišljaju traumu svakog suvremenog umjetnika pritisnuta tržištem i zahtjevom za uvijek novim idejama, jer više nije dovoljno dobro napraviti solidnu predstavu, jer takva uvijek zadovoljava samo određene grupacije konzumenata umjetnosti. Pitanje je kako napraviti predstavu koja bi zadovoljila svačiji ukus. Odbacujući tijela kao nedovoljno komforna u stvaranju plesa, odustajući od kontaktne improvizacije jer je potrošena, dvojeći u zanimljivost koncepata i ostajući pri minimalnim scenskim sredstvima kakvi su svjetlo, dim i glas, dvojac rastače pomodnost suvremene umjetnosti završivši na kraju na projekcijama vlastitih lica koja izvode imaginarni ples. Hoće li se i Tjedan suvremenoga plesa povesti mišlju da je sve već viđeno i da stoga i ne treba iskušavati ništa novo, vidjet ćemo dogodine.