O našem licemjerju

Nova premijera riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Molièreov Mizantrop, u prijevodu Vladimira Gerića, izvedena 24. svibnja (pišem o predstavi igranoj 30. svibnja), u režiji srbijanskoga redatelja Igora Vuka Torbice, pokušava – doduše uspješnije nego većina angažiranih predstava tog kazališta u posljednjih nekoliko godina – dijagnosticirati kompleksne probleme suvremenoga svijeta ogrezla u licemjerju i brojnim izvedenicama sveprisutne ljudske hipokrizije. Raskrinkava i čini vidljivima „vrline i mane“ života impregnirana lažnim istinama, demaskira uljuđenost kao najviši domet lažnih istina.

Riječki Mizantrop, pokazao se doličnim izborom da – poslije niza ambicioznih redateljskih eksperimenata i politikantskih avantura – umjetnički nesigurni riječki HNK vrati piscu, glumcu i publici. Da napokon sumira umjetničke mogućnosti ansambla koji se zagubio tražeći svoj razlog da progovori iz sebe i za publiku. Zbog toga je angažiran srbijanski in redatelj, a ansambl pojačan gošćom Katarinom Bistrović Darvaš, glumicom Zagrebačkog kazališta mladih.

Riječ je o predstavi koja na odgovoran način tumači Molièreov odnos prema sveprisutnoj i svevremenoj hipokriziji čovjeka, koju često ni najveći istinoljupci ne žele vidjeti. Kao lajtmotiv predstave dominira pitanje nije li i istina samo maska kojom se čovjek brani od svijeta koji više ne zna što je njegovo pravo lice ili je maska stvarna istina. Naravno, viđena očima protagonista, istinoljubivog Alcestea.

No redatelja ne zanima klasična karakterološka kategorizacija Molièreova kazališnog imaginarija ni do karikature izbrušeni karakteri istinoljubaca, licemjera, varalica, kaćiperki, zavodnika, škrtaca, umišljenih bolesnika, neznalica itd., niti ga zanimaju samo smiješne situacije kao posljedice određenih odnosa, slabosti i mana koje prerastaju u opsesiju. U tom smislu ne zanima ga ni istinoljubivi čovjekomrzac Alceste.

Torbicu zanima, kako sam piše u kazališnoj knjižici, „mogućnost drugog pogleda na problem i na likove“; zanima ga rastvaranje ambivalentna sadržaja koji je Molière, i zbog kraljeve sklonosti njegovu kazalištu, pomalo kamuflirao. Zato se pita: „Trebamo li se danas Molièreovim komedijama opušteno smiješiti ili ih sagledati u svjetlu analize kolektivne malignosti društva?“ On probleme mizantropije iščitava kao probleme svih nas, koji smo odgovorni za hipokriziju svijeta.

Njegov Alceste u prvom obraćanju publici kaže: „Ja vas ne mrzim. Ja ljude ne mrzim. Ja vas jednostavno prezirem jer vas volim... Prepoznajem vašu neiskrenost, formalnu pristojnost, sve što čovjeku smeta da vidi svoje snove, da iz njega iziđe nešto izvorno, prirodno, ljudsko... Smeta me laskanje...“ Alcesteu nisu problem ljudi, nego njihova neprirodnost, pokvarenost, samodopadnost, lažna skromnost, hvalisavost, poltronstvo – riječju: neiskrenost!

Slijedom toga Torbica u realizaciji ambivalentna Alcesteova odnosa prema svijetu oko sebe i unutar sebe inzistira na suodnosu dramskog i komičnog, a ne na njihovu sukobljavanju. Cilj mu nije komedija i smijeh, nego dramsko suočenje s istinom! Istinom današnjega konzumerističkog, licemjernog, rastočenog, nemoralnog svijeta i njegova glavnog glumca – čovjeka.

Alceste u Torbičinoj predstavi zabrinuti je intelektualac kojega muče problemi hipokrizije, osobito problematični moral intelektualca koji ne samo da ne nudi nikakve odgovore nego i ne postavlja neugodna pitanja nemoralnom društvu. Za razliku od takvih Alceste svakom skreše u lice istinu koju nitko ne želi čuti, i zato oko sebe ima samo neprijatelje, koje raskrinkava i razgolićuje.

To je naglašeno i „siromašnom“ scenografijom (Branko Hojnik), koja podsjeća na svakidašnje prostore ispunjene detaljima modernoga pokućstva, posudom za led, pepeljarom, bocama piva, stilski i vremenski neutralnim kostimima (Manuele Paladin Šabanović), suzdržanom glazbom (Josip Maršić), rasvjetom (Boris Blidar), a onda i odnosom prema originalnom tekstu u koji je inkorporirana suvremenost; referencije na Boba Dylana, premještene i montirane replike, miješa se govor u stihu i prozi (dramaturginja Nataša Antulov)...

Šteta što redateljevi naumi nisu zagospodarili glumačkim ansamblom. Glumačka suigra nije se nametnula dobro zamišljenoj redateljskoj koncepciji, ponestalo je koherencije među likovima te preciznosti i nijansi u karakterizaciji likova. Osobito se to osjećalo u igri Leona Lučeva, koji je govorno muklo i gestualno siromašno profilirao ulogu Phillintea, zatim u govorno i gestualno nezgrapnoj igri Dražena Mikulića, koji je glumio markiza Acastea, te glumi Marije Tadić, koja je anemično igrala lik Eliante.

S nešto više ambicije lik Orontea predstavio je Nikola Nedić, a angažmanom se nametnuo i Davor Jureško u liku markiza Clitandrea. Više glumačke vještine i kreativnosti ponudila je Katarina Bistrović Darvaš u ulozi nepostojane i koketne udovice Celimene, kojoj je glumački uvjerljivo parirala Olivera Baljak u ulozi lažno pobožne i licemjerne prijateljice Arsinoe.

Glavnu ulogu mizantropa Alcestea, intelektualno cinično i ironično tumačio je Jerko Marčić. Društvo oko sebe promatrao je distancirano; s gađenjem i neurotično komentirao je društvenu i ljudsku stvarnost i pritom ne samo raskrinkavao lažni moral tog društva nego i svoje frustracije, svoju istinoljubivost koja je sve više prerastala u mržnju, zbog koje se povukao u samoću.