Novo čitanje Marije Ujević

U rovinjskoj galeriji Adris do 18. lipnja postavljena je kritička selekcija opusa kiparice i slikarice Marije Ujević Galetović, autora Igora Zidića, stalnoga savjetnika i suradnika istaknute istarske galerije. Riječ je o još jednoj izložbi u posljednjim godinama koja s vrlo malim brojem djela prezentira istaknutu hrvatsku kiparicu i slikaricu te pokazuje kako u opusima najboljih ne treba prezentacijski težiti za kvantitetom. Komparirajući ranije umjetničine izložbe u kritičkoj selekciji Vesne Kusin (Veleposlanstvo RH u Rimu, 2009), Andre Krstulovića Opare (Galerija Meštrović u Splitu, 2014) i Nikole Albanežea (Dom kulture Lovinac, 2016), primijetit ćemo kako su se kolege koncentrirali na objektivan i subjektivan izbor umjetničinih antologijskih djela, da bi se na kraju pokazalo kako se ta dva očišta gotovo u cijelosti, bez greške, preklapaju.

Teško je, naime, u opusu Marije Ujević Galetović pronaći osrednje djelo, što u opsežnoj uvodnoj studiji, nazvanoj Marija s onu stranu brda, Marija s rive, Igor Zidić vrlo detaljno profilira, koncentrirajući se ipak mnogo više od spomenutih kolega na biografsko-topografsku genezu Marijina djela i ranih utjecaja iz Dalmatinske zagore.

Tako je Zidić u galeriju Adris doveo antologijske skulpture Torzo (1968), A. G. Matoš (1975), Mačka III (2011), Pobjegla iz raja (2011), Kozo, jedna…(2015), slike Nestanak s jarcem (2004), Pevsner (2005), More (2017), kao i rane crteže, iznimno važne za analizu razvoja stila kiparice, čiji opus još nije završen. Sa svega 22 djela (jedanaest skulptura, pet slika i šest crteža), Igor Zidić ispisao je novu interpretaciju opusa Marije Ujević Galetović, komplementarnu nadopunu umjetničinoj monografiji Ive Šimata Banova iz 2007.

Marija Ujević Galetović ljetos je u Zagrebu u sklopu Scene Amadeo u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju imala izložbu skulptura i slika, paralelno s njom i izložbu u Lovincu. Dovršila je i nove vratnice za požešku katedralu, veliki reljef Zlatna vrata Raja. U rujnu 2016. na međunarodnom sajmu umjetnina u Beču predstavljala je hrvatsku recentnu umjetnost u selekciji nekoliko umjetnika zagrebačke Galerije Kranjčar, a trenutno radi na konceptu spomen-obilježja Vladi Gotovcu. U svibnju ove godine jedan je odljev skulpture Mačka darovala za park skulptura za projekt Ilica u Zagrebu, čime je pokazala kako gleda mnogo šire od formiranja vlastitog parka skulptura na Silbi.

Intimističke skulpture

Godine 1953. upisala je zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti – Kiparski odsjek, na kojem je diplomirala 1958. u klasi profesora Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu i boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska). Izlaže od 1960. na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1987. radi na ALU, napredujući od docentice do statusa redovne profesorice 1995. U više navrata bila je pročelnica Kiparskog odsjeka. Redovna je članica HAZU-a od 1998. Autorica je brojnih izvedenih radova na otvorenom ili unutar arhitektonskih sredina (Virovitica, Vrsar, Zagreb, Marija Bistrica, Sinj, Cres, Rijeka, Osijek, Labin, Visoko, Bihać, Novi Sad).

Njezin jedinstveni stil i postavangardna morfologija ukazuju na modernističku redukciju forme, no Marija Ujević Galetović nikada nije apstinirala od emotivnog sloja djela, duhovite i britke portretne plastike, a jednako je tako u domaćem prostoru sakralne skulpture i arhitektonske plastike maksimalno podigla ljestvicu estetske profinjenosti i iskrene duhovnosti. Sama za svoje radove misli kako se kreću na osi između klasicizma i romantizma, i na spomen česte ironije, britke satire i groteske koje utiskuje u skulpture i slike samo se tajanstveno smješka, poput lika „svoje“ Mačke.

Teži stilskom dijalogu sadašnjeg s prošlim, i bliža je možda Laurani Vranjaninu, Frani Kršiniću i Ivi Lozici nego Ivanu Meštroviću, uz referencije na Maillola, Lachaisea, Nadelmana, Pompona, Brancusija, Arpa i Bakića, što u katalogu rovinjske izložbe zapaža i Igor Zidić. No ne možemo zanemariti ni utjecaje staroegipatske skulpture, ideje da materijal i forma moraju biti tako napeto modelirani da osjećamo kako iznutra oblik vibrira od energije, što kiparičinim skulpturama redovito sjajno uspijeva. U ranim je godinama proučavala grčku skulpturu, pozicije tijela i nogu, i ta je odlika i danas vidljiva u njezinim brojnim skulptorskim rješenjima. Reći će kako je i danas malo što bolje napravljeno nakon Nike sa Samotrake i Apoksiomena.

Kao zadnja je stilska dimenzija njezinih skulptura i slika također često prisutna nadrealistička groteska i duhovna proturječnost osobne ili kulturološke ironije, no ne možemo zanemariti ni intimističku dionicu njezine skulpture, gotovo programatsko sklanjanje od velikih, monumentalnih i tzv. herojskih tema. To prepoznajemo i u izboru krhkih, prolaznih, osjetljivih materijala poput porculana i gipsa. Kiparica je jednom izjavila kako je „mikrosvijet jednako velik kao i makrosvijet“, a na planu skulpture to se može prepoznati ne samo u umjetničinoj težnji za nevažnim ili intimističkim – pa i animalističko-hibridnim sintezama – već u svojstvu da njezine skulpture nemaju ni jednu slabu ili lošu vizuru.

Tako se u crtežima iz 1957. i 1958. – koje je Igor Zidić upravo s tim razlogom uvrstio u rovinjsku selekciju – raspoznaju čvrste odrednice kasnije kiparske stilizacije tijela u opusu Marije Ujević Galetović, kao i sve ranije navedene odlike njezine skulpture: cjelina volumena i odnos detalja prema cjelini. „Njezine su velike teme portret i akt. Karakteristično: portret iziskuje individuaciju, izoštravanje predodžbe o liku kroz strukturne, teksturne i psihološke posebnosti, kroz ono specifično, posredstvom niza karakterizacija. Aktovi teže konfiguriranju, uopćavanju, strukturi masa (volumena); kao da se gradi krajolik. Jedno s drugim, opet, dade sve: i ono opće i ono pojedinačno, i strukturno i teksturno, i tektonsko i psihičko: kako volumene tako i nerve“, napominje u katalogu izložbe Igor Zidić, kojemu nije promaknula umjetničina iznimna prostorna inteligencija rasna arhitekta i minuciozno psihološko nijansiranje portretiranih.

Od groteske do pop-arta

Dihotomni slikarski opus Marije Ujević Galetović Igor Zidić dijeli u dvije velike grupe: jedno su groteske s crnohumornim, brutalno karikaturalnim značajkama, a drugo su osebujna djela u kojima gdjekad sintetizira iskustva art-decoa, pop-arta, svojevrsnog nadrealizma atmosfere i nove figuracije. Ponekad je taj crtež (ljudske figure, pavijani, psi) satirično groteskan do te mjere da nas podsjeća na likove Ivice Pahernika ili Mojmira Mihatova, prije nego na transformacije ljudskih figura u, primjerice, Ljube Ivančića ili Ive Šebalja. Očito riječ je o nečemu što je trebalo izbaciti iz sebe, a nije se nikada iskazalo u skulpturi. „Od zgode do zgode, njezina se slika uozbilji i prigrli neke prijeteće možda i mračne sadržaje (Venecija, 2012), pokazujući da nam se kafkijanska ili neka još gora preobrazba događa već i u hodu ili nas, slijedom autoričinih slutnji i frustracija, upozorava da se vrijeme kvari, da se diže oluja ili približava pijavica, da se nebo i more već smrkavaju, da su stabla ostala bez lišća i životnih sokova, da se zaranja u dugu hladnu zimu, u dugu mrzlu noć. Svaka od takvih slika (Anđeo u moru, 2006) izgovara dvojbu: hoće li proljeća uopće biti?“

Zbog objektivne nemogućnosti prenošenja sakralnih djela Marije Ujević Galetović iz crkava i s grobljâ ona nisu mogla biti izložena u rovinjskoj galeriji, ali tom dijelu opusa Zidić ipak posvećuje u tekstu znatan dio, jer su donijela novo, profinjeno, suptilno i transcendentno viđenje sakralnih tema, postavivši novi standard oblikovanja sakralne tematike u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti.

Na kraju nam preostaje da se složimo sa Zidićevom tezom o umjetničinu opusu: „Velika dilema moderne – sjećati se ili sve brisati? – u Marije ne postoji: ona se sjeća, i rado bih rekao, ona se hotimice sjeća i te spomene izlaže kušnji suvremene ironije, načelne posprdnosti, brojnih relativizacija, prizemljivanja, primicanja suvremenom konzumerizmu, potrošnosti, laicizmu, infantilizmu.“

Ona izmiče i sintagmi tzv. modernog tradicionalizma, u velikom legatu morfogeneze koji vuče od antičke tradicije, preko renesanse, manirizma, klasicizma i stilskih fenomena 20. stoljeća. Sklona je redukciji i apstrahiranju, ali i jasnoj prepoznatljivosti motiva, kao da materijalu tek oduzima ono suvišno. U tim je složenostima i krajnostima atemporalna aktualnost njezina iznimno opsežna, integriranog opusa.