Nepregledna mašta orguljskih boja

Već četvrti put krenuo je ciklus koncerata Orgulje Sv. Marka u omiljenoj gornjogradskoj crkvi. Počeo je sasvim osebujnim nastupom Jean-Baptistea Robina iz kraljevske kapele pariškog Versaillesa koji se na početku novoga desetljeća 21. stoljeća pridružio stoljetnom nizu kraljevskih orguljaša u francuskoj prijestolnici premda je zemlja već odavna republika. Dobre se tradicije njeguju jer kralja odavno nema, ali ostala je kraljevska kapela, koja dakako ne može bez orguljaša.

Orguljanje u Markovoj crkvi ima dugu tradiciju, a mnogo je francuske orguljske glazbe na repertoaru prilagođavanje i posveta novom instrumentu koji je u staro kućište ugradio W. Eisenbarth na temeljima francuske orguljske graditeljske škole koje ga čine jedinstvenim u zagrebačkom orguljskom krajoliku. U to se moglo uvjeriti još od kolaudacije i s dosadašnjih nastupa probranih europskih orguljaša. Dodatna posebnost četvrtoga ciklusa Orgulje Sv. Marka jesu obrade skladbi nastalih za druga glazbala, sastave, orkestar.

Niz je otvoren začudnim i otkačenim nastupom versailleskog orguljaša Jean-Baptistea Robina, koji se i redovito „dopisuje“ s američkom orguljskom scenom pa se nastupima u mnogim saveznim državama našao u vodećoj skupini interpreta američkog simfonijskog orguljskog repertoara. Robin je na maštovit i neobičan način sklon izrazitim kontrastima i nepreglednim mogućnostima kombinacija boja, koristio velike mogućnosti instrumenta ponekad i na šarmantan, kozerski zavodljiv način. Iz francuskoga repertoara izabrao je bogate i izazovne partiture, u njegovu čitanju gotovo nepredvidiv Allegro iz 6. simfonije u g-molu Charles-Marie Widora, čudesnu obojenost slutnji u Drugoj skici u b-molu Marcela Dupréa i zamašnu, nabijenu Toccatu iz Suite, op. 5 Mauricea Durufléa. Svoja Tri sola u kojima dominira po jedan „način“ donio je pak više nego jasno, iscrtano oštrijim potezima.

Posebno su mjesto zauzele obrade. Gitarski Asturias Isaaca Albéniza u orguljskom je zvučanju potpuno promijenio sve na što se godinama moglo naviknuti slušatelje te je pronicavim potezima obrade otvorio izlišno pitanje koje se u takvim slučajevima rado postavlja: je li slušateljima draži izvornik ili obrada, slično kao primjerice u Musorgskijevim Slikama s izložbe ili čemu drugome. Svu raskoš svoje orguljsko-orkestralne imaginacije, čije je granice nemoguće predvidjeti, Robin je predstavio u Preludiju Faunovu poslijepodnevu Claudea Debussyja. Ako je slučajno netko pomislio da o često izvođenoj skladbi sve zna, Robin će ga neobičnim kaleidoskopskim mijenama svoje orguljske obrade učas razuvjeriti. Iskonskim orguljaškim običajem nesvakidašnje preobrazbe Robin je završio bogatom Improvizacijom na zadanu temu ostavivši brojne slušatelje na sto čuda.