Nebo, more, svjetlost i medalje

Izložba umjetničkih radova hrvatskoga slikara Dalibora Paraća (Solin, 1921–Zagreb, 2009) donacija je zagrebačkoj Modernoj galeriji nakon što je 2015. umjetnikov sin Zoran Parać, nasljednik i skrbnik očeve umjetničke ostavštine, potpisao darovni ugovor. Na izložbi je glavnina doniranih djela, 160 slika i 213 medalja (od 219 u ostavštini). Slike za izložbu odabrala je likovna kritičarka Iva Körbler, autorica izložbe, a medalje autorica tematske cjeline Medaljerstvo akademskog slikara Dalibora Paraća kustosica Moderne galerije Tatijana Gareljić. Izložba se može shvatiti i kao nova retrospektiva, jer je posljednja Paraćeva bila u Umjetničkom paviljonu godine 1999. Autoru ovih redaka izložba je ponovni susret s umjetnošću drage sjene za koju ga vežu lijepe uspomene, tako da ima i sentimentalnu vrijednost. Naime, donedavno, na prvome katu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti atelijere su imali redom: Dalibor Parać, Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Zlatko Keser i Nikola Koydl. Neponovljivo je iskustvo bilo mladom, tek pridošlom, asistentu posjećivati ugledne umjetnike i profesore u njihovim atelijerima. S Koydlom sam se svakodnevno družio godinama, Atač mi je i danas prijatelj, akademika Kesera znao sam posjetiti i uživati u njegovu trpkom humoru, zajedljivosti i cinizmu, uz šarm i duhovitost koju je prosipao; Nives je bila i ostala jedna od najdivnijih osoba koje sam imao čast poznavati, velika dama i umjetnica, a Dalibor Parać – odnosno šjor Parać ili šjor Bajo, kako smo ga od milja zvali – bio je priča za sebe. Veliki čovjek (i doslovno, bio je visok i stasit, gromada od čovjeka i u starosti), važni umjetnik i veliki gospodin, posljednji pravi gospodin staroga kova među Akademijinim profesorima. Uvijek me oslovljavao sa šjor Quien, nikada imenom i nikada mi nije rekao ti, uvijek vi, premda mi je po godinama mogao biti djed. Poštovao je svakoga i uživao poštovanje. Poštovao sam ga i volio. Skuhao bi svojemu gostu odličnu kavu i počeo ugodno druženje. Nikada neću zaboraviti njegove duge i divne priče (pamćenje ga je odlično služilo i u visokim godinama), gotovo od prapovijesti do danas. Bio je elokventan i zanimljiv, žao mi je da nisam zapisivao što je govorio. Slušanje šjor Baje katkad je trajalo satima, a moglo je trajati i danima. Zapravo se radilo o pravim sagama, koje su bitno obogaćivale znanje i duh svakoga tko ga je imao čast slušati.

Koliko god bio fizički velik („izvana tvrđava“, rekao bi Ive Šimat Banov), toliko je iznutra bio sav titrav, treperav, osjećajan, emotivan, nježan i blag.

Zaokupljenost Mediteranom

Dalibor Parać rodio se u Solinu 1921. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1948, a specijalni tečaj slikarstva završio je 1958. kod Ljube Babića. Bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića (1950–1952). Radio je kao nastavnik i bio ravnatelj Škole primijenjene umjetnosti (1952–1962), a zatim profesor na Akademiji likovnih umjetnosti do umirovljenja. I u mirovini svakodnevno je do smrti 2009. navraćao na druženje na Akademiju, u čijoj je blizini stanovao. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Splitu, Rovinju, Hvaru, Karlovcu, Rijeci, Čakovcu, Trogiru, Puli, Koprivnici, Solinu, Rabu, Skopju i Ljubljani.

Radio je crteže i slike s temama iz Drugoga svjetskog rata, među kojima su mu najpoznatiji radovi Masovno hapšenje (1945) Hrvatski arsenal (1944), Pogreb ruskog Seržana (1945).

U ranim portretima, mrtvim prirodama i kompozicijama iz života ljudi Dalmatinske zagore, Parać je sažetošću forme postizao izražajnost likova, nakon čega slika u duhu lirske apstrakcije ostajući i dalje zaokupljen mediteranskim zavičajem. Na iskustvima apstraktnoga pejzaža postigao je dojmove koji se odlikuju pikturalnom čistoćom i dramatičnošću ozračja, o čemu svjedoče njegova antologijska djela Proljetni ekvinocij (1976), Litica (1979) te Flora (1981). U kasnijim je kompozicijama na koloristički slobodan, plošno-linearan način obradio likove u imaginarnim situacijama, a u svoje slikarstvo uvodi i ženski akt u pejzažu i slika ga pojedinačno, ili u paru, na morskoj obali kako ljenčari, planduje ili uživa u obilju sunčeve svjetlosti. Kao što mu se na slikama doslovno rastaču pod jarkom svjetlošću dobivenog iznimno otvorenim, svijetlim bojama, pejzažne matrice Mediterana, Dalmacije, toga dragog mu i u nutarnje biće utisnuta genius loci, tako se ženska tijela na aktovima rastaču svjetlošću žarkoga sunca.

Slike Dalibora Paraća nove su manifestacije romantičnoga slikarstva krajolika na kraju 20. stoljeća, a time i potvrda da slikarstvo kao slikarstvo zauvijek (ili i dalje) ostaje realna mogućnost. Paraćevo je slikarstvo organičko i naprosto natopljeno osjećajima za prirodu, posebice osjećajima za kolorističke međuodnose koji prožimaju i obasipaju ljepotom utjelovljenom u unutarnjim, naturalističkim vjerodostojnostima. Boje su jedini elementi njegovih krajolika: drveća, trave, lišća, zemlje, kamenja, vode, magle, neba. Oni uništavaju prirodnu idilu, i prirodni ideal krajolika, njezinu prepoznatljivost, i uzdižu umjetničku stvarnost slike. Umjetničko se distancira od fizikalno objektivnog, pa slika postaje obdarena mnogostrukim aditivnim planovima. Naglašena je jasnoća slikarskog iluzionističkog prostora, a čistim efektima konkretne ekspresivne geste, odmaknutost od strogosti teme. Zakučasti unutarnji međuodnosi također izražavaju paradoks da momenti predstavljačkoga mogu rezultirati kaligrafskom gestom, kao i zonama pikturalne apstrakcije, izrasle u smisao sebe samih.

Svjetlosne radosti

 Snažno pokrenuto i oduhovljeno slikarstvo pejzaža u Paraća ima izravne topografske konotacije – to su uvijek napamet slikani unutarnji doživljaji, iskopana sjećanja iz svoje nutrine na Kozjak, Mosor, Brač, Klis, Kaštela i druge dijelove krajobrazne Dalmacije, poglavito oko rodnoga mu Solina, antičke Salone, gdje su i Paraćevi dvori, kuća rođenja, djetinjstva i rane mladosti. Karakter istraživačkog nerva u Baje Paraća žari želju za slikom. Rođenje krajolika rođenje je imaginativnoga i tvrdoglavo uporna vlastitog viđenja ljepote Božjih tvorevina. Ono što se u njegovu slikarstvu događa jest apsolutni mimetički odmak od stvarnosnog izgleda modela motiva prirode i preobrazba u čisto slikarstvo (Ive Šimat Banov, autor Paraćeve monografije).

 Uzvišenost ispunjena svjetlosnim radostima plotinovski je univerzum, čiji korijeni leže onkraj osjetilnoga shvaćanja doslovnosti svijeta. Oprostorenost nepostojeće Arkadije mitomanski gori za ostvarenjem svoga pronalaska. Lakonska spoznaja da egzistencija nije tamo gdje je fizička nazočnost Paraćevo slikarstvo postavlja u poziciju po(d)uke o spoznajnosti umjetničke istine. I to sve s izvanredno razvijenim osjećajem za boje, čiste boje, otvorene boje, često u komplementu limun-žute i plave, crvene, narančaste, zelene, i doslovce se čini da se u vlažnome oku sve topi u svjetlosti.

Parać je cijeloga života slikao po sjećanju, napamet, svoje sjajne, svijetle, ljetne, koloristički bogate slike, i to krajolika koji mu je prirastao srcu, koji je volio i s kojim nikada nije prekinuo svoju duhovnu pupkovinu i unutarnji dijalog, jer je s njim bio blizak, intiman.

U posljednjem desetljeću života, kada je već napunio osamdesetu, počeo je izrađivati medalje, zanatski i medijski vješte, besprijekorne, s likom na aversu, i atributom koji ga (po autoru) nabolje određuje na reversu. Intenzivno ih radi od godine 1999, posebno 2000, sve do 2004, do kada je nastalo 219 medalja sada darovanih Modernoj galeriji. Kao što su slike intiman dijalog s bliskim podnebljem, tako su medalje svojevrsni rezime najbliskijih osoba koje su obilježile umjetnikov život. Tu su članovi obitelji (Claudia, Zoran i Tea Parać), potom kolege i prijatelji umjetnici, slikari (Ferdinand Kulmer, Edo Murtić, Krsto Hegedušić, Marino Tartaglia, Josip Vaništa, Ljubo Škrnjug, Đuro Seder, Miroslav Šutej, Nives Kavurić Kurtović, Zlatko Keser, Ante Kuduz, Frane Paro, Mirjana Zajec-Vulić te slikar i genijalni teoretičar Mladen Pejaković) i kipari (Ante Lozica, Vjekoslav Rukljač, Dušan Džamonja, Marija Ujević, Šime Vulas, Belizar Bahorić). Zatim je izradio medalje režisera iz rodnog mu kraja Bogdana Žižića, koji je snimio dokumentarni film o njemu, akademika Miroslava Begovića, dirigenta Lovre pl. Matačića, izdavača njegove monografije tiskara Mirka Azinovića te niz povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara (Kruno Prijatelj, Mladenka Šolman, Tomislav Lalin, Ive Šimat Banov, Iva Körbler). Izradio je medalje i povijesnih pomoraca i admirala iz njegova kraja, kao začin na kraju jedne lijepe i velike umjetničke priče.