Mitovi i činjenice Damiena Hirsta

Nekoć davno, objašnjava kustosica izložbe Damiena Hirsta Elena Geuna, živio je neobično bogat kolekcionar Cif Amotan II. Kao oslobođeni rob iz Antiohije, otprilike u 1. stoljeću nove ere, zaradio je neobično velik imutak te su se priče o njegovu bogatstvu širile stoljećima. Amotan je počeo skupljati umjetnička djela; skulpture, nakit i zlatnike iz svih krajeva svijeta. Zapisi tvrde, bilježi kustosica izložbe, da je Amotanovo golemo umjetničko blago ukrcano u veliki brod nazvan Apistos (Nevjerojatni) – tada najveći brod ikad viđen. Na svom putu prema odredištu, mjestu gdje je Amotan planirao sagraditi veliki hram Suncu, brod je, iz nepoznatih razloga, potonuo zajedno sa svojim neprocjenjivim blagom. Ipak, priče o brodu Nevjerojatnom nastavile su se širiti stoljećima…

Godine 2008. ronilačka ekspedicija slučajno je otkrila brodsku olupinu blizu istočne afričke obale te se potvrdilo da je riječ o olupini Nevjerojatnog. Veliki projekt otkrivanja potopljenog blaga zainteresirao je umjetnika Damiena Hirsta te je on odlučio financijski poduprijeti projekt. Na svjetlo dana ponovo su izronile gorostasne skulpture, nakit, zlatnici i artefakti davno nestalih civilizacija. No dvije tisuće godina na morskom dnu ostavilo je traga na umjetninama te su one optočene koraljima, školjkama i nagrižene podmorskom florom i faunom. Blago s potopljenog broda Nevjerojatnog naziv je i jedni sadržaj najnovije izložbe Damiena Hirsta što se održava u venecijanskim izložbenim prostorima Punta della Dogana i Palači Grassi te naziv same izložbe. Ipak, sve ovo dosad napisano velika je, precizno definirana, prijesna laž.

Ambiciozno elaborirana izmišljotina

Naime, čitav projekt sastoji se od Hirstove izmišljotine poduprte marketinškom mašinerijom njegova galerista Jaya Joplinga te glavnog financijaša, bogatoga kolekcionara Françoisa Pinaulta. Izmišljotina o blagu s potopljenog broda prvoga kolekcionara Amotana ambiciozno je elaborirana. Počinje predstavljanjem predimenzioniranoga kamenog bloka, za koji džepni vodič objašnjava kako je riječ o artefaktu od tirkiza po funkciji i formi bliskom Aztečkom sunčanom kalendaru.

Ekstravagantna laž, kako se izložba razvija, poprima jednako tako ekstravagantnu formu, svojevrsni amalgam drevnih mitologija i suvremene civilizacije: od Meduzine glave, indijskih božanstava u borbi s mitološkim grčkim nemanima, od Moglija iz Disneyjeva filma, preko zlatnih škorpiona do mramornoga miša koji na leđima uzgaja ljudsko uho. Sve spomenuto izvedeno je u srebru, zlatu, bronci, mramoru, poludragom kamenju ili imitaciji plemenitih materijala. Tu su, i Hirstu omiljene, staklene vitrine s kolekcijom izmišljenoga ritualnog oružja, simbolima moći nepostojećih vladara ili ukrasima koji oblikom podsjećaju na predmete drevnih mezopotamskih ili pretkolumbijskih civilizacija. U palači Grassi posjetitelje u atriju dočekuje golema statua bezglavog demona koja doseže treći kat palače, dok su u okolnim izložbenim dvoranama predstavljene „izložbene“ kopije s olupine, nenačete koraljima i školjkama, te „dokumentarni“ filmovi koji prikazuju oduševljene ronioce koji na morskom dnu otkrivaju potopljeno blago. Teško je, zapravo, opisati što je tu groznije; skulpturalna forma ili ideja o glorifikaciji glupe izmišljotine. Tako na ulazu u izložbeni prostor stoji floskula “Između istine i laži krije se istina“, u materijalu za tisak ističe se uvodna riječ nekadašnjeg ravnatelja Louvrea Henrija Loyretta o važnosti tog „arheološkog“ otkrića i uloga Hirsta koji svoju važnost dodatno ističe predstavljanjem vlastite biste, također izvučene iz olupine Nevjerojatnog. Budući da se o projektu pisalo i prije nego što je izložen, malo je lakovjernih posjetitelja. Ipak, čak i onima koji ne znaju ništa o Hirstovoj dubokoumnoj ideji da izjednači mit, laži i činjenice, vjerujem da pronalaženje „dokaza“ o olupini Nevjerojatnog postaje dosadno nakon vrlo kratka vremena.

Majstor kiča

No uistinu nevjerojatna jest činjenica da je riječ o Hirstovoj najlošijoj i najplićoj izložbi, koja se pripremala desetak godina i koštala (nigdje ne postoje precizni podaci o troškovima produkcije 160 artefakta) vjerojatno poput petogodišnjeg proračuna za kulturu omanje europske države.

I premda je cijenjeni likovni kritičar The Guardiana Jonathan Jones najavljivao slavni povratak Damiena Hirsta na scenu u velikom stilu i u najuglednijim venecijanskim izložbenim institucijama, ono što očekuje gledatelje formalno je gadljivo i konceptualno plitko.

Poznajući Hirstov nihilizam i ljubav za iskorištavanjem ljudske gluposti, lako ga je zamisliti kako se hihoće zadovoljno trljajući ruke dok gleda rastuće sume na vlastitom računu dok tupavi kolekcionari bezglavo kupuju predimenzionirane malahitne ili brončane skulpture koje formom više nalikuju na figurice iz kinder-jaja na steroidima nego na umjetničku formu. Naime, neki podaci govore da je čitava izložba već rasprodana.

Jednako tako jednostavno je zamisliti Hirsta, nakon što je pročitao uvod u grčku i indijsku mitologiju, kako svojim zaposlenicima na projektu diktira u pero: „Napravite lubanje jednoroga u bronci i zlatu, božicu Kali u borbi s grčkom Hidrom, može u malahitu, glavu Meduze u žadu, ubacite i morskog psa da nalikuje onome iz Spielbergovih Ralja i dodajte Mickeyja Mousea, ali neka bude prekriven koraljima. Napravite i replike u jeftinijem materijalu, tako da i oni manje bogati mogu ipak kupiti komad. I neka bude spoj svih mitologija, i neka sve bude veliko!“

Izrada spomenutih objekata je, jasno, vrhunska, no forma podsjeća na diznilendske likove nadahnute recentnim skulpturalnim „dekoracijama“ Skopja.

Riječju, izložba je vrhunac skupoga neukusa te utjelovljuje potrebu suvremene civilizacije za proizvodnjom „alternativnih činjenica“. Posjetitelj izlazi fasciniran, ali i istovremeno uplašen i tužan.

A što s nekad perspektivnim umjetnikom Damienom Hirstom? On je, nažalost, samo potvrdio svoju ključnu ulogu, uz Jeffa Koonsa i Takeshija Murakamija, u nesvetom trojstvu proizvođača kiča u suvremenoj umjetnosti.