Kierkegaard – naš suvremenik

Jedan od autora koji u zadnje vrijeme pobuđuje pažnju filozofskih krugova nedvojbeno je Søren Kierkegaard. Iako naizgled na marginama bavljenja suvremenih teoretičara, interes za danskoga filozofa paradoksalno raste proporcionalno misaonoj avanturi analiziranja hibridnih sustava mišljenja u suvremeno doba vladavine tehnoznanosti i raznih neurokognitivnih pristupa. S obzirom da je s početkom 21. stoljeća već prekoračen prag filozofije kao mišljenja s onu stranu metafizike, a „uzvišeni“ pojmovi zapadnjačke filozofije uzmaknuli su pred znanstvenom konstrukcijom života u novim uvjetima informacijsko-komunikacijske tehnosfere s prevladavanjem spekulativno-dijalektičkog mišljenja povijesti, radikalna preobrazba bitka u informaciju ugasila je i posljednje pokušaje filozofski artikulirana humanizma i s njime povezanih pojmova tjeskobe, slobode i egzistencije. U takvoj konstelaciji čini se da autoru poput Kierkegaarda u suvremenim raspravama nema mjesta. Posve pogrešno: u izdanju Matice hrvatske u iznimno kvalitetnoj filozofijskoj ediciji Parnas nedavno je objavljena dragocjena knjiga Sfere egzistencije Žarka Paića, koja sabire tri studije o Kierkegaardu.

Teorijski iskorak

Značenje ove knjige ukratko se može sažeti u rečenicu: Paić iznimnom akribijom, studioznim proučavanjem Kierkegaardova opusa i izvrsnom upućenošću u suvremene diskusije postavlja temelje za reaktualizaciju njegove filozofije u suvremeno tehnoznanstveno doba, pokazujući u kojoj je mjeri Kierkegaard ne tek puko „suvremen“ autor, nego presudan mislilac slobode i vjere u kontekstu promišljanja radikalnog obrata poimanja egzistencije i etičkog zaokreta spram problema bestemeljnosti slobode. U trima studijama koje čine okosnicu Paićeve knjige autor u dijalogu s brojnim suvremenim misliocima propituje „sfere egzistencije“, postavljajući jednostavno pitanje: je li danas moguće problem egzistencije – vjere – svijeta ujedno promišljati kao temeljno filozofijsko pitanje?

Prije nego što se upustimo u detaljniju raščlambu osnovnih Paićevih teza i postavki, nužno je reći nekoliko informacija o kontekstu nastanka knjige. Naime, veći dio sastoji se od prethodno publiciranih studija nastalih kao izlaganja na međunarodnim filozofskim konferencijama posvećenima Kierkegaardu u organizaciji Srednjoevropskog istraživačkog instituta Søren Kierkegaard iz Ljubljane, a objavljeni su u zbornicima izdavačke kuće Apokalipsa, koju marljivo i s velikim entuzijazmom vodi glavni organizator i direktor instituta Primož Repar, i sam studiozan proučavatelj Kierkegaarda (u tolikoj mjeri da je naučio danski samo da bi velikog mislioca mogao čitati u izvorniku). Dakle, Sfere egzistencije nastale su kao plod suradnje međunarodno relevantna instituta koji vodi skupina ljubljanskih entuzijasta i izvanredno plodna autora i jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih filozofa koji je u Kierkegaardovu djelu pronašao poticaj za promišljanje pitanja egzistencije iz perspektive Kierkegaardova radikalnog okreta koje „otvara pitanje o odnosu između apsolutne žrtve i događaja povijesnoga obrata samoga života u etičkome horizontu praznine“.

Upravo kao i Repar u knjizi Eksistencialna revolucija (Ljubljana, 2013), ali i Goran Starčević (ovdje upućujemo na knjigu Vježbanje egzistencije, 2013. te na eseje iz Bijega i pobune, 2014), i Paić polazi od osnovnog pitanja, ujedno i temeljnog problema: je li riječ „egzistencija“ danas iščezla iz filozofije? Ili, kako bi to drugim riječima kazao Repar: „Kako danas filozofirati prema Kierkegaardu?“ No, za razliku od Repara i Starčevića, kojih su analize ipak ograničene na horizont tradicionalnoga mišljenja u terminima slobode, vjere i etike kao transcendencije metafizike (unatoč često ekstenzivnu oslanjanju na djela Gillesa Deleuzea), Paić poduzima drukčiji pristup i čini teorijski iskorak naglašavajući pitanje o mogućnosti razračunavanja metafizičkoga mišljenja s moći tehnosfere, odnosno eksplicitno promišljajući može li se sloboda na tragu Heideggerova razumijevanja pojma događaja (Ereignis) misliti izvan nove redukcije na političku teologiju ili teologijsku politiku, pokazujući da je Kierkegaardov etički zaokret spram bestemeljnosti slobode iskustvo prijelaza između praznine društvenih revolucija i individualne slobode izbora.

Nova aura mišljenja

Za sve poznavatelje Paićeva plodnoga filozofijskog opusa ovakvo tematiziranje Kierkegaarda iz perspektive razračunavanja metafizičkoga mišljenja s moći tehnosfere nije nimalo neobično i svojevrsni je nastavak knjiga Posthumano stanje, Sloboda bez moći, Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost, Totalitarizam? te Doba oligarhije u kojima je naglasak na prijelazu u posthumano stanje oslobađanja od nasljeđa metafizike što su ga poduzele suvremene tehnoznanosti „prema ideji radikalne preobrazbe bitka u informaciju, stanja u kojem više ne postoji razlika između bitka i bića, živoga i stroja, čovjeka, životinje i neljudskoga“. U tom kontekstu Kierkegaardova filozofija pokazuje se kao lakmus-papir za razmatranje tri sfere duhovnoga bitka (estetska, etička i religiozna) koje se, prema autoru, „stapaju u tehnosferi upravo s pitanjem o granicama između mišljenja i vjere o samome događaju nastanka onoga što više nije ni bitak ni biće, ni živo ni neživo“.

Iz te perspektive, već iz samih naslova studija razvidno je do čega je Paiću stalo u njegovim razmatranjima te u kojoj je mjeri upravo Kierkegaard suvremeni mislilac u kontekstu egzistencijalne vjere kao temeljnog oblika postteologijskog sekularnog mišljenja u stvaranju novog. Naslovi Sloboda kao događaj, Kierkegaard i moć tehnosfere te Etika kao eksperiment egzistencije nedvosmisleno određuju Paićevu argumentacijsku i misaonu putanju, koja se kreće od otklona tradicionalne metafizike kao ontoteologije prema pojmu egzistencijalne vjere koji Kierkegaard oslobađa tiranije teologije i historije institucionalnog kršćanstva. Kao što je već spomenuto u uvodu, glavno pitanje ovdje glasi jesu li problemi egzistencije, vjere i svijeta nakon Kierkegaarda danas još temeljna filozofska pitanja? Paić ispravno uočava da vjera u svijet kao prostor-vrijeme događaja slobode zahtijeva „novu auru mišljenja“, posve opravdano tvrdeći da u doba tehnoznanosti pitanje slobode više nije ni etičko ni političko, a ponajmanje teologijsko pitanje; on jasno daje do znanja da je vrijeme Kierkegaardove filozofije egzistencije prošlo, ali to nipošto ne znači odbacivanje njegove misli, već čitanje njegova opusa u drugom ključu.

Vrijeme kao ponavljanje

Naime, na sličan način kao što je Benjamin lucidno ustvrdio da oba konvencionalna tumačenja Kafkina djela (psihoanalitičko i teologijsko) promašuju samu bit njegova opusa, tako i Paić Kierkegaardu prilazi zaobilazeći dva klasična pristupa („filozof kršćanstva“ i „filozof-esejist“), pronalazeći u njegovu djelu mogućnosti mnogostrukih iščitavanja toponomije njegova mišljenja kojem pripada stav da se razotkrivanjem egzistencije otvara pitanje subjekta u modernom razumijevanju bestemeljnosti vjere, preciznije kazano: otvarajući se u kontekstu etičko-religioznog iskustva subjekta bez svijeta, čime Kierkegaard postaje naš suvremenik par excellence.

Pritom je napose zanimljiva Paićeva interpretativna matrica koja Kierkegaarda kao „antifilozofa“ razmatra u kontekstu prekoračenja epohalnih granica filozofije na tri razine: prvo kod Marxa kritikom društvenih odnosa i prakse rada (kao znanstvene povijesti), potom kod Nietzschea kao volje za moć i estetskoga prevrednovanja svih vrijednosti te naposljetku kod trećeg „antifilozofa“, Kierkegaarda, kao problema egzistencijalne vjere koja je svojevrsno preokretanje čitave strukture filozofije u liku apsoluta. Druga bitna interpretativna matrica jest ona koja Kierkegaarda povezuje s Deleuzeom. Iako nipošto nova, ona u Paićevoj argumentaciji zadobiva dublji smisao i značaj: stav da su pojmovi Deleuzeove ontologije dijelom preuzeti od Kierkegaarda nije novitet, ali misaoni preokret prema kojem pojam egzistencije ima strategijsku važnost za novo mišljenje to svakako jest.

Dakako, opet ne iz tradicionalne „kršćansko-teologijske“ pretpostavke razumijevanja Kierkegaardova opusa, nego iz promišljanja paradoksa da bit filozofije nakon kraja metafizike apsolutne znanosti (hegelovskoga duha) postaje estetskom konstrukcijom bitka kao razlike i vremena kao ponavljanja, a upravo su to eminentno deleuzeovski pojmovi. U tom smislu Paić postavlja pitanje pozitivnog određenja egzistencije u kontekstu vremena kao „egzistencijalnog bezdana“ konačnosti i ponavljanja.

Upravo u „vremenu kao ponavljanju“ nalazi se jedan od glavnih Kierkegaardovih paradoksa, na što Paić upućuje iscrpnim analizama Heideggera, Aristotela, Hegela, ali i Leibniza te Levinasa, nimalo slučajno naglašavajući kako subjekt time postaje egzistencijalnim iskustvom etičke odgovornosti, što je u kontekstu egzistencije kao sekulariziranog pojma kršćanske vjere presudno jer se u svojoj bitnoj ekstatičkoj dimenziji budućnosti subjekt paradoksalno nalazi u „vremenu bez subjekta“. Upravo kao što danas živimo u doba „slike bez svijeta“, tako se i na razini egzistencije samstvenosti subjekta pokazuje kako je moguće živjeti „neautentično“ vrijeme. Autentičnost za Kierkegaarda jest ono što dolazi iz dubine ljudskog srca kao glas savjesti, određujući egzistenciju kao otvorenost mogućnosti ljudske slobode.

U tom segmentu autor analizirajući Kierkegaarda (a na tragu Levinasovih tumačenja etičnosti) otvara horizont za novo razumijevanje onog etičkog, pokazavši da iz njegove filozofije proizlazi kako je subjektivnost jedino što još preostaje etičkome bez univerzalnosti svijeta, s obzirom da je upravo Kierkegaardova zasluga što je postavivši temelje etičko-religioznog obrata otvorio mogućnost stvaranja posve nove „politike vjere“. Time je pitanje o Bogu i vremenu ujedno i pitanje o Drugom, otvaranje slobode unutar postmetafizičke etike Drugog.

Paić izvanrednom lakoćom i teorijski jasno postavljenim argumentima detaljno skicira i secira odnos čovjeka, vječnosti i vremenitosti, svagda imajući na umu Heideggerov „drugi početak“ i pitanje autentičnog razumijevanja vremena. Autentičnost, ponavljanje i subjektivnost tako u završnici Paićeve knjige postaju tri temeljna pojma na kojima gradi „epilog“ dijaloga s Kierkegaardom; ne kršćanskim misliocem, nego živućim Kierkegaardom, koji danas, u svojoj neponovljivosti mišljenja predstavlja „trag događaja slobode“. Potreba za takvim drukčijim mišljenjem doista je ono čemu treba posvetiti „svu našu duhovnu strast“, a nova knjiga Žarka Paića živi je svjedok upravo takve duhovne strasti.