Kapitalna zagorska enciklopedija

Jednosveščanom Enciklopedijom Hrvatskoga zagorja Leksikografski zavod Miroslav Krleža nastavio je niz tzv. regionalnih ili pokrajinskih enciklopedija, započet Istarskom enciklopedijom iz 2005. Nekoliko dana listanja knjige nije dovoljno za posve objektivan sud o tako opsežnoj i sadržajnoj knjizi, ali treba istaknuti da su dojmovi – kako u pogledu obrađene tematike tako i u pogledu leksikografske izvedbe – izrazito dobri te da je ova enciklopedija iznimno vrijedan prinos i bogatoj djelatnosti Leksikografskoga zavoda i hrvatskoj kulturi. Prije prikaza same knjige neće biti suvišno reći nekoliko riječi o širem kontekstu u kojem je ona nastala.

Od osnutka 1950, otkako je Leksikografski zavod vodio Miroslav Krleža, glavna se pozornost u toj ustanovi, zbog tada važećih i prevladavajućih društvenih vrijednosti, posvećivala Enciklopediji Jugoslavije i Općoj enciklopediji. Naime, Jugoslavenski leksikografski zavod bio je osnovan uredbom savezne vlade FNRJ iz 1950, a tek 1972. Sabor SR Hrvatske donio je odluku kojom je preuzeo upravljačka prava nad Zavodom. U skladu sa zadanim okvirima, kako prvo izdanje Enciklopedije Jugoslavije (I–VIII, 1955–1971), tako i prvo izdanje Opće enciklopedije, hrvatsku su tematiku obrađivale proporcionalno s tematikom koja se odnosila na druge narode tadašnje savezne države. Dok je III. izdanje Opće enciklopedije JLZ, s glavnim urednikom Josipom Šentijom, posebnu pozornost posvetilo hrvatskoj nacionalnoj tematici, kao i sustavnoj brizi za hrvatski jezik, drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije (I–VI, 1980–90, od A do sredine slova K), koje je ostalo krnje, unatoč nekim neospornim kvalitetama, bilo je u priličnoj mjeri obilježeno „dogovornom leksikografijom“ u saveznoj državi, koja je sve slabije funkcionirala. Kada su neke savezne republike otkazale zajedničko financiranje toga zajedničkoga projekta, a Hrvatska polako krenula putem osamostaljenja, u Zavodu, koji je u međuvremenu promijenio ime u Leksikografski zavod Miroslav Krleža, nastojalo se nastaviti rad ponajprije na strogo strukovnim edicijama, ali je u vezi s izdanjima s naglašenom nacionalnom komponentom bilo velikih nedoumica.

Jedni su zastupali mišljenje da treba poći stopama susjeda nam Slovenaca koji su radili na Slovenskoj enciklopediji posvećenoj ukupnosti nacionalne tematike. Drugi su smatrali da treba obnoviti rad na Hrvatskoj enciklopediji (I–V, 1941–45, nedovršena), onako kako ju je zamislio i zasnovao Mate Ujević, koji je inače od početaka rada Zavoda bio u leksikografiji desna ruka Miroslava Krleže. Tu enciklopediju trebalo je obnoviti (ažurirati) i nastaviti na njoj raditi. To bi pretpostavljalo da se svakoj natuknici pristupa strogo specijalistički i strogo znanstveno i da članci budu opskrbljeni popisom relevantnih izvora te popisom relevantne stručne i znanstvene literature. No u burnim i prevratničkim vremenima nije bilo nimalo jednostavno uspješno primijeniti metodologiju Ujevićeve Enciklopedije i zamisao ostvariti u nekom razumnom roku. Ipak takva ideja nije ostala bez rezultata jer je Antun Vujić kao glavni urednik, doduše izvan Zavoda, objavio veliki dvosveščani Hrvatski leksikon.

Nakon dugih rasprava i razmatranja različitih mogućih rješenja, tijekom 1996. bila je dogovorena izradba Hrvatske enciklopedije, zamišljene kao opće, ali s približno trideset posto natuknica i građe hrvatskoga nacionalnog sadržaja. Naravno, kada bi se i s leksikografskoga i s nacionalnoga stajališta htjeli dosegnuti „idealni“ ciljevi, takva bi enciklopedija obuhvaćala najmanje 20 do 25 standardnih enciklopedijskih svezaka, a za ostvarenje takva projekta bilo bi i u najpovoljnijim uvjetima nužno najmanje 25 do 30 godina intenzivnoga i kontinuiranoga rada profesionalne ekipe. Na kraju je prihvaćen razuman i realističan pristup, za koji se posebno založio glavni ravnatelj Zavoda i glavni urednik Enciklopedije akad. Dalibor Brozović, a prema kojemu bi Hrvatska enciklopedija obuhvaćala jedanaest standardnih enciklopedijskih svezaka (ukupno oko milijun redaka teksta), a svake bi godine izlazio po jedan. I doista, od 1999. do 2009. Zavod je izdao jedanaest svezaka tako zamišljene Hrvatske enciklopedije.

Naravno da stoje primjedbe, doduše nerijetko iznesene kao zlobni prigovori, da takva Hrvatska enciklopedija nije na razini Ujevićeve. No pritom se zaboravlja da je, uz tako zamišljenu i izvedenu Hrvatsku enciklopediju, kojoj je Šentijina Opća enciklopedija (3. izdanje) bila čvrsto polazište, Leksikografski zavod usporedno pripremao i objavljivao niz specijaliziranih enciklopedijskih izdanja. Spomenimo ovdje samo izdanja kao što su Krležijana (I–III, 1993–2010.) ili pak Hrvatska književna enciklopedija (I–IV, 2009–12.) u kojima su natuknice obrađene „monografski“, sa sustavnim upućivanjem na relevantnu literaturu gdje god za to ima potrebe.

Kontekst zagorske enciklopedije

Takvim izdanjima pripadaju i tzv. regionalne enciklopedije. Taj je niz započeo s Istarskom enciklopedijom (2005; ne spominjemo ovdje i neka druga izdanja s ponešto izmijenjenom koncepcijom), a nastavlja ga i ova Enciklopedija Hrvatskoga zagorja, koja je ovih dana predana na uvid korisnicima. Upravo tzv. regionalne enciklopedije prirodna su i nužna dopuna koja omogućava da Hrvatska enciklopedija s cjelovitim abecedarijem bude ono što je mogla biti Ujevićeva Hrvatska enciklopedija da joj je bilo dopušteno da bude dovedena do kraja.

Kako je dosad bilo riječi ponajprije o povijesnom kontekstu i namjeni, treba nešto reći i o posebnostima Enciklopedije Hrvatskoga zagorja unutar niza regionalnih enciklopedija. Prvo valja istaknuti da postoji važna razlika između okolnosti u kojima se radilo na Istarskoj enciklopediji i onih u kojima se pripremala Enciklopedija Hrvatskoga zagorja. U Istri postoji više institucija koje se sustavno profesionalno bave različitim aspektima istraživanja istarske povijesti, etnografije, kulture, gospodarstva Istre, pa je pomoć pojedinaca izvan institucija bila samo dobrodošla okolnost, a i uloga Zavoda bila je u tom projektu ponajprije koordinatorska. Istodobno je u Hrvatskom zagorju institucionalno bavljenje poviješću, kulturom, gospodarstvom i sličnim temama toga područja samo iznimno ili pak ograničeno na uska pitanja, kojime se sustavnije, potpunije i intenzivnije bave institucije smještene ili u Zagrebu ili u Varaždinu, bez obzira na to što u njima rade brojni stručnjaci podrijetlom iz Zagorja. Zbog toga je pri izradbi Enciklopedije Hrvatskoga zagorja bitan i iznimno važan onaj prinos što su ga dali istraživači pojedinci s terena – književnici, nastavnici, pravnici, gospodarstvenici – koji se tom tematikom bave ili u samom Zagorju kao privatne osobe, ili pak u Zagrebu i u Varaždinu izvan istraživačkih institucija. Upravo tim individualnim istraživačima pripada velika zasluga što je projekt uspješno priveden kraju. Jednako tako treba istaknuti da su za obradbu velikog broja tema za koje nije bilo raspoloživih stručnjaka „na terenu“ tekstove napisali stručnjaci iz sama Leksikografskoga zavoda.

Svatko tko se želi upoznati s problemima na koje su nailazili i nastojali ih riješiti priređivači sve bitne odgovore naći će u kratkom i vrlo sadržajnom Predgovoru (te u Napomenama čitateljima), od pitanja kulturno-povijesne, upravne pa i zemljopisne fluidnosti samoga pojma Hrvatsko zagorje (o čem se također govori i u natuknici Hrvatsko zagorje) do toga koji su bili osnovni kriteriji da se određene jedinice (natuknice) uvrste u enciklopediju. Čitanje knjige i usporedbe među tekstovima (člancima) svjedoče da su priređivači (ponajprije urednici predvođeni Mladenom Klemenčićem) od početka imali jasne kriterije za ostvarenje zahtjevnoga projekta i da su ih se u izvedbi dosljedno (ali ne i kruto) držali. Projekt je ostvaren unutar razdoblja od tri godine, a to je iznimno kratak rok za tako zahtjevno djelo.

Pregledavajući enciklopediju i tražeći u njoj obavijesti o pojedinim zagorskim temama može se utvrditi da, osim biografskih članaka te članaka o naseljima i sl. (koji obuhvaćaju približno polovicu jedinica) knjiga donosi velik broj sintetskih članaka, upravo malih monografija, posvećenih temama važnima za povijest, kulturu, književnost, politiku, gospodarstvo Hrvatskoga zagorja. Takav je primjerice i sam opsežni sintetički članak Hrvatsko zagorje (str. 305–313; u njem se obrađuju naziv /ime/, granice i površina, zemljopisna obilježja, naseljenost, povijest). Tu pripadaju i obuhvatni članci o pojedinim osobama ili iz prošlosti ili iz sadašnjosti koje su imale bitnu ulogu u životu Hrvatskoga zagorja. Ti su članci opskrbljeni navođenjem izvora i literature iz kojih se informacije mogu potkrijepiti ili obogatiti. Sva naseljena mjesta koja danas imaju ili su u prošlosti imala službeni upravni status (npr. općinska središta), ili se pak izdvajaju kao naseobinske cjeline po nekom drugom kriteriju, također su dobila svoje natuknice (članke) u obliku sintetiziranih monografskih prikaza s relevantnim zemljopisnim, demografskim, kulturnopovijesnim podacima (npr. /grad/ Krapina, str. 451–457, /upravno područje/ Krapina, str. 457–458). Posebno treba istaknuti da je, ponajprije za mjesta koja su upravna središta, tekst popraćen kartama u dovoljno malenu razmjeru da se na njima donesu mnogobrojni podaci o reljefu i vodnim tokovima, prometnicama, rasporedu naselja, tako da se upravo zemljovidima znatno dopunjava obavijesnost teksta.

Istodobno se u ovom enciklopedijskom svesku donosi niz sintetičkih članaka u kojima se određena sadržajna cjelina razređuje za ukupnost tzv. zagorskoga prostora, danas ili pak u određenom razdoblju. Iako su za sva naselja i upravne jedinice doneseni i podaci o stanju stanovništva prema službenome popisu od 2011, u sintetičkom članku Stanovništvo (str. 771–773) u pregledu se razmatra današnje demografsko stanje s upućivanjem na kretanja stanovništva u pojedinim novijim razdobljima povijesti, kada su se veće skupine stanovništva kretale iz pojedinih dijelova Zagorja prema Podravini ili prema Slavoniji, prema Štajerskoj, ili pak kada je dolazilo do masovnoga odljeva seoskoga stanovništva u gradove, ne samo Krapinu, Zabok, Zlatar nego posebno u Zagreb i Varaždin (usp. i članak Iseljivanje, str. 326-327). Današnje je stanje stanovništva zorno predočeno na karti i u grafikonima. Sličnih sintetičkih članaka ima velik broj i za druge teme.

Trasama zagorskoga cuga

Posebno je s tim u vezi, kao dopuna i ilustracija, zanimljiv članak Zagorski cug, tema inače već obrađivana u glazbi, književnosti, filmu. Iako je zagorski cug vrlo neprikladno prometalo za putovanje Zagorjem u 21. stoljeću, među ostalim zbog rijetkih i isprekidanih voznih linija, a i Zagorjem se danas putuje najbrže automobilima, zagorski je cug obilježio taj prostor od kraja 19. stoljeća pa do konca 20. stoljeća. Ne samo što su desetljećima kumice iz zagorskih sela u Zagreb, i u kuće i na tržnice, donosile „sira, putra, vrhnja, mleka, jajec i kumpira“ nego su cugom svakodnevno stotine radnika – od Lupinjaka i Konjščine do Stubice i Zaboka – odlazile na posao u Zagreb, i cugom se popodne vraćale kući. Istodobno su mnogi kvalificiraniji zaposlenici – profesori, liječnici, pravnici – iz Zagreba odlazili na posao u Krapinu, Zabok, Bedekovčinu, Stubicu. No zagorski je cug, i njegovi „vlakaši“ (ne „cugeri“ ili „cugaši“!), ostavio dubok, upravo neizbrisiv trag ostavio u zagorskom školstvu. Posebno nakon Drugoga svjetskoga rata svakodnevno su stotine učenika iz Stubice, iz Zlatar-Bistrice, iz Bedekovčine, iz Zaboka, iz Lupinjaka dolazile vlakom u gimnaziju u Krapini, poslije i u srednje škole u Zaboku, i popodne se vraćale kući. Istodobno su mnogi nastavnici svakodnevno vlakom putovali iz Zagreba ili iz Zaboka u Krapinu, odnosno iz Zagreba u Zabok. Kada imamo na umu taj sociokulturni fenomen, onda nam postaje jasno zašto je zagorskomu cugu i u ovoj enciklopediji posvećena prava mala monografija (koju je potpisalo Uredništvo).

Druge teme u enciklopediji, osobito zanimljive kao pokušaj sinteze, odnose se na prikaz književnosti i jezika. Usmenu književnost (I. Zvonar), stariju kajkavsku književnost (A. Jembrih) i noviju kajkavsku književnost (T. Rogić Musa) obrađuju sintetički prikazi koji mogu osvježiti poznavanje te tematike ili popuniti praznine u njihovu poznavanju. Članak Božice Pažur o suvremenoj kajkavskoj književnosti donosi, koliko znam, prvi sustavan pregled te teme i nastoji izložiti glavne struje književnosti.

Članci Mije Lončarića o kajkavskom, kako onaj pod natuknicom Jezik tako i oni o pojedinim mjesnim govorima (npr. Bednjanski govor, Humski govor), sažeti su prikazi koji donose bitnu informaciju o temi. Kada se ističe posebnost, neobičnost bednjanskoga govora, s čisto znanstvenoga dijalektološkoga stajališta posve je opravdano što se ističe njegova iznimna kompliciranost i nerazumljivost. No ta se tema nešto drukčije može doimati iz drukčije, ne strogo znanstvene nego (nekadašnje) uporabne perspektive, koju je danas iznimno teško promatrati „na terenu“. Naime, osim onih rijetkih koji nastoje održati ili obnoviti mjesne proštenjarske tradicije, danas se i na hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj, ili u Trški vrh, ili na Taborsko, odlazi najčešće autom, „ekspresno“, a ne više u proštenjarskim skupinama koje su satima, uz utvrđeni raspored i prigodni „protokol“, putovale do pojedinih svetišta. Iako u knjizi nema samostalnog članka Hodočasništvo, ili Prošteništa, ili Romarstvo (lomarstvo), iz niza članaka koji govore o vjerskim svetištima daju se i iz ove knjige rekonstruirati nekadašnje trase pojedinih proštenja (kajk. preščenje, skupni odlazak na hodočašće u neko svetište). Tako se npr. može rekonstruirati trasa od Bednje, preko Šaše, Cerja, Jesenja, Žutnice i Krapine pa onda ili preko Radoboja ili preko Svetoga Križa-Začretja do Marije Bistrice (slično tomu i trasa od Jesenja preko Đurmanca i Lupinjaka do Taborskoga). Naravno, budući da su se hodočasničkoj povorci u svakom mjestu priključivali novi romari (lokalno i lomari), oni su se svi među sobom sporazumijevali tako što je svatko, bez bitnih ustupaka, govorio na svojem rodnom (uglavnom susjednom) govoru (bednjanskom, jesenjanskom, đurmanečkom...), pa su ljudi iz Jesenja dobro razumjeli one iz Bednje, a oni iz Velike Vesi one iz Jesenja ili iz Đurmanca jer postoje vrlo dosljedne i pravilne podudarnosti u razlikama. Istodobno su se jedni drugima rugali zbog govora i znali ih vjerno oponašati. Znatno je drukčije bilo na sajmovima (sajam, kajk. senjem, siema), kamo su iz pojedinih mjesta pojedinci odlazili uglavnom svatko za sebe, a ne velike skupine, pa su u komunikaciji svi pomalo ostavljali po strani sve ono što je odviše specifično njihovo i služili se svojevrsnom kajkavskom srednjozagorskom koine. Etnolozi bi još i danas mogli vjerno rekonstruirati atmosferu i kretanja proštenjarskih skupina, ali je teško vjerovati da bi još bilo moguće naići na autentične slučajeve nekadašnje jezične komunikacije među govornicima susjednih kajkavskih govora u romarskim povorkama.

Zaslužni Zagorci

Kada listamo ovakvu enciklopediju, prvo će nas zanimati teme koje su nam osobno bliske. Koji su naši profesori iz krapinske gimnazije (Gimnazija u Krapini) dobili natuknice u enciklopediji? Ondje se donosi članak o profesoru Marku Tepešu, latinistu i znamenitom prevoditelju i komentatoru djela Tita Lukrecija Kara O naravi stvari, vrlo zahtjevnu profesoru koji nam je u prvom razredu tadašnje osmogodišnje gimnazije predavao povijest staroga vijeka, poslije pak hrvatski jezik. Drugi naš profesor, profesor hrvatskoga i ruskoga, koji ima članak u Enciklopediji, jest poliglot, feljtonist i esejist, kulturni povjesničar, prevoditelj Joza Živković. U Krapini se posebno bavio proučavanjem starih listina, mjesnih imena i kajkavskih pisaca. Kao i Dragutin Tadijanović bio je rođenjem Slavonac iz Rastušja pa je povremeno u krapinsku gimnaziju dovodio, osim Tadijanovića i Krkleca, i druge književnike koji su govorili učenicima ili im čitali svoje tekstove. Dok su u novinama izlazili feljtoni pod pseudonimom Martina Lipnjaka, mislilo se, zbog tematike, da ih je pisao Joza Živković, a ne Gustav Krklec. U Enciklopediju je ušao jer je mnogobrojne tekstove posvetio zagorskim i kajkavskim temama.

Izbor natuknica u Enciklopediji izveden je na temelju jasnih kriterija, ponajprije na temelju doprinosa osoba pojedinim aspektima života u Zagorju (izvan strogo službene profesije) ili pak na temelju važnosti za pojedine oblike života u Zagorju. O takvim su kriterijima vodili računa i autori pojedinih članaka, ali ne kruto ni uskogrudno. Enciklopedije i leksikoni imaju stanovite zakonitosti u izboru građe i u opsegu članaka. Zato je teško na isti način zadovoljiti sve korisnike i sve struke. Enciklopedija je uvijek rezultat izbora natuknica i građe, rezultat svjesnog ili pak nužnog doziranja informacija. Bez obzira na to što će netko izjaviti da ovo ili ono leksikografsko izdanje nije dobro, ne zadovoljava – jer u njem nije donesen članak o nekoj meni bliskoj ili meni važnoj osobi, ili o temi koja mi je osobito zanimljiva – treba upozoriti da se svaka takva edicija nužno izrađuje na temelju određenoga broja unaprijed formuliranih načela i ograničenja. Ni u najboljim enciklopedijama i leksikonima ovoga svijeta nećemo naći baš sve što bismo željeli, ili očekivali, nećemo baš svaku jedinicu naći obrađenu do one mjere do koje bi to nama trebalo, nego je uvijek treba promatrati u okviru zadane cjeline i načina organizacije te cjeline. Posve objektivan, kritički utemeljen sud o ovoj knjizi moći će donijeti ne samo ocjene stručnjaka za pojedina područja i pojedine teme nego i ukupnost iskustava korisnika. No na temelju vlastitih dugogodišnjih iskustava u radu s leksikografskim djelima, kao i čitanja ove Enciklopedije, smatram da se s punim pravom može čestitati svima koji su knjigu zamislili, organizirali rad na njoj i omogućili njezino objavljivanje, kao i svim sudionicima u pripremanju tekstova te likovnih i kartografskih priloga. Velik bi kulturni dobitak bio kada bi se, što skorije, mogle pripremiti slične enciklopedije i za druge hrvatske krajeve.