Jednom prošlom svršenom vremenu

Ovo vrijeme i druga glagolska vremena naći ćete u svakoj hrvatskoj gramatici, pa o njemu neću. Tekst je potaknula jedna šlingana jastučnica (njem. schlingen, vesti; šlingeraj, vez, ručni rad na odjeći ili posteljini) i jedan šlifer (njem. schlüpfen, sakriti se, zavući se; platnena navlaka za poplune) s rupom poput romba u sredini. Izroniše iz šifonjera (fr. chiffonier, ormar za rublje) kao posljednji Mohikanci i uroniše u film Tko pjeva, zlo ne misli, u kojem Relja Bašić utjelovljuje jedno nepovratno prošlo vrijeme. Nisam ga osobno poznavala, nismo spili bruderšaft (pobratili se), pa ni kušnuli se nismo (njem. Kuss, poljubac, cjelov), što bi mi dalo pravo da mu govorim ti i da ga zovem imenom. No i bez tih vanjskih znakova može postojati neka svemirska bliskost. I istinska bol kad toga čovjeka više nema. Kao što ni Relje više nema. S takvima odlazi i dobar dio vlastita života. Recimo, ni Audrey Hepburn (1929–1993) nisam osobno poznavala, no kad je umrla, znala sam da mi Rim više nikada neće biti onako prštav kao kad se ona njime graciozno vozila na vespi i da će biti tek ono što danas i jest: grad zakrčena prometa, nervoznih vozača i organiziranih vojski džepara.

Also, Relja je odškrinuo pretinac sjećanja. Kak ste kaj, gospodična Marijana, u svom pegleraju? Pegleraja ni danas ne fali, dapače sve ih je više, zakaj bi zaposlene žene doma peglale veš?! Pranje i peglanje muških košulja 8 kuna. Ni nuzobrt za „rođake i prijatelje“, neprijavljen dakako, nikad ne bu propal. A naša Marijana samo se nakon svega pofehra (njem. Fächer, lepeza), pa i dalje slaže sajmlice (nabore) i falde (njem. Falte) na muškim gaćama i ženskim bluzama. Jer nekoć su se peglale i platnene muške gaće. A jedna druga Marijana, ona slatka mala, nije došla na prvi randevu, ali je ušla u pjesmu, a izvođači su bili ulični pjevači uz gitaru ili harmoniku. Prije nastupa uštimali bi svoja promukla grla (mi-mi-mi) i zapjevali domaćicama i penzićima, jer tko još drugi čami po cijele dane doma? Novčići za trud letjeli su s kuhinjskih balkona, solisti su ga u hipu pokupili i otišli drapati grlo u susjedno dvorište. Očito sam stara kad se tih izvedaba sjećam i osobno (u tri spojena dvorišta četverokatnica u Zvonimirovoj ulici).

U ložnici Šafranekovih vidjeh i jednu zaboravljenu zelenu knjižicu. Čitala ju je prije spavanja Franjina žena, koja misli samo o šeširima i klajdama (njem. Kleid, haljina, oprava; nekim čudom ispala je iz Agramera, 2013, a ostao je klajderštok, klinčanica, vješalica za kapute i kišobrane), no možda i o čemu drukčijem od njezina ustaljenog i ravnog života. Knjiga se zvala Moderna grešnica Caroline Invernizio, a izašla je u Zabavnoj biblioteci. To je bila neprocjenjiva biblioteka (1913–1941, 407 naslova, 309 autora, 50 kola), životno djelo urednika, prevoditelja, filologa Nikole Andrića (1867–1942). Osim petparačkih naslova, uvrstio je Andrić u nju i vrijedna književna djela, koja su upravo zahvaljujući šundu i mogla izaći. Naravno, sudbina Moderne grešnice znala se u Šafranekovoj kući od početka. Progutao ju je oganj u šparhetu s ringlama, koji je gutao sve: papir i drva, lupe od krumpira, oglodane svinjske i pileće kosti, pa smeća nije ni bilo. Nešto iz te biblioteke čitala sam i ja. Kako me moderne grešnice nisu zanimale, posegnula sam još kao učenica za knjigom S visokih gora Georga v. Omptede, valjda zato što je na njoj pisalo turistički roman iz Tirolskih Alpa. Sadržaj ne pamtim, no sjećam se nečega mračnog i zlokobnog u tim planinama, koje i nisu bile ništa drugo nego najava tragedije glavnih likova. Za Tirol ništa čudno.

Relja sa svojim otmjenim manirama (Hoffmannove priče ne impresioniraju kao Hoffmann’s Erzählungen) upada u malograđansku obitelj proširenu malim norcom Pericom i ješnom, ali šparnom, tetom Minom na jednom izletu u Samoboru, gdje slika dame kao umjetnik, a ne neki šnelfotograf. Trudi se da što bolje ispadne milostiva gospođa, a njezina sestra Mina stiže mu u paketu. U zadnji čas otpravi iz kadra slučajnu prolaznicu (hote proč), no slika je zbog nje ipak ispala malo unšarf. No i s takvom će moći do šlagerski raspjevane milostive gospođe, pa makar njezinu Perici morao dati i dva dinara da mu nacrta konja (i kaže kad se muž / tata vraća kući). Sve bi bilo vunderšen da Šafranek ne misli praktično, pa čim čuje da je Ernest (bruderšaft je učinio svoje) ledičan, smisli plan za Minu, malo starejšu i srameću, ali sa (šapat) na knjižici, što ni fotograf bez vlastita studija ne može prečuti. Istinabog, žena Franju stalno kori neka ne benavi (tur. bōn, glupan, luda), neka se ugleda u Fulira, kojem se nemre dogoditi da u društvu hoda otkopčana šlica jer je on gospodin koji ima šlifa (njem. Schliff, uglađenost, finoća), no taj ipak u veži hitne papir s buketa koji joj nosi, ne mareći za propis: ne bacaj otpatke na pod! Što ćemo, ne može sve biti kom il fo (fr. comme il faut, pristojno, kako dolikuje, kako treba), a mi smo kao djeca tu vrhunsku francusku etiketu pretvorili u miko fo.

Prije no što je Franjo sve sredio, morao je Perica dobiti još šabeso, uz koji ću i ja malo zastati. Cijenim B. Perića, no sklonija sam tumačenju da šabeso kao riječ ne potječe kako on navodi od prvoga proizvođača toga pića, C. H. Boehringera i sinova, nego od tur. kabezo, kabeza, bezalkohodnog osvježavajućeg napitka za koji i danas ima domaćih recepata, a riječi šabeso, šabes, šabesar, pro­iz­vođač i prodavač šabesa, poznate su i u ruralnoj Slavoniji. Znamo koliko je Slavonija bila pod Turcima, pa su nam oni, uz ostalo, možda namrli i šabeso. U filmu nitko ni za kim ne baca krahle, premda je po vremenu mogao, pa neka krahle (kraherl, krahla, aust. Kracherl, njem. krachen, prskati) ostanu ondje gdje sam ih i našla: u maminim pričama o karlovačkim fakinima, koje je više od slatkastoga pića zanimala staklena špekula u grliću boce.

Kraj. Relja se još jednom nekako umorno okrenuo i šeretski nam namignuo, a kočija je otkloparala niz Mesničku. Puna dragih pokojnika. I ispred i iza kamere.