Ja sam čvrsto nastanjen putnik

Na nedavnom Zagreb Book Festivalu u organizaciji Naklade Ljevak gostovao je austrijski književnik Karl-Markus Gauß, jedan od vodećih europskih intelektualaca. Rođen je u Salzburgu 1954, gdje i danas živi kao autor i izdavač časopisa Literatur und Kritik. Knjige su mu prevedene na mnoge jezike, a dobitnik je i dvadesetak nagrada, među kojima Prix Charles Veillon, Georg-Dehio Preis, Mitteleuropa-Preis. U Frakturi objavljeni su mu hrvatski prijevodi knjiga Europljani u izumiranju, U šumi prijestolnica te trojezično hrvatsko-njemačko-englesko izdanje Oči Zagreba (na hrvatski preveo Milan Soklić, a na engleski Andy Jelčić), koje su predstavljene na Festivalu i povod su razgovoru s autorom.

Kako je nastala vaša knjiga Oči Zagreba? Pretpostavljam da vas je na trojezično izdanje teksta od pedesetak stranica potaknuo urednik Seid Serdarević te da ciljate (i) na zagrebačke turiste kao čitateljsku publiku?

Nažalost vam odmah na početku moram proturječiti. Napisao sam knjigu pod naslovom Dvadeset leva ili mrtav, koja je na njemačkom govornom području objavljena ove godine. Ta knjiga sadržava četiri putopisne priče: o Moldaviji, Bugarskoj, Vojvodini (odakle potječu moji roditelji) te o Zagrebu. Seid Serdarević, koji je objavio već nekoliko mojih knjiga, odlučio je priču o Zagrebu objaviti samostalno, a poslije ćemo objaviti cjelovitu knjigu. Nadamo se da će knjiga privući i one koji inače ne bi čitali moje putopise jer je riječ o subjektivnoj i originalnoj šetnji kroz Zagreb, drukčijoj od onoga što inače radim. Vrlo sam zadovoljan izdanjem koje nije opremljeno fotografijama kao mnoge moje knjige, nego ilustracijama Dominika Vukovića.

U knjizi opisujete svoje posjete Zagrebu i možemo pratiti kako se slika grada tijekom vremena mijenja: od okrutnih priča na početku romana do otvorenih intelektualaca i mladih ljudi o kojima pišete na kraju. Koliko se uistinu promijenila slika grada, a koliko vaš pogled?

Promijenilo se vjerojatno oboje. Prvi put posjetio sam Zagreb kao mladac od trideset dvije godine. Tadašnje ozračje doživio sam vrlo slobodnim za komunističku zemlju, nisam primijetio velike pritiske. Društvo Miroslava Krleže sačinjavali su, kako se meni tada činilo, ostarjeli znanstvenici, a bili su kao ja sada, dakle uopće nisu bili stari. Bili su širokih svjetonazora i ljubazni gotovo na stari građanski način. U meni su vidjeli nekoga tko bi u svijetu mogao nešto učiniti za promidžbu Miroslava Krleže. U tome su se grdno prevarili jer ja nisam imao tu moć. Na svečanom ručku iznijeli su cijelo pečeno janje. Tadašnji voditelj Društva Miroslava Krleže Enes Čengić prstima je izdubio oko janjetu i servirao mi ga kao posebnu čast. Morao sam se jako svladati kako bih ga protisnuo kroz grlo. Nisam htio naštetiti hrvatsko-austrijskim političkim odnosima, stoga sam ga hrabro progutao, ali nije lako pojesti oko, iako okus sam po sebi nije toliko užasan. Jeo sam u životu i gore stvari, no svakako i mnogo bolje. Otad sam s manjim ili većim vremenskim razmacima redovito posjećivao Zagreb i pratio njegove promjene.

I što ste primijetili?

Za mene kao turista koji rado i često posjećuje Zagreb grad se jako promijenio u pozitivnom smjeru. Gotovo da ne postoji grad u srednjoj Europi, prije možda u Italiji, gdje se do kasno u noć kreće tako mnogo ljudi, sjede u kafićima, razgovaraju i uživaju u životu. Neupitan je napredak, šarenilo i obnova pročelja. Sjećam se da je Vlaška devedesetih bila dosta propala, a sada je prilično šik. Koliko je to u vezi s komercijalizacijom i poskupljenjem stambenog prostora, ne mogu procijeniti, možda te promjene u socijalnom smislu nisu tako pozitivne kao što se čini meni kao posjetitelju.

U Njemačkoj se ne zna mnogo o Hrvatskoj. S jedne strane postoje turisti koji imaju pozitivnu, ali površnu sliku, a s druge strane određeni lijevi krugovi koji Hrvatsku i dalje vežu uz jugoslavenski kontekst te odgovornost za rat podjednako raspodjeljuju među svim stranama. Pretpostavljam da je slično i u Austriji. Je li i vaše polazište bilo blisko lijevim krugovima, pa ste s vremenom otkrili da Zagreb ipak ima više lica nego što ste isprva mislili?

Turistički pogled uglavnom je površan, imaju ga i Hrvati kad otputuju u Austriju ili Nijemci u Tursku. Turisti se obično ne zanimaju previše za svijet u koji su došli. S druge strane, istina je da se Hrvati, prije svega u Njemačkoj, ali bilo je toga i u Austriji, poistovjećuju s fašistima, a Srbi s dobrim socijalistima koji ne čine loše stvari. To je vrlo površno stajalište koje nikad nisam dijelio. Možda zato što sam ipak nešto više znao o Balkanu od takozvanih stručnjaka za Balkan lijeve orijentacije u Njemačkoj i Austriji. Od početka sam znao da se bivša država ne raspada zbog nacionalizama „zlih“ ljudi na rubu države, koji sada žele vlastitu državu, nego zbog središnjice, zbog ignorancije i opsjednutosti moći onih koji su sjedili u Centralnom komitetu u Beogradu i izvlačili mnogo novca tadašnjom gospodarskom raspodjelom. Oni su bili glavni krivci za katastrofu. Činjenica da mi nacionalisti u Hrvatskoj nisu posebno simpatični jest nešto drugo, ali nacionalista ima i u drugim zemljama. Moje simpatije pripadaju protivnicima tupoga nacionalizma. Moje iskustvo govori da nacionalisti svagdje u Europi, žele li uspjeti, moraju krivotvoriti povijest vlastite nacije. Tako se dogodilo i s banom Jelačićem, koji je malo bio okrenut prema Budimpešti, malo prema Beogradu, a zaboravlja se njegovo podrijetlo.

Ali ban Jelačić nije okrenut prema Beogradu.

Nije ni bio ili su ga opet malo zakrenuli?

Nije ni bio.

A joj. Sigurno mi se potkrala još koja pogreška u knjizi.

U razdoblju o kojem pišete nešto se ipak nije promijenilo: trud Hrvata da uvedu Miroslava Krležu u europski književni kanon i izostanak većeg uspjeha. I vi ste bili jedan od aktera takvih akcija, pišete da ste nedavno ponovno otkrili značenje Krležina djela. Zašto Krleža ostaje nedovoljno poznat i čitan u Europi?

Ako nisam krivo informiran, o tome je u Hrvatskoj nastala mala prepirka. Krležine Zastave objavljene su u Njemačkoj u sedam svezaka, ali kod malog nakladnika. Mnogi su se pobunili zašto nije objavljen kod velikog nakladnika. No veliki se nakladnici ne upuštaju u takve financijski neisplative projekte. Neki smatraju da Krleža nikad neće postati prvoklasni autor u Njemačkoj jer se kupci ustručavaju kupiti knjigu autora čije ime ne znaju izgovoriti. U Austriji svi lome jezik izgovarajući Krležino ime, ali je mislim da to ipak nema veze. Sve u svemu, na njemački je prevedeno šest ili sedam Krležinih djela. To u svjetskim razmjerima i nije tako malo, mnogo je važnih autora o kojima premalo znamo. Osim toga, čini mi se da opet postoji uzlet na njemačkom govornom području i da se Krleža počinje više čitati. Boris Perić nedavno je preveo Balade Petrice Kerempuha u cijelosti, a za njih su mi još prije dvadesetak godina govorili da su neprevedive i da bi ih najprije trebao prevesti na hrvatski standardni jezik. Nisam kadar usporediti ga s izvornikom, ali prijevod se izvrsno čita i sviđa mi se. Na jesen će biti promocija tog prijevoda u Beču, a ja ću se svakako, koliko je u mojoj moći, uključiti u njegovu promidžbu.

Koliko se vaši uvidi mijenjaju tijekom putovanja? Kako izgledaju pripreme za put, a kako samo putovanje koje poslije pretačete u književni tekst?

Vrlo se pomno pripremam za svoja putovanja, najprije studiram kulturnu i književnu povijest odredišta. Kad na koncu stignem na mjesto koje sam dugo proučavao, većinu toga što sam naučio nastojim zaboraviti jer ne želim samo ilustrirati već poznato. Ne putujem nekamo da bih vidio ono što otprije znam. To znači da više ništa ne znam, ali na nekoj višoj razini. Moja putovanja čine ponajprije susreti s ljudima, mnogo pješačim ili putujem javnim prijevozom, to mijenja sliku koju imam o zemlji. Svoja saznanja i dojmove stalno zapisujem, a navečer ih u hotelu prepisujem u veću bilježnicu. Kad se vratim kući, ostavljam bilješke da odleže tri do šest mjeseci, tek nakon toga pišem svoju priču, esej ili reportažu i onda mi se dogodi da mi ono što mi je na putu bilo vrlo impresivno više ne igra nikakvu ulogu, a nešto drugo, isprva neupadljivo, postaje mi važno. Književne kritike to često hvale, ponekad i kude. Prolazim kroz dvostruki postupak. S jedne strane želim ispričati nešto o zemlji i ljudima, o njihovoj prošlosti i podrijetlu, ali istodobno dajem snažnu subjektivnu sliku o sebi samu. To je dio moje autobiografije u nastavcima. Ne skrivam da nije riječ o objektivnim vodičima, ne samo zato što se može naći pokoja pogreška nego i zato što bi netko drugi knjigu napisao na sasvim drukčiji način. Postoje bolji i lošiji vodiči, neki u prvi plan stavljaju muzeje, drugi nešto drugo, ali svi su vrlo slični. Zvuči paradoksalno, ali moje putopisne knjige mogao sam napisati samo ja.

Koja vas je zemlja ili koje mjesto najviše iznenadilo? Gdje su se vaša osobna iskustva najdrastičnije razišla od predodžbe koju ste imali na temelju prethodnoga istraživanja?

Najveće iznenađenje bilo mi je putovanje u Moldaviju, o čemu sam pisao u knjizi iz koje potječe i dio o Zagrebu. Riječ je o najsiromašnijoj europskoj zemlji i mislio sam kako će to biti vrlo tužno putovanje, no tamo sam naišao na neobičnu volju za životom, koja je i mene obuzela. Tekst sam naslovio Moja moldavska nostalgija, koju otada osjećam. Kišnjev je siromašan grad, oronulih ulica, ali ipak jako zanimljiv. Ne baš toliko da bih se onamo odselio, volim se vratiti kući, u uredan grad u kojem gotovo sve funkcionira. Često me pitaju jesam li nomad, to je vrlo moderan pojam; ali ja nisam ni nomad ni avanturist. Ja sam čvrsto nastanjen putnik. Nastanjen sam u Salzburgu, gdje imam lijep i prostran stan, širok krug prijatelja i znanaca – tamo sam kod kuće. Odatle putujem u svijet i onamo se uvijek vraćam. Još jedno obilježje moje specifične forme putopisne literature – pozitivno ili negativno obilježje, kako se uzme – jest unošenje mnogih znanja, primjerice o piscima od prije dvjesto godina ili o razvoju odnosa u vrijeme Monarhije. Ali saznanja nastojim ispripovijedati tako da se čitatelji ne osjećaju kao da su upisali sveučilišni kolegij. Moja se literatura zasniva na činjenicama, ali uz mnogo fikcionalnih elemenata.

Pišete o kulturi sjećanja u Hrvatskoj i drugim zemljama, o mnogim apsurdnim interpretacijama i nemogućnosti zajedničkog europskog sjećanja. Možemo li se protiv toga boriti – i kako?

Mislim da je to nužno, ako Europa želi i treba budućnost. Sjećanje može ostati podijeljeno. Naravno da će Mađari bana Jelačića zauvijek pamtiti kao nekoga tko je srušio građansku revoluciju, a Hrvati će ga s pravom pamtiti kao nekoga tko se nije izručio mađarskim moćnicima i njihovoj nemilosrdnoj mađarizaciji. Tko zna bi li danas još uopće postojao hrvatski jezik da nije bilo otpora Mađarima? No bilo bi dobro kad bi svaka strana barem znala zašto ona druga strana ima drukčiju perspektivu na iste povijesne ličnosti i događaje. To bi već bio napredak. Razgovarao sam s mnogim Mađarima, među kojima je nacionalizam daleko rašireniji nego u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama. Za njih je Jelačić negativac i ne znaju ništa o nemilosrdnoj politici u ugarskom dijelu Monarhije, koja je zadirala do zadnje škole u zadnjem selu. Oni to vide kao legitimna nastojanja vlasti da unaprijede zaostalo stanovništvo, a to se može samo na mađarskom, njemačkom, engleskom ili francuskom. Svi drugi su za njih neuki seljaci.

Potječete iz obitelji podunavskih Švaba koja ima izbjegličko iskustvo. Kako vidite današnju migracijsku problematiku u Europi? Može li multikulturalnost funkcionirati bez konflikta i kako?

Bez konflikta ona ne može funkcionirati. Pomalo sam podvojen oko tog pitanja. Protivio sam se bezuvjetnim porukama dobrodošlice izbjeglicama na početku, no i sada sam protiv onih koji misle da će sve propasti i loše završiti. Riječ je o ekstremno tešku i neželjenu problemu, ali treba osmisliti zajedničku europsku politiku prema izbjeglicama tako da se ljude razmjesti, a ne da se milijuni okupljaju na istom mjestu; to bi trebalo ograničiti. Ljudi koji bježe kako bi spasili goli život ne mogu birati odredište prema vlastitim željama. Talijani su emigrirali u New York, ali su u konačnici svoju pizzeriju možda otvorili u Pittsbourghu. Moji su roditelji čistim slučajem završili u Salzburgu jer su ih tako rasporedili, a zapravo su bili na putu u Njemačku, gdje su živjeli naši rođaci. Sretan sam da to nije uspjelo: volim Salzburg. Morat ćemo se izbjegličkim pitanjem baviti još dugo. Pritom treba ostati hladne glave, ne stvarati iluzije pozivajući izbjeglice uz dobrodošlicu, ali ih isto tako ne odbijati u strahu. Treba razmisliti što nam dobra može donijeti imigracija, iako nema mjesta za euforiju; kao što može donijeti i loše stvari, protiv kojih treba djelovati. Bez obzira odakle dolazili, mislim da od izbjeglih ljudi možemo očekivati ne da odmah u svemu postanu najbolji „Hrvati“ ili „Austrijanci“, ali da određene vrijednosti – u Hrvatskoj ili Austriji i same postignute u teškim povijesnim bitkama i transformacijama – prihvate u što bržoj transformaciji vlastite osobnosti.