Granično područje – zona sumraka

Prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, svaki pisac osjeti potrebu da se u svom fiktivnom svijetu pozabavi i zavičajem. Slađana Bukovac učinila je to u svom trećem romanu, Stajskoj bolesti. Govoreći o nastanku te knjige, ona je u intervjuima isticala kako „pati od neke vrste regionalnog patriotizma“ pa je jedna od pobuda bila i ta da pokuša „napisati knjigu istodobno i lijepu i strašnu“: „Meni je zavičaj važan, jer me u mnogim stvarima određuje. U tom smislu ova knjiga jest neko vraćanje duga, njezin pejzaž i topografija, pa i veći dio društvenih i životnih okolnosti namjerno su ‘prepisani’ upravo s Banije. To je ničija zemlja, prostor post-ratne i post-tranzicijske apokalipse. Jedna od brojnih regija koje ovoj minijaturnoj državi više ne trebaju.“

Imajući na umu današnje stanje stvari na toj „opustošenoj, zaboravljenoj zemlji“, Slađana Bukovac nije htjela pisati „pitoreskan ruralni tekst“, nego ju je zanimalo „kako u tom stanju, stanju stajske bolesti, funkcioniraju, ili točnije ne funkcioniraju, inteligentni ljudi. Zašto ih okolnosti požderu na kraju. Koji je mogući repertoar otpora, jesu li se potrošili njegovi dosadašnji obrasci.“

S obzirom na to da roman obuhvaća neke bitne suvremene teme – bračno nasilje, krijumčarenje ljudi, položaj novinara i novinarstva danas, sprega politike i kriminala, pojave i aktivnosti koje imaju obilježja fašizma – nije neobično što se spisateljica poslužila nekim elementima kriminalističkog romana, kombinirajući ih s elementima socijalne i psihološke proze. Stajskom bolešću, objašnjava se u romanu, naziva se stanje koje obuzme predugo zatvorene konje: oni se manično počnu kretati iz jednoga u drugi kut boksa ili se ljuljaju lijevo-desno. Naslovna sintagma ima, naravno, i metaforičko značenje: krhka i naoko izgubljena Jelena jedina može napraviti neku promjenu u životu, dok se svi ostali „ljuljaju u svom boksu“ – igraju svoje zadane uloge unutar okoštala društvenog sustava.

Slađana Bukovac je nakon dugo vremena vratila Baniju na književnu scenu, kao mjesto zbivanja u fikcionalnom svijetu svog romana (u djelu se inače izrijekom ne spominje ni taj ni bilo koji drugi toponim). Sablasna je njezina slika tog „pejzaža osuđenog na zaborav i smrt“, granice koja određuje „razliku između zla i goreg“: država nije zainteresirana graditi ni ceste ni pruge prema susjedu, a ne vodi brigu ni o vlastitu stanovništvu. Kako je odjednom nestao interes za te krajeve za koje se ne tako davno „zvjerski ratovalo“? Sada se za ova rijetko naseljena područja zanimaju samo oni koji tu vide pogodno mjesto za deponiranje smeća i nuklearnog otpada. Ljudi žive u kaosu i siromaštvu, cvjeta korupcija, a tim ispražnjenim prostorom ide ruta kojom se krijumčare ljudi.

U neimenovanom selu „na četiri brijega“ žive neki od junaka romana: Jelena sa svojim mužem Pravednikom drži farmu isluženih konja koji povremeno služe za terapijsko jahanje; u blizini stanuje Izvjestitelj, lokalni dopisnik dnevnih novina iz metropole; njegov prvi susjed je Juraj, čovjek koji je nedavno ubio svoju mladu ženu pred „sigurnom kućom“ u Zagrebu te sâm sebi pucao u glavu. Izvjestitelj doznaje da je on obavljao neke prljave poslove za Vijećnika Y-a, moćnika u susjednom gradiću; pronađe kod Jurja fotografije i dokumente koji Vijećnika terete ne samo za sadašnje teške kriminalne radnje nego i za slične radnje u prošlom ratu, pa i za smrt Jeleninih roditelja. Pokazuje se da je u tom lancu krijumčarenja ljudi sudjelovao i Pravednik iznajmljivanjem svojih konja, pa se krug zatvara njegovim odlaskom iz sela i Jeleninom ucjenom Vijećnika da sponzorira („ekonomija krivnje“) njezinu farmu.

Spisateljica je u svom romanu postupila neuobičajeno kad je riječ o imenovanju likova: osobno ime dosljedno se rabi za glavnu junakinju (Jelena), ali i za ubojicu svoje supruge (Juraj); ostali važniji likovi označeni su prema funkcijama – Pravednik, Profesor, Izvjestitelj. Autorica ističe da je time željela istaknuti razliku između osobe koja nema ni društveni ni profesionalni identitet (Jelena) i onih koji imaju neku društvenu ulogu, u sklopu koje onda djeluju. To je razlika između onih koji djeluju izvan sustava i onih koji su unutar njega. Jelena je odustala od studija, od „tog uškopljenog svijeta“ u kojem se nije mogla naći, odustala je i od koncepta u kojem je odgojena – straha od neplaćenih režija, neispunjenih očekivanja, siromaštva – te se s Pravednikom i konjima vratila u svoju obnovljenu kuću u selu.

U jednom žučnom razgovoru s Profesorom rekla mu je kako smatra da se naše društvo sasvim raspalo, da ne funkcionira: „Društva nema. Kada se raspuknulo, nastale su samo krhotine, od kojih se treba što više udaljiti, da se čovjek ne ozlijedi.“ Riječ je, naravno, o tome da danas nisu rijetki ljudi koji, razočarani svijetom u kojem žive, bježe iz gradova ostavljajući svoje poslove, udaljavaju se od „zadanih funkcija“ i osnivaju u prirodi konjske rančeve i farme koza. Uz životinje se snažnije emotivno povezuju, kao što to čini Jelena sa svojim konjima Tarom, Vihorom, Harlekinom i Romeom ili psom Falkom (za razliku od ljudi, životinje su imenovane!); ona više ne može zamisliti život bez svoje farme.

Autorica zastupa tezu – ne samo u zbilji nego i posredovanjem svoje junakinje u romanu – da su se „životinje pretvorile u našu utjehu“, ali da ne zna koliko je ta teza ispravna.

Spisateljsku inteligenciju pokazala je time što se u romanu držala onoga što je rekla u jednom intervjuu: „Ne isporučujem ni Istinu ni Pravdu. Pokušavam proizvesti nekakvo čudno ogledalo, u kojem će se stvari vidjeti jasnije, oštrije nego u stvarnosti.“ A među minusima valja spomenuti da je tekst mogao biti nešto kraći te da pojedini likovi (Izvjestitelj, Profesor) nisu dorađeni.