Drukčiji život s bolešću

Iako španjolski scenarist, redatelj, producent, a često i montažer Marcel Barrena u svome opusu ima samo tri filmska naslova, njegov status potvrđuje se nizom vrijednih nagrada, od kojih neke i nadaleko prelaze nacionalne granice. Niskobudžetna televizijska romantična komedija Četiri stanice (2010) pokazala je da manji proračunski uvjeti ne moraju ograničavati stvaralačko nadahnuće, a dokumentarni film Mali svijet (2010) odrazio je autorski interes za marginalizirane bolesne osobe – u ovom slučaju dječaka. Tema teške bolesti i pokušaja njezina nadvladavanja tema je i igranofilmskoga prvijenca 100 metara, nastala prema istinitoj priči. Središnjem liku, obiteljskome čovjeku Ramonu (Dani Rovira) dijagnosticirana je multipla skleroza pa se kroz njegov psihološki profil, odnose s ostalim članovima obitelji – ponajviše suprugom Inmom (Alexandra Jimenez) te pogotovo puncem Manolom (Karra Elajalde) – razabire kompleksna radnja.

Reakcije su na bolest različite, a percipiramo ih i putem bolesnika na terapijama. Sama bolest temeljito se propituje s medicinskoga stanovišta, a ne tek izrazito filmskoga, pristup je izrazito realan, a ne puko senzacionalistički. Ipak, usprkos teškoj situaciji protagonistove obiteljske zajednice, prijelomnim se pokazuje odnos Ramona i Manola. Jer početni se antagonizmi zeta i punca, kao i razlike habitusa, ubrzo mijenjaju kada se Ramon odluči prijaviti na triatlon. Odluči dakle, tijekom sedamnaest sati plivanjem, na biciklu i trčanjem prevladati znatne udaljenosti. Zanimljivo je da protagonist pred zaposlenicima bolest niječe sve dok ne šteti i njegovom svrhovitom obnašanju posla. S druge strane Manolo je bivši profesor tjelesnog, ali kako se saznaje i biciklist, čak pobjednik jedne etape na znamenitom Tour de Franceu. No razdire ga smrt voljene supruge Pilar, koja je i uzrok njegova egzistencijalnoga posrnuća i odbijanja bilo kakvih noviteta, primjerice tehnoloških, kao i pomirenja s gubitkom. Upravo stalna sprega Ramonovih priprema za triatlon pod Manolovim budnim trenerskim nadzorom veže gledateljevu percepciju, odnosi se ne razgranavaju tek spram supruge i djece nego i spram Manolova upoznavanja s osebujnom Noeliom (Maria de Medeiros).

Zanimljiv je svakako način na koji Barrena komponira likove i prostore u kojima obitavaju ili kojima prolaze. Od protagonistova stana u Barceloni, poslovnih ili bolničkih prostora, preko Manolove ruševne kuće s okućnicom do planinskih vidika i pješčanih plaža, likovi su u 100 metara u neprestanoj korelaciji s okolišem, bilo da je riječ o suglasju, prihvaćanju ili suprotstavljanju. Kako se središnji lik bori s bolešću i ne odustaje usprkos vidljivim zdravstvenim tegobama i ograničenjima, njegovo je završno savladavanje triatlona svojevrsno junaštvo, potvrda nadvladavanja klišeja i odbacivanje omalovažavanja drugih.

Marcel Barrena spretno redateljski nadograđuje vlastiti scenaristički temelj. Samoj priči prilazi iznutra, s punim razumijevanjem i emocionalnim stavom, čime se izbjegava i moguća patetika. Likove Ramona i Manola razrađuje sasvim dosljedno i s punom karakterizacijom, a manji je nedostatak tek nešto površnije oblikovanje lika supruge. Arhetipske postavke brižne supruge koja bolesnome mužu ostaje podrškom i ne prestaje ga voljeti nisu se mjestimice vinule više od toga. Ipak, Barrena je sposoban i sporednim likovima poput bolesnika pridodati dignitet i egzistencijalnu težinu, baš kao što i kolegama iz tvrtke daje i negativne karakteristike zbog sklonosti hladnome poslovnome probitku, a ne pomoći i uvažavanju bolesnoga kolege. Redateljski su postupci Marcela Barrene pregledni, ali ne zaziru od ocrtavanja psihološkoga profila likova ili simptoma bolesti prikazanih kroz protagonistovu vizuru. Svrhovito interpoliranje arhivskih snimaka Tour de Franca preklapa se s pseudokumentarnim snimkama mladoga Manola i supruge, a završna Ramonova utrka i s dokumentarnim snimkama stvarnih osoba.

Povremeni stilizacijski postupci upotpunjuju slikovnu građu filma, kojoj kvalitetu zasigurno podiže snimateljski rad Xavija Gimeneza. Vrsno postizanje ugođaja bojom i svjetlom Gimenez je nadogradio i izmjenama objektiva raznih žarišnih duljina. Zavidno je evociranje teme i njezine provedbe, a valja istaknuti i filmsku glazbu Rodriga Leaoa kojom se podiže prag emocionalnosti uz dodatak učinkovito uklopljena soundtracka. Najsnažniji je dakako učinak glumačkoga postava. Dok su Dani Rovira i Karra Elajalde superiorni u ulogama Ramona i Manola, Alexandra Jimenez širokim spektrom emocija i stava vrlo uspješno savladava moguće nedostatke lika Inme. Ekstravagantnost lika Noelije bez manirizama ili preglumljivanja utjelovila je Maria de Medeiros, a ne treba zaboraviti ni Albu Ribas kao bolesnu Ariadnu, koja je trebala postati primabalerinom.

100 metara Marcela Barrene snažno je ostvarenje. Djelo putem filma pokušava ukazati na teški položaj bolesnika, a čini to i tijekom odjavne špice, naglašavajući nenametljivo didaktično da suvremeno društvo i nadalje nije spremno integrirati bolesne u zajednicu, nego ih marginalizira.