Demokratski put k autokraciji

Pobjeda turske vladajuće Stranke pravde i napretka (AKP) u nedavnom referendumu kojim se mijenja turski politički sustav iz parlamentarnog u predsjednički najavljuje dodatnu konsolidaciju autokratskoga načina vladanja turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Rezultati su pokazali da je 51,41 posto turskih državljana glasovalo za predložene promjene, dok je 48,59 posto bilo protiv. Takva golema polarizacija i snažna napetost u zemlji dovela je i do propitivanja jesu li glasovi valjani te je li bilo prijevara u procesu njihova brojanja. S osobitim se zanimanjem pratilo i glasovanje 1,4 milijuna Turaka koji žive izvan Turske, koji su sasvim sigurno pridonijeli pobjedi. Predloženim promjenama jačaju ovlasti predsjednika države, a ukida se položaj premijera. Broj parlamentarnih zastupnika povećava se sa sadašnjih 550 na 600, a smanjuje minimalan broj godina starosti za kandidate na parlamentarnim izborima s 25 na 18. Predsjednik će također imati veće ovlasti u pravosuđu, a nedavnim čistkama Erdoğan je stvorio takvo društvo u kojemu je partitokracija njegove stranke dosegnula najviše razine. Zapravo, sada će Erdoğan imati veće ovlasti nego svojedobno Kemal-paša Atatürk, osnivač moderne turske države.

San o osmanskoj veličini

Turski odnos prema Atatürku odražava se u turskom ustavu, nadahnutu snažnim sekularizmom i turskim nacionalizmom te istovremenim odbacivanjem osmanskog nasljeđa. Erdoğan i AKP gotovo su u potpunosti odbacili te vrijednosti. Oni su politički islamisti, što znači da islamske vrijednosti žele uvesti kao sastavni dio turske politike, vlasti i društva. Godinama je vladajuća stranka dolazila na metu sekularnih medija koji su ukazivali kako su članovi stranke pažljivo gradili svoje političke putanje pazeći da ne nastupaju protiv islamista i da izvršavaju njihove želje. Po pitanju turske države i nacije, AKP je razvio osebujan i pozitivan stav prema osmanskoj veličini. Dio je to nerealnog sna koji je još zacrtao bivši premijer i „pali anđeo“ Ahmet Davutoğlu o tome da će do stote godišnjice Turske Republike 2023. Turska postati moćna i utjecajna kao što je bilo Osmansko Carstvo. Ta je zamisao danas daleko. Da je Erdoğan ostao na putanji svojih sociopolitičkih i pravosudnih reformi i gospodarskog razvoja koje je imao tijekom prvih devet godina na vlasti, Turska bi mogla postati velikim igračem na svjetskoj sceni i regionalni predvodnik na Balkanu, Bliskom istoku i Crnomorju. Nažalost, Erdoğan je napustio impresivne demokratske promjene koje su prvi put dale široke slobode kurdskom stanovništvu, ali i općenito turskom građanstvu. Umjesto toga, popularno zvan Gazda krenuo je k sustavnoj islamizaciji zemlje, preuzeo golemu moć i transformirao Tursku natrag u autokratsku državu u kojoj on ima posljednju riječ.

Kad se pogleda unatrag, te demokratske promjene bile su tek fasada koju je Erdoğan stvorio kako bi zavarao Europsku Uniju u godinama kada je Ankara bila istinski zainteresirana za članstvo u toj supranacionalnoj organizaciji. Navodno je još 1999. Erdoğan objasnio svoje prave namjere, rekavši da je demokracija kao autobus: kad stignete na odredište, siđete. Po tom je pitanju Erdoğan čisti nasljednik Kemal-paše Atatürka, ali u obrnutom smjeru, od sekularizacije k islamizaciji. Erdoğan je korak po korak počeo stvarati sustav gdje islamska tradicija i vrijednosti suvereno vladaju javnim prostorom, dok imidž Atatürka lebdi nad svakom njegovom riječi, stvarajući time moćnu narodnu potporu. Promjenom ustava Erdoğan će, međutim, biti jači nego što je Atatürk ikada bio. Osobnom popularnošću i impresivnim gospodarskim rastom Erdoğan je uspješno stvorio status jakog i odlučnog vođe, oca nove Turske, u kojoj će islam stvoriti putanju prema turskoj veličini.

Tiranske metode

Kako bi ostvario svoj plan u potpunosti, Erdoğan je započeo cjelokupnu marginalizaciju i eliminaciju svakoga unutar i izvan svoje vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) tko se usudio propitivati njegovu vlast ili tko je imao drukčiju ideju za rješavanje državnih problema. Oni koji nisu poduprli njegove politike ili su se usudili propitivati njegove odluke, nisu pošteđeni. Koristeći se snažnim teorijama urote optuživao je političke protivnike nazivajući ih neprijateljima države koji žele rušiti njegovu vladu. Nitko se nije spasio od tog gnjeva, čak ni njegov dugogodišnji prijatelj i najbliži saveznik Davutoğlu, koji se nije složio s Erdoğanom oko rješavanja kurdskog pitanja, posebice jer bivši premijer nije podupro ustavne amandmane koji bi u potpunosti promijenili turski politički sustav. Žrtveni jarac koji će preuzeti krivnju za sve propuste Erdoğanove vlade pronađen je u pokretu Hizmet karizmatičnoga klerika Fethullaha Gülena. Ukazujući na Gülena, također jednoć Erdoğanova partnera, stvorena je magla nad masivnom korupcijom koja je obilježila Erdoğanovu vladu. Te su optužbe također omogućile opravdanje za napad na mnoge društvene, političke i institucionalne sredine, utišavanje medijske kritike, kontrolu sudstva i podjarmljivanje vojske. Pokušaj vojnog udara u srpnju 2016. doista je bio „dar od Boga“, kako je slavodobitno rekao Erdoğan. Taj nesretni i jalovi puč pružio je municiju za lov na vještice uzduž i poprijeko turskoga društva, pružajući mu mogućnost odstranjivanja desetaka tisuća ljudi u akademskom sektoru, nevladinim organizacijama, sudstvu, vojsci i unutarnjoj sigurnosti. Preuzeo je potpunu kontrolu nad vladinim odjelima, ali i nad privatnim sektorom, dok je slikovito govorio da su čistke nužno zlo za čišćenje javnog područja od „raka“ koji je zahvatio cijelu zemlju.

Udaljavanje Turske od EU

Erdoğan je nekoć bio gradonačelnik Istanbula, velikoga grada koji vrlo živo pokazuje ostavštinu Osmanskog Carstva i jednoć središta velikog imperija, a koji je danas u sjeni moderne i nacionalističke Ankare. Stoga je razumljiva kulturna politika turskog predsjednika koji je počeo snažno koristiti osmanski imidž u javnom prostoru, kao što je izgradnja Bijele palače, predsjedničke rezidencije s 1100 soba, koju su platili porezni obveznici. Nedavno je krenuo i projekt izgradnje džamije Çamlica, najveće džamije u Istanbulu, koja se nalazi na brdu otkud se može vidjeti cijeli grad – i koju svi mogu dobro vidjeti iz bilo kojega kutka negdašnjega Carigrada. Još jedna džamija izrast će na slavnom trgu Taksim, u stilu iz osmanskog doba. I državna himna planira se mijenjati s dodacima bubnjeva i limene glazbe kako bi odgovarala duhu tanzimatskoga osmanskog vremena.

I u vanjskoj politici Erdoğan traži svoju poziciju nalik osmanskom sultanu. Turska ratna pustolovina u Siriji većinom se izjalovila, ali svi manevri u vezi sa savezima sa sirijskom oporbom, kao i odnosi s Rusijom, Iranom i SAD-om, obilježeni su starom turskom željom za vodstvom u sunitskom muslimanskom svijetu i putem saveza turkijskih naroda u Aziji. Nakon referenduma sasvim je jasno da Turska nema nakane približavati se EU; upravo suprotno, svoje mjesto pronalazi u Organizaciji šangajske suradnje, gdje se Erdoğan daleko ugodnije snalazi u društvu neliberalnih demokracija i autokracija. Sam se prikazao kao vođa sunitskoga svijeta koji bi trebao vratiti osmansko vrijeme utjecaja, gotovo kao kalif islamskog svijeta.

Džamije kao centri
političkog regrutiranja

Džamije su postale mjesta političkog regrutiranja, a u javnost su izbile snimke snimljene mobitelima u kojima se jasno vidi da imami pozivaju vjernike na davanje glasa za ustavne promjene. U Turskoj su gotovo sve od oko 85 tisuća džamija registrirane pod vjerskim tijelom Dijanetom (mešihat) koji trenutačno djeluje pod uredom premijera. Dijanet ima velik ljudski kapital i financijske resurse unutar i izvan Turske, a sami su klerici državni službenici koji moraju strogo slijediti vladine smjernice za svoje hutbe petkom. Postoje i islamisti koji se opiru takvoj državnoj kontroli, ali njima se može dogoditi ono što se dogodilo već sekularistima, vojsci, gülenovcima – marginalizacija i zatvaranje. U Turskoj više nije upitna uobičajena podjela usmjerenja na sekulariste, kemaliste, ljevičare, nacionaliste i islamiste, već tko jest a tko nije erdoganist.

Među ostalim, Erdoğan želi i povećan utjecaj na Balkanu, a osobito među Bošnjacima. Na političkom planu Turska se postavlja kao zaštitnik Bošnjaka i želi imati istu ulogu kao Srbija i Hrvatska koje zastupaju interese svojih sunarodnjaka u BIH. Bošnjaci se sve više identificiraju s Turskom, a više puta su visoki bošnjački dužnosnici naglasili da je Erdoğan emotivno i njihov predsjednik. Tako se fenomen jakih vođa vraća na velika vrata u Europu i svijet, a Erdoğanov uspjeh svakako izaziva i poneku zavist među europskim čelnicima.