Dan dug pedeset godina

Što je zajedničko Marlonu Brandu, Oscaru Wildeu, Bobu Dylanu, Dylanu Thomasu, Marilyn Monroe, Stanliju i Oliju, Albertu Einsteinu i Karlu Marxu? Svi su oni, uz druge poznate osobnosti iz mnogih područja ljudske djelatnosti – mahom iz kulture, znanosti i zabave – ugrađeni u „konstrukciju“ slavne naslovnice još slavnijega pop-albuma u povijesti.

A taj LP, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, upravo je proslavio pedeseti rođendan. Objavljen je 1. lipnja 1967, a njegova je reputacija sama po sebi fenomen. Mnogi relevantni kritičarski izvori desetljećima ga navode kao monumentalni doseg pop-glazbe, a takvu dojmu nedvojbeno će pridonijeti još jedno reizdanje, u obnovljenom stereoremiksu s potpisom Gilesa Martina: uostalom, tko bi mogao biti kvalificiraniji za taj posao od sina Georgea Martina, neformalnoga „petog člana Beatlesa“, koji je njihov talent obložio sofisticiranom nadgradnjom?

Predstavljen u četiri formata različitog stupnja raskoši (jednostruki i dvostruki CD, izdašna vinilna verzija, prošireni box-set), obljetnički Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band donosi niz neobjavljenih i raritetnih snimaka, prigodno otetih mraku arhive. Odmah valja naglasiti da će one, gotovo bez iznimke, biti zanimljive samo strastvenim kolekcionarima, fanaticima Beatlesa i minucioznim pop-kulturnim povjesničarima.

Ostavimo li te „otpatke“ na stranu, osnovno pitanje glasi: Opravdava li Pepper i u sadržajnom (a ne samo fenomenološkom) smislu svoj grandiozni status? Djelomično, mogao bi glasiti odgovor. Ali to je manje važno.

Album sadrži kompleksno petominutno remek-djelo A Day In The Life, sofisticiranu baladu She’s Leaving Home te „kontroverznu“ Lennonovu Lucy in the Sky with Diamonds, za koju autor – unatoč očitim aluzijama na LSD te nevoljkosti onodobnih BBC-evih urednika da je emitiraju u svojem radijskom programu – tvrdi da je nadahnuta dječjim crtežima njegova sina Juliana te fantastičnim sadržajem Carrollova književnog klasika Alica u zemlji čudesa.

Nije, dakle, riječ o najboljem albumu Beatlesa. Rubber Soul (1965) i Revolver (‘66) kvalitativno su ujednačeniji, nadahnutiji, emotivniji i discipliniraniji radovi. Čak je i Abbey Road – posljednji album grupe u kronološkom smislu, iako je objavljen pretposljednji – ispunjen prvoklasnim materijalom koji u cjelini nadvisuje Peppera. Pa ipak, ni jedan od njih ne može izdržati usporedbu s kulturnim učinkom (ili šokom) koji je početkom ljeta 1967. proizveo taj ambiciozni projekt.

Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band uistinu može figurirati kao krunski dokaz o rocku kao dostojnoj umjetničkoj formi, a ne samo adolescentskom eskapizmu. Dakle, o odraslom žanru sazdanu od mnogo komplementarnih elemenata: temeljnih autorskih vještina, dovitljive primjene tehnoloških studijskih inovacija, aranžmanske smjelosti i maštovitosti te vizualne nadgradnje. Godine 1966. grupa je odlučila zauvijek okončati koncertne aktivnosti i posvetiti se studijskome radu, a McCartneyjeva energija pritom se pokazala osnovnim kohezivnim čimbenikom; on je osmislio koncept, zasnovan na ideji o imaginarnom „orkestru“ koji će, tobože neovisno o „pravim“ Beatlesima, zaživjeti posebnim životom, otvarajući novi manevarski i kreativni prostor. I tako metaforički označiti rastanak s vlastitom teen-idol prošlošću.

U taj otvoreni prostor ugradili su sve što im se našlo na putu, od pop-rocka, music halla, Harrisonovih indijskih elemenata, cirkuskih aluzija te avangardnih (i pseudodžezističkih) ideja u nekim dijelovima, a sve to pod utjecajem razbarušenog opusa njihova glavnog američkog takmaca, Briana Wilsona i Beach Boysa. Bilo bi, dakako, nepravedno i površno zaključiti da je Pepper nastao iz grčevite potrebe da se prestigne i nadmaši Pet Sounds (1966), no značenje konkurentskog pritiska u drugoj polovici šezdesetih ne valja podcjenjivati.

Što se doista krije u tom djelu koje je kritičar londonskog The Timesa još tada, 1967, pomalo nezgrapno proglasio „prijelomnim trenutkom Zapadne civilizacije?“ Nagovještaj se mogao prepoznati već u skladbama Strawberry Fields Forever i Penny Lane, nastalima u ranoj fazi snimanja albuma, ali pod pritiskom diskografske kuće odmah povučenim i objavljenim kao zaseban singl s dvostrukom A-stranom, nedostupan na originalnom albumu. Začudo, obje su uronjene u nostalgiju, ostvaruju sponu s dječaštvom obojice autora: Strawberry Fields naziv je liverpulskog sirotišta čiji je vrt mali Lennon koristio kao povremeno igralište, dok je Penny Lane stvarna ulica, važna u Paulovu odrastanju. McCartney je iz podjednako nostalgične perspektive napisao i When I’m Sixty-Four, staromodnu odu o starenju i odanosti, aranžiranu u stilu music halla, sa ne jednim nego tri klarineta.

Stopivši melankoliju s optimizmom, a radost organskog muziciranja s kompleksnim studijskim pokusima, vrijednost albuma krije se u različitosti, u otklonu od svega što je pop-glazba dotad proizvela.

To se osobito razaznaje u epohalnoj A Day in the Life, zvučnom sudaru popularne glazbe i kompleksnih orkestracija, te jednako ambiciozne konstrukcije gdje se fragmenti dvije pjesme (Johnova, „glavna“ i Paulova, „umetnuta“, brža) prepleću u bešavnoj cjelini. Lennonov tekst (famozni stih „I heard the news oh boy...“) djelomično je nadahnut stvarnim vijestima o automobilskoj pogibiji mladog Tare Browna, pripadnika londonske društvene elite i prijatelja grupe, no album u cjelini sažima ugođaj ne samo ondašnje Britanije nego i ostatka Europe i Amerike. On hvata duh optimizma svim socijalnim previranjima usprkos, te reflektira ugođaj psihodeličnog „ljeta ljubavi“ koje se, unatoč utopijskoj naivnosti, pokazalo prekretničkom točkom u razvoju popularne glazbe i kulture.

Kritičari koji tvrde da Narednik Pepper sadržava i neke od najslabijih skladbi u opusu grupe nedvojbeno su u pravu. Primjerice, Being For The Benefit of Mr. Kite! i Good Morning Good Morning ostavljaju dojam prenakićenih eksperimenata. No zajednička energija kvarteta iz proljeća 1967. godine gotovo je fizički opipljiva.

Rezultati stvaralačke alkemije kreativne okosnice (Georgeov input ovdje je, nažalost, sveden na indijsku egzotiku Within You Without You), uz aranžersko-produkcijsku asistenciju Georgea Martina, nadilaze puko glazbeno značenje. Oni su autentičan odraz jednog egzaltiranog, gotovo halucinogenog razdoblja u kojem je najednom sve postalo moguće.

Nizati izvođače čiji opusi na izravan ili neizravan način duguju toj etapi Beatlesa bilo bi besmisleno; čak su i Rolling Stonesi pokleknuli pred izazovom, odmah snimivši vlastiti psihodelični „odgovor“ – Their Satanic Majesties Request. Joe Cocker ležernu himnu zajedništvu With A Little Help From My Friends transformirat će u hipersenzibilnu baladu, koja se pokazala simbolom Woodstock-nacije. U sjajnoj studiji o Beatlesima Revolution In The Head Ian MacDonald tvrdi da je Pepper „najautentičnija slušna simulacija psihodeličnog iskustva“. No taj je album definirao pop-kulturni krajolik kasnih šezdesetih na doslovno svim ključnim razinama, a danas, pola stoljeća poslije, njegovo šarenilo kao da blista neumanjenim sjajem.