Čarobna baletna saga

Umjetnički savjetnik u projektu neoklasičnog baleta Gospoda Glembajevi, prema prozi i istoimenoj drami Miroslava Krleže, Vlaho Bogišić, pretpostavlja da „samoga Krležu balet na sižejnom predlošku sage o Glembajevima zacijelo ne bi zatekao“, i vjeruje kako bi se moglo dogoditi da „baletna inačica ode dalje nego smo pa i s Krležom stigli, preko rampe…“. Doista, poznavajući kvalitetu i uspjeh Ane Karenjine Lea Mujića, ovjenčane i nedavnim gostovanjem u Sankt Peterburgu, uopće nije iznenadila lakoća i neposrednost s kojima su Glembajevi prešli rampu, doprli do srdaca publike i oduševili. Krleža bi zacijelo bio zadovoljan praizvedbom, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 30. svibnja.

A iza lakoće tog uspjeha stoji golem rad, dakako i talent, autora Lea Mujića i njegovih suradnika te baletnog ansambla, posebice solista. Mujić je koreograf, redatelj te autor libreta i glazbenog izbora iz opusâ Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova. Dramaturški suradnik bio mu je Ivan Leo Lemo. Ponajprije oduševljava koreografija koja isijava energijom, kako se to često lakonski kaže. Ovdje energija podrazumijeva dramsku snagu, psihološki izraz, muzikalnost i snagu pokreta, dinamičnost, nabijenost i ispunjenost plesnom supstancijom u svakoj sekundi. Mujićev koreografski izraz ne poznaje ograničenja. Sposoban je svakome klasičnom baletnom koraku naći tisuću inačica suvremenoga predznaka.

Kao libretist gradi zaokruženi dramaturški lûk pod koji smješta sagu o Glembajevima. Balet počinje i završava pojavom malog Leonea, sina Angelike i Leonea, kao naznake možda neke bolje budućnosti te disfunkcionalne obitelji – čije se genealoško stablo ukazuje na pozornici, na kraju, u obliku drveta s krošnjom reflektora – a na početku je prijeteća njihova crna pojava „u povorci od tri stotine lica iz marijaterezijanske tmine“. Mujić je spretno sažeo sagu iz Krležine proze da bi do same drame došao u drugome dijelu. Većinom se na pozornici odvijaju dvostruke plesne slike kao paralelna zbivanja, što pridonosi zgusnutosti dramske radnje. Glembajevi su prikazani kao gazde, a ne gospoda, što je i dan-danas naša žalosna stvarnost nekih novih tajkunskih obitelji.

Uz usredotočenost na likove i drame glavnih junaka, koreograf i redatelj naglašava amblematske detalje, od perzijanera u kući Glembajevih za kojim je Charlotta posegnula, njezina otrcanoga lisičjeg krzna, bijelog psića Fifija i Eiffelova tornja, do obiteljskih portreta, Skomrakovih pisama i crne kravate kao Glembayeva posmrtnog poveza. Scenograf Stefano Katunar odlično je riješio prostor, dajući minimalnim sredstvima i elementima (uz svjetlo Aleksandra Čavleka) maksimalni učinak. Bogati kostimi Manuele Paladin Šabanović lijepim bojama i krojevima slijede kronološku liniju događanja.

Poseban je dragulj predstave izbor glazbe što ga je Leo Mujić načinio promišljenim preslušavanjem. Preludiji i ulomci iz Simfonijskih plesova, Prve simfonije te Vokaliza i Elegija Rahmanjinova nadopunjavali su se s Beethovenovim uvertirama Egmont i Koriolan te ulomcima iz Mjesečeve sonate, Pete i Sedme simfonije, na tragu Krležinih marginalija o Beethovenu.

Onaj tko dobro poznaje Krležinu dramu i prozu doći će na svoje gledanjem i iščitavanjem bogatih scenskih slika. Onomu tko to ne poznaje neće biti teško pohvatati konce zbivanja, posebno ako se barem malo potrudi upoznati se s likovima. Njih doživljavamo u nadahnutoj igri protagonistâ i intenzivnom tumačenju bez zadrške, čime su postali sukreatori djela. Pojedini kraći solistički istupi, obilježeni silinom snažnih, visokih skokova, podređeni su nizu dueta kroz koje se razvija drama. Tako je prvi duet Glembaya (Guilherme Gameiro Alves) i Charlotte (Natalia Horsnell), u pozadini kojeg pratimo samoubojstvo Ignjatove supruge Irene, izraz strasti kojom počinje njihova veza. Prvi duet Glembaya i Leonea (Takuya Sumitomo) sukob je oca i sina, svih nepremostivih razlika među njima, pa se ni pred kraj, prisjećajući se obitelji, ne mogu pomiriti. I Leone i Silberbrandt (Balint Rauscher) imaju kratki, ali snažan dramski sukob. Finale počinje Charlottinim nijemim krikom: divlja se, ludilo je sve jače; slijedi smirujući epilog. Dojam je snažan, čaroban.

Ključne su dvije točke. Pas de deux Charlotte i Leonea na kraju prvog dijela, na klaviru, uza zvuke Mondscheinsonate, razotkriva Charlottu pred Leoneom u strasti – uspjela ga je „smotati među svoje noge“ – ali i emocijama. Zato ona ne pleše na špici, nema papučice, bosa je, ogoljena pred njim. U pozadini Beatrix se zaređuje, postaje sestra Angelika; čin završava kontrapunktom svetice nasuprot pustolovki i bludnici.

Pas de deux Leonea i Angelike (Catarina Meneses) u drugom dijelu, uz Rahmanjinovljevu Vokalizu, duet je ljubavi, iako su ljubavnici zatvoreni svaki u svoja ograničenja. Krasno je rasplesan, osobito u visinu, s brojnim enlèvementima (podizanjima).

Uz fantastične glembajevske protagoniste, potresnim tumačenjem nesretne Fanike Canjeg ističe se Iva Vitić Gameiro. Dojmljive karakterne minijature ostvaruju Milka Hribar Bartolović kao Irena, Rieka Suzuki kao Alisa, Mirna Sporiš kao Charlottina majka, Ilir Kerni kao Lovački oficir, Andrej Izmestjev kao barun Castelli, Kornel Palinko kao Oliver, mali Noa Matković kao Angelikin sin Leone. Tu su još Dan Rus, George Stanciu i, naročito, Andrea Schifano u plesački pojačanim karakternim ulogama Fabriczyja, doktora Altmanna i Pube.