Bez protagonistâ

Nije dobro kada publika na premijeri odlazi s predstave. Nije dobro kada se tekst kazališnog komada mora pratiti s titlova jer se izgovorena ili otpjevana riječ s pozornice na čuje i ne razumije. Nije dobro kada opereta umara umjesto da zabavi i opusti.

Bajadera Emmericha Kálmána ne ubraja se u prvu ligu žanra. Djelo je to koje bi trebalo obuzimati ponajprije nepresušnom Kálmánovom melodikom arija, dueta i ansambala, upotpunjenom egzotikom zvukova Dalekog istoka te uklopljenim jazz-ritmovima i plesovima poput fokstrota ili šimija. No kada pojedine teme, što se u predstavi ponavljaju nekoliko puta, ne pjevaju lijepi glasovi i kada to nije izvrsno, gubi smisao. Dramski dio pripada tipičnoj operetnoj konfekciji ljubavnih zapleta i raspleta, koja iziskuje zdušnu scensku igru.

Mladom redatelju i scenografu Nenadu Glavanu bio je pretežak teret da jedno manje poznato djelo predstavi i „obrani“ pred današnjom publikom, bez pomoći popularnih arija i bez sudjelovanja pjevačkih zvijezda. Ne može se reći da u predstavu nije uložen rad i trud, da prizori nisu mizanscenski postavljeni, da koreografija i scenski pokret ne vrijede, naprotiv, odlični su (koreografkinja Almira Osmanović i Plesna skupina HNK-a).

No da bi predstava opravdala svoje mjesto u repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku (premijera 26. svibnja), nedostaju odgovarajući protagonisti jer bez njih opereta ne može. A operetni protagonisti moraju imati sve – od nosiva glasa za pjevanje i govor do pokretnosti i plesnosti, i šarma koji će sve prožeti. Ovdje je svima nedostajalo nosivosti glasa pa se više od polovice pjevanih dionica nije čulo. Za govor je improvizirano ozvučenje koje je, pak, neizbježno lovilo i pojačavalo ionako glasan orkestar, i eto začarana kruga. U klasičnoj opereti nikakvo ozvučenje nema što tražiti. Zato bi svako kazalište trebalo dobro preispitati kakvim snagama raspolaže za pojedini projekt. Uloga princa Rađamija uloga je za dramskog tenora. Nema li Osječka opera takva? A kakva smisla ima izvoditi djelo bez vrsne interpretkinje naslovne uloge?

Dirigent Filip Pavišić trebao je posvetiti više pozornosti dinamičkom oblikovanju inače dobro pripremljena orkestra. Najsuvisliji nastup, uz plesni ansambl (iako su neki plesovi nepotrebni, s obzirom na duljinu predstave), ostvario je zbor (zborovođa Davor Kelić), zvučnim tonom i ležernim pojavljivanjem. Kostimi Marka Mitanovskog težili su glamuru. Na kostimografskim skicama izgledaju izvrsno, ali na živim ljudima nerijetko loše, poput nerazumljive Napoleonove škotske suknjice, neprimjerene pjevaču.

Pojedini tumači – Ivana Medić kao Marietta, Robert Adamček kao Napoleon i Filip Hozjak kao Louis Philippe – djelomično su opravdali svoje subretsko-komično-plesačke uloge. Marko Fortunato bio je krut u ulozi Rađamija, a Dušica Bijelić nije pronalazila mjeru koketiranja i hirovitosti svoje Odette (pariške pjevačice u ulozi indijske bajadere), dok je redatelj u njihovu odnosu neprestano aludirao na seks. Vidjelo se da nije dovoljno samo postaviti mizanscenu, da nije potrebno „istraživati“ žanr teatra u teatru, što je dovelo do nerazumljiva završetka s maskama koji, naposljetku, uopće nije bio bitan jer je najvažnije bilo da predstava od četiri sata (!) konačno završi; i da je izlišno u takvu djelu zalaziti u socijalne probleme sjaja i bijede kurtizana. Operetu treba odigrati, treba naći pravu mjeru sentimentalnog i komičnog izraza, treba znati podignuti atmosferu, potaknuti izvođače te graditi napetost i kulminaciju prema kraju. Treba znati time ovladati, što nije stvar obrazovanja, već talenta i sposobnosti. Ovako su mnoge scene pale i prije nego što su počele.