Zamorna trash-satira

Tijekom poprilici prvih pola sata trajanja filma, dobrohotnijim gledateljima otvorenijima ka u načelu dobrodošlim eksperimentima u hrvatskoj kinematografiji, kao i onima koji su imali prilike pogledati autorov dugometražni prvijenac Bitchville, te su s velikom preciznošću mogli predvidjeti kakav ih kino-doživljaj očekuje, može izgledati da ostvarenje koje prate ima smisla, glavu i rep. Može im se učiniti da scenarist i redatelj Ivan Livaković zna što hoće i kako to izvesti, da za domaće pojmove još uvijek mladom filmašu ne nedostaje energije i kako se čini beskrajnog kreativnog ludizma, da mu je u pomaknutom satiričnom ismijavanju svega i svačega, s osobitim osloncem na apsurd, grotesku i burlesku, baš kao i u posuđivanju filmofilskih i pop-kulturnih referenci sa svih strana, samo nebo granica, te da publiku u dvorani do odjavne špice očekuje sat i pol odlične zabave s asocijacijama ne samo na Montyja Pythona, South Park i Top listu nadrealista, nego i na filmove Sretan čovjek i Bolnica Britanija Lindsayja Andersona, te u maloj mjeri na starija djela Darrena Aronofskog i Gaspara Noéa. Nažalost, tako izgleda samo tijekom prvih pola sata, jer nakon dotad furioznog ritma s izuzetno brzim uvođenjem likova i stavljanjem istih u ponekad i krajnje bizarne, crnohumorne i politički nekorektne situacije, nakon razmjerno duhovitog ironiziranja i ismijavanja kako se čini svega što je autoru palo na pamet, te nakon dijelom općenitog a dijelom detaljnijeg persifliranja brojnih općih mjesta iz naše svakodnevice, od ponajviše televizijskog programa i medijskih manipulacija preko obiteljskih odnosa do dakako ispraznih i besmislenih egzistencija današnje mladeži koja je o medijima ovisna podjednako kao i o kokainu, slijede nagla retardacija, gubitak autorovog fokusa, dosta praznog hoda neujednačenog ritma te gomilanje predugih i tek sporadično duhovitih skečeva.

Dalo se to naslutiti već u superironijem Bitchvilleu, eksperimentalnom filmu na temu snimanja filma u fiktivnom selu Kučkovec u Hrvatskom zagorju. Izvedbenu strategiju identičnu onoj u Bitchvilleu zatječemo i u Svinjarima, u kojima nakon dijelova doksa o ophođenju prema kravama u Indiji slijedi satirični reality-show Hrvatska traži ljubavnicu (koji se podjednako odvija ispred i iza kamere), a snimanje lažne TV-reportaže o obitelji koja živi u uzorkom leopardove kože dizajniranoj prikolici na Jakuševcu izmjenjuje se s prizorima jurnjave na motoru s asocijacijama na Pobješnjelog Maxa. Baš kao što su u soundtracku Bitchvillea odzvanjali akordi manje ili više zimzelenih hitova Zdenke Vučković, Tajči, Matka Jelavića i Mirzina jata, tako i u Svinjarima odjekuju ne uvijek i neujednačeno zabavne obrade hitova Severine i Jelene Rozge te bizarna interpretacija Matoševe Utjehe kose.

Koješta je Livaković utrpao (i) u ovaj film, od odveć ambicioznih TV-voditeljica i korumpiranih policajaca, preko arapskih terorista i nadrealnih sado-mazo prizora, do turbo-folk pjevačice koja mašta o drugačijoj karijeri i medicinskih sestara koje pod svaku cijenu žele pobijediti u realityju. Sve navedeno, baš kao i tendenciozno preglumljivanje, kičasti specijalni efekti, začudni kadrovi i kutovi kamere te pretjerivanje u baš svim sastavnicama, ne bi bili problematični da su posloženi na suvisliji način, da je u svemu moguće nazrijeti nekakav smisao i cilj, te da autor ima energiju i viziju za zaokruživanje jednoipolsatnog filma. On ih, međutim, nema, pa se Svinjari svode na hrpu ne uvijek smisleno nabacanih vinjeta, među kojima je i ona u završnici u kojoj krave raspravljaju i svađaju se o vlastitoj sudbini, netom nakon što smo odgledali degutantne prizore klanja svinja, unatoč autorovoj (ironičnoj?) napomeni na odjavnoj špici da tijekom rada na filmu nije stradala nijedna životinja. 

Ni redom raspoloženi i autoironični glumački nastupi nisu dovoljni da Svinjare, koji su zbog producentskih nevolja u kina stigli gotovo dvije godine nakon pulske premijere, učine makar korektnim djelom. Zaplet filma zamjetan je tek u tragovima i nema ga smisla navoditi. Očito je da Livaković nema ni ideja ni energije za kreiranje barem donekle kompaktnog i suvislog cjelovečernjeg filma.