Umjetnost živi bez obzira na sve

Osim središnje izložbe Viva Arte Viva kustosice Centra Pompidou Christine Macel, 57. bijenalna smotra suvremene umjetnosti u Veneciji uključuje i 84 nacionalna paviljona u Giardinima i Arsenalu, kao i nacionalne paviljone unajmljene te raspršene po samoj Veneciji. S obzirom na činjenicu da svako izdanje Bijenala uključi poneko novo nacionalno predstavljanje (ovaj put čak četiri zemlje izlažu prvi put: Antigua i Barbuda, Kiribati, Nigerija i Kazahstan) namjera je ovoga teksta istaknuti najzanimljivija nacionalna predstavljanja, kao i koletaralne izložbe koje će snažno obilježiti ovogodišnji Venecijanski bijenale.

Posve je uobičajeno za nacionalna bijenalna izlaganja predstaviti zaokruženi opus pojedinog umjetnika uz poželjnu monumentalnost prikazanih radova. No usprkos fotografijama koje su najavljivale divovske skulpture Phyllide Barlow u paviljonu Velike Britanije, ništa ne može pripremiti posjetitelja na goleme razmjere skulptoričinih kreacija. U izložbenom prostoru posjetitelj se pretvara u patuljka, hodajući između pretjerano dimenzioniranih, amorfnih obojenih skulptura sagrađenih od jeftinih dasaka, umjetne pjene i nečega što sliči glini, a koje volumenom zaposjedaju i stražnji prostor paviljona, sa željom da zagrle i park koji obrubljuje paviljon. Čini se da je to vrhunac karijere 73-godišnje umjetnice, relativno neprepoznate sve dok je 2010. nisu otkrili galeristi iz visokoprofilne galerije Hauser & Wirth te je pretvorili u međunarodnu zvijezdu. Niz umjetničinih kumulativnih skulptura naslovljen je Folly, što je naziv rezerviran za britanski arhitektonski žanr 18. stoljeća temeljen na konstrukcijama u pseudogotičkom ili romaničkom stilu namijenjenima uglavnom vrtnoj dekoraciji. U tom smislu može se čitati „ludilo“ paviljona Velike Britanija, kao metafora pretjerane volje za ukrašavanjem, odnosno prikrivanjem pravoga stanja stvari, a naposljetku i kao stanovita „ludost“ Brexita. Još jedna nekoć slabo poznata, a danas slavljena umjetnica predstavlja izložbu Apparitions u paviljonu Rumunjske. Riječ je o Geti Brătescu, pionirki rumunjske konceptualne umjetnosti. Njezina izložba, zahvaljujući prostranosti paviljona, nalikuje na kvalitetno postavljenu retrospektivnu prezentaciju nekoliko važnih segmenata umjetničine duge i ne uvijek slavom ovjenčane karijere. Tako posjetitelj susreće dokumentaciju performansa iz njezina studija iz sedamdesetih godina, seriju litografija Mother Courage te snažnih crteža iz ciklusa Mothers i Apparitions. Upravo poput Phyllide Barlow, i Geta Brătescu u matičnoj je zemlji slavila kao zvijezda, no u međunarodnim umjetničkim krugovima bila je relativno nepoznata. Obrat u njezinoj međunarodnoj karijeri dogodio se nedavno zahvaljujući izložbi u londonskom Camden Arts Centru te potpisivanju ugovora za već spomenutu galeriju Hauser & Wirth.

U izboru umjetnika koji će predstavljati pojedine države, čini se, nema pravila. Tako je međunarodno priznat i globalno izlagan austrijski umjetnik Erwin Wurm napokon dobio priliku predstavljati Austriju, zajedno s Brigitte Kowanz, u kustoskoj koncepciji također poznate kustosice Christe Stainle. Stoga je austrijski paviljon prava umjetnička meka zahvaljujući Wurmovoj skulpturi, golemom kamionu postavljenom okomito, „na nos“ i pretvorenom u vidikovac iz kojeg se lijepo vidi čitav prostor venecijanskih Giardina. Uz kamion-vidikovac posjetitelji se mogu okušati u izvođenju Wurmovih jednominutnih skulptura, već poznatom konceptu u kojem umjetnik poziva posjetitelje da sudjeluju u artikulaciji izložbenoga prostora te zauzmu određenu pozu koristeći banalne objekte iz svakodnevice poput lavora ili kanistra koje im nudi umjetnik.

Proširena skulptura
i suradničke izvedbe

Za razliku od duhovitoga Wurmova koncepta proširene skulpture, radovi Brigitte Kowanz ne plijene pozornost jer je riječ tek o neonskim natpisima koji u srazu s Wurmovim dovitljivim tvorevinama postaju gotovo pa nevidljive. Kanadski umjetnik Geoffrey Farmer, kojega stručna publika poznaje po predstavljanju na 13. Documenti, iznenadio je promijenivši svoj uređeni i precizan rukopis prepoznat u Kasselu. Ovaj put on je u prostoru Giardina spojio nekoliko podzemnih cijevi za vodu kako bi izradio vodoskoke koji nenadano i sporadično napadaju znatiželjne promatrače, a koji se okupljaju oko dekonstruiranoga paviljona kojem predstoji temeljna i planirana arhitektonska obnova. Iako se posjetitelji smješkaju nakon što ih osvježi nenadani mlaz vode, tema paviljona A Way Out Of The Mirror temeljena je na umjetnikovoj problematičnoj osobnoj povijesti koju isprepleće s poviješću Kanade. Osobna povijest u neraskidivoj vezi s nacijom tema je i izložbe My Horizon australske urođeničke umjetnice Tracey Moffat, prve urođeničke predstavnice Australije u povijesti predstavljanja tog kontinenta na Bijenalu. Izložba se sastoji od dviju fotografskih serija i dvaju novih videoradova. Iako je čitav paviljon neobično dojmljiv, videorad naslovljen Vigil paradigmatski je za kritičke pozicije Tracey Moffat. Okosnice su videa krupni kadrovi bijelih holivudskih zvijezda poput Elizabeth Taylor, Caryja Granta, Julie Christie ili Donalda Sutherlanda. Umjetnica je izabrala preuzete filmske kadrove u kojima spomenute zvijezde izgledaju šokirano ili u strahu te ih montažnim postupcima spojila sa snimkama brodova prepunih izbjeglica. Gledajući kroz dalekozor ili vireći između rebara spuštenih roleta, čini se da filmske zvijezde sa strahom ili grčem nadgledaju prepune palube emigrantskih plovila. Prizori izbjeglica digitalno su manipulirani i ponekad pretvoreni u apstraktni videošum kako bi se izbjegla patetika. U svakom slučaju, brzi montažni rezovi u srazu sa, u strahu širom otvorenim očima i paničnim licima globalnih zvijezda, ostavljaju izvanredno moćan dojam. I bez obzira što se ljudska tragedija izbjeglica nastavlja dalje – ovo je jedan od rijetkih videa koji koristeći umjetničke postupke upozorava na dosege i bijedu te tragedije čovječanstva. Uostalom, i središnja koncepcija Christine Macel prepuna je radova koji više ili manje uspješno propituju izbjegličke teme i situacije.

Jaje koje govori, dobermani čuvari i glazbeni studio

Jedna je od rijetkih nacionalnih prezentacija koja je za temu izabrala suočavanje s vlastitim nacionalnim mitovima ona koju za Finsku potpisuju Britanac Nathaniel Mellors i Finac Erkka Nissinen. Njihov prvi zajednički projekt, naslovljen The Aalto Natives, referirajući se na paviljon Finske koji potpisuje arhitekt Alvar Aalto, oaza je zdrave, halucinantne i nevjerojatno zabavne kritike onoga što razumijemo odnosno zamišljamo kao finski nacionalni identitet. Intenzivno i kreativno druženje Mellorsa i Nissinena tijekom studija na amsterdamskoj Rijksakademie rezultiralo je smiješnom i dadaistički apsurdnom videoinstalacijom koja uključuje animirane lutke, skulpture, figure i klasični video. Riječ je o dvama „nadmoćnim“ bićima (jaje s naočalama koje govori i čovjek s kartonskom kutijom umjesto glave), koja ponovno posjećuju Finsku koju su stvorili uz pomoć kozmičke patke milijun godina prije. Ta dva lika vrludaju Finskom pokušavajući shvatiti što se, u međuvremenu, dogodilo suvremenim Fincima. Videoinstalacija obiluje humorističkim raspravama o politici, društvenim mrežama, političkoj korektnosti i nacionalnom identitetu. Umjetničko remek-djelce koje se ne smije propustiti! Već tradicionalno, sjetimo li se izvedbe Tina Sehgala ili teatralnog ambijenta Cristopha Schliengenseifa, njemačko predstavljanje uvijek plijeni pažnju pa je i ove godine najduži red bio upravo ispred Zlatnim lavom za najbolju nacionalnu prezentaciju opravdano nagrađena njemačkog paviljona. Izvedbu Anne Imhof, 39-godišnje umjetnice koja je studirala vizualne komunikacije, a samostalno izlaže od 2010, naslovljenu Faust, kustoski potpisuje Susanne Pfeffer. Ona je iskoristila ključne značajke Annina autorskog vokabulara poput koreografskog rada s malom skupinom prijatelja, komunikaciju s pomoću niza tjelesnih gesti te uključivanje životinja u izvedbu kako bi stvorila hladan, minimalan i namjerno aseptičan ambijent suvremenoga Gesamtkunstwerka. U umjetničinoj viziji Fausta, u paviljonu podijeljenu staklenim pregradama i čeličnim ogradama te „čuvanu“ dobermanima koji bjesomučno laju u kavezu ispred paviljona, grupa u crno odjevenih heroinski omršavjelih izvođača kreće se prostorima koji podsjećaju na iščašenu verziju Kubrickove Odiseje u svemiru. Njihovi su pokreti spori, odmjereni i ritualizirani, a geste ponekad iritantne i zazorne poput udaranja glavom u zidove ili sporo trljanje uz partnere. Ti pokreti ipak uvlače promatrače u nenarativnu radnju te četverosatni performans, kažu sretnici koji su uspjeli ući u paviljon, prođe nevjerojatno brzo.

Kad bi trebalo prepričati o čemu je u toj izvedbi riječ, ključne bi riječi bile: otuđenje suvremene civilizacije te potkopavanje struktura moći udruživanjem u složne i homogene grupe. Francusku ove godine predstavlja multimedijski umjetnik srednjeg naraštaja Xavier Veilhan projektom Studio Venezia. Imenica studio na brojnim europskim jezicima znači radni prostor umjetnika i glazbenika. Ta sretna podudarnost kao i referentni okvir multidisciplinarnih škola poput Bauhausa ili Black Mountain Collegea nadahnula je Veilhana da stvori istoimenu prostornu instalaciju koja je ujedno i studio za snimanje glazbe. Posjetitelji su prisutni dok glazbenici različitih žanrovskih predznaka – od eksperimentalnog jazza do suvremene elektronske glazbe – na akustičnim, improviziranim ili elektronskim glazbalima izvode i snimaju svoje skladbe, a tonski tehničari odijeljeni staklenom pregradom, dižući palac gore ili dolje, označavaju uspješnost pojedinih zvučnih snimki. Umjetnikova je namjera da, bez točna rasporeda, tijekom trajanja Bijenala, tom zvučno izoliranom i impresivnom konstrukcijom prođe šezdesetak muzičara. Njegov konačni cilj svakako nije bio predstaviti precizan i strogo razrađen performans, nego stvoriti aktivan, suradnički prostor koji naglašava važnost umjetničkog procesa, druženja izvođača i publike te improvizacije. I u toj je namjeri svakako uspio.

Povratak vještica

Jedna je od najmoćnijih nacionalnih prezentacija u prostorima Arsenala rad naslovljen Tremble, Tremble irske umjetnice Jesse Jones, koji kustoski potpisuje Tessa Giblin. Naziv dolazi od talijanskoga pokreta za prava žena, iz 70-ih godina, kada su Talijanke koračale ulicama i izvikivale: „Tremate, tremate, le streghe sono tornate! (Tresite se, tresite, vještice su se vratile!)“. Polazišna točka te videoinstalacije recentni je društveni pokret u Irskoj koji zahtijeva radikalnu promjenu odnosa između Katoličke crkve i države. Stoga se umjetnica vraća arhetipskoj feminističkoj ikoni utjelovljenoj u liku vještice kao osporavateljici statusa quo koja posjeduje snagu da uznemiri društveni poredak i donese nove rodne odnose. Jesse Jones umjetnica je mlađeg naraštaja koja istražuje kako zakoni prenose kolektivnu memoriju te svoja otkrića spaja s progonima vještica i povijesti borbe za ženska reproduktivna prava. Rezultat je moćan performans, nastao u suradnji s izvanrednom kazališnom glumicom Olwen Fouéré i umjetnicom zvuka Susan Stenger, koji donosi idealan zakon matrijarhata koji će promijeniti sve!

Hrvatsko predstavljanje naslovljeno Horizont očekivanja također je smješteno u Arsenalima, na površini od 94 četvorna metra. Kako je istaknula kustosica Branka Benčić, Tina Gverović i Marko Tadić predstavljaju dvije umjetničke pozicije koje se bave „temama neizvjesnosti, tenzija ili urušavanja te načinima putem kojih ih dovodimo u različite uvjete i kontekste“. Iako su posrijedi kvalitetni umjetnici mlađe generacije, čini se da njihovi cizelirani i precizni radovi ne funkcioniraju dobro u tranzitnom prostoru koji im je dodijeljen, a koji je stiješten između vizualno monumentalnih radova drugih umjetnika. Kako bilo, kustosičina vizija funkcionira i više nego zadovoljavajuće bez obzira na nedostatke prostora te se valja nadati kako će međunarodna publika aktivirati naše lokalne „horizonte očekivanja“ i prepoznati kvalitetu Tadićevih visokokomunikativnih instalacija koje se sastoje od dijaprojekcija, filma i crteža, povezanih sustavom konstruktivnih elemenata te fragilnih i finih slika Tine Gverović koje se razastiru i na tlu te šire u pokušaju savladavanja danog prostora.

Intenzivan prateći program

Od popratnih događanja valja izdvojiti dvije izložbe. Prva je izložba američkoga slikara Philipa Gustona u izložbenom prostoru Galerije Accademia di Venezia, koja istražuje Gustonov opus u odnosu na kritička tumačenja literature. Naslovljena Philip Guston i pjesnici, izložba analizira slikarev odnos prema pisanom tekstu te radovima D. H. Lawrencea, W. B. Yeatsa, Wallacea Stevensa, Eugenia Montalea te T. S. Eliota kao svojevrsnim katalizatorima Gustonova stvaralaštva. Projekt koji potpisuje kustos Kosme de Barañano u suradnji s Gustonovom zakladom, donosi pedeset velikih slika izvanredne slikarske kvalitete i začudnosti te dvadeset i pet crteža nastalih od 1930, kada je Guston radio kao muralist osvrćući se na talijansku renesansu pa sve do neoekspresionističkih slika nastalih tik prije slikareve smrti 1980. Još jedna fascinantna izložba koja je uvrštena u popratna događanja jest prezentacija dokumentacije Tajvanca s njujorškom adresom Tehchinga Hsieha smještena u Palazzo delle Prigioni. Projekt naslovljen Doing Time detaljna je dokumentacija Hsiehovih performansa koji su trajali godinu dana, a u kojima si je svjesno, bez znanja tada bujne manhattanske umjetničke scene i potpore galerista, nametao enormna fizička ograničenja. U radu One Year Performance 1980–1981 (Time Clock Piece) taj je umjetnik svakoga sata ovjeravao radničku karticu tijekom godine dana ostajući u svom mračnom sobičku, dok je u performansu nastalu godinu poslije One Year Performance 1981–1982 (Outdoor Piece) živio na ulicama New Yorka ne ulazeći ni u jednom trenutku u objekte koji imaju krov. Dokumentacija tako prikazuje umjetnika kako objeduje, pere se ili vrši nuždu na dokovima Hudsona ili njujorškim avenijama ili pak dokumentaciju policijskih zapisnika o uhićenju. Naime, tijekom trajanja obaju umjetničkih performansa Tehching Hsieh bio je ilegalni emigrant.

Uz te popratne izložbe svakako treba spomenuti izložbu koja predstavlja novi projekt Damiena Hirsta i zaslužuje poseban osvrt, ali i izložbu naslovljenu Intuicija smještenu u Pallazzo Fortuny. Naime, svako venecijansko Bijenale suvremene umjetnosti, od 2007. naovamo, belgijski kolekcionar i antikvar Axel Vervoordt uprizoruje pomalo mračan, melankoličan i eklektičan kontrapunkt službenim izložbenim projektima Bijenala izložbom koja povezuje njegovu vlastitu zbirku sa zbirkama venecijanskog umjetnika Mariana Fortunyja, u njegovoj nekadašnjoj palači na Campo San Beneto. Godine 1956, sedam godina nakon smrti Fortunyja, njegova udovica predaje njihovu gotičku palaču gradu Veneciji na upravljanje i održavanje te ona ubrzo postaje gradski muzej posvećen neobičnom životu i djelovanju Mariana Fortunyja. On je svojevremeno bio poznati inovativni modni i tekstilni dizajner, no jednako tako bio je i priznat i cijenjen slikar, grafičar, skulptor, fotograf, kolekcionar, kazališni redatelj, scenograf i izumitelj – svojevrsni renesansni čovjek. Njegova otkrića vezana uz kazališne inovacije nadahnute Wagnerovim operama, njegove zbirke kao i umjetnička djela savršeno su se sljubila s precioznim ukusom kolekcionara Vervoordta, a suradnja dva, u mnogočemu srodna uma, rezultirala je izložbom posvećenom intuiciji, otvorenoj istodobno s Bijenalom. Više od sto međunarodno cijenjenih autora, od kojih su neki izveli nove radove posebno za Vervoordtov projekt, predstavili su djela koja kruže oko ideje intuitivnih spoznaja i bljeskova uvida. Riječ je o autentičnom izložbenom putovanju koje počinje ulaskom u prizemni dio palače, gdje se u hladnom sumraku oči postupno navikavaju na izložbeni polumrak nakon žarkoga venecijanskog svjetla. Izložba tako počinje ulaskom u taman prizemni prostor takozvanoga piano gondole, gdje posjetitelje dočekuju prethistorijski stećci pa do putovanja kroz radove Marine Abramović, Anisha Kapoura, Hiroshija Sugimotoa te grupa i pokreta poput Gutaia, Cobre, Zero, Spazialismo ili Fluxusa pa sve do sjajnih minijaturnih crteža Paula Eluarda i Andréa Bretona.

Umjesto zaključka o nacionalnim predstavljanima, globalna kritika podvrgnut će i nacionalna predstavljanja i središnje izložbe vlastitoj vizuri koja se, budimo iskreni, ravna zakonima ekonomskih sustava dok će umjetnost u svojim pluralnim stanjima i dalje živjeti u prijeporima ideologijskih, društvenih ili estetskih silnica našeg vremena. S obzirom na sve navedeno, uistinu valja izjaviti Viva arte!, bez obzira na sve.