U vihoru Velikog rata

1914–1916.

Dva mjeseca nakon skupštine iz travnja 1914. (za 1913. godinu) počeo je Prvi svjetski rat. Posljednja sjednica uprave bila je 25. lipnja 2014. jer je banskom naredbom od 27. srpnja obustavljeno djelovanje niza društava, pa i Matice hrvatske. Matičini su se čelnici sastajali na konferencijama i na njima su se smjela rješavati „tekuća pitanja“. Matica traži da može barem ograničeno djelovati i u siječnju 1915. dobit će dopuštenje da se dovrše započeta književna djela, da se obave pripremne radnje za nova izdanja koja će se kasnije objaviti i da se radi ono što je u vezi s društvenim imetkom. Tijekom rata uprava je dobila dvaput odobrenje (1915. i 1916) da održi sastanke „u nazočnosti redarstvenoga povjerenika“. Svi članovi uprave, osim jednoga, došli su na te sastanke.

Na izdavaštvu iz 1914. ne vide se posljedice rata. Izvještaj za proteklu godinu (Matica ga objavljuje gotovo svake godine od svoga utemeljenja) otisnut je, ali se 1915. i 1916. neće pojavljivati. U 1914. objavljene su Slike iz rudstva M. Kišpatića i F. Tućana, Vj. Klaić objavio je Život i djelo Pavla Rittera Vitezovića (1652–1713), Nikola Andrić uredio je drugi svezak ženskih narodnih pjesama, i to se izdanje pojavilo u dva oblika, „s naučnim dodatkom“ i bez njega. Zyr (tj. Zvonimir) Vukelić objavio je Knjigu bez predgovora, od domaćih prozu objavljuju D. Šimunović (Gjerdan) i M. Šenoa (Iz kobnih dana), pod pseudonimom Lukša s Orsana Ernest Katić objavljuje dramu Jakobinka. U 1914. izašle su Izabrane pripovijetke srpskoga pripovjedača Laze K. Lazarevića (s uvodnom studijom Jovana Skerlića) i priča Vjerna rijeka poljskoga književnika Stefana Žeromskoga u prijevodu Stjepana Musulina.

U 1915. posljedice rata su vidljive. Objavljene su dvije Platonove knjige u prijevodu K. Raca, treće (Matičino drugo) izdanje Homerove Odiseje, Danteov Raj u prijevodu I. Velikanovića (time je kompletirana Božanstvena komedija) i Kučerina knjiga Gibanja i sile. To je dvostruko manje nego prošle godine.

U 1916. izdavaštvo je bogatije. Matica objavljuje prozu V. Nazora (Stoimena), Marina Bege (Novele), Eme Božičević (Čarobni svijet), J. Kosora (Mime), a posebno je važna pojava Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, kultne knjige hrvatske dječje književnosti, koja će zainteresirati i čitatelje izvan hrvatskih granica. Izlazi i knjiga narodnih pjesama Kraljević Marko i Antologija stare lirike grčke koju je priredio K. Rac te Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do godine 1873.

1917.

Dopuštenje za normalan rad po svojim pravilima Matica je dobila 11. siječnja 1917. Prva sjednica održana je 5. veljače 1917. i predsjednik Kučera upozorio je na ozbiljnost vremena, sa zadovoljstvom je ustvrdio da je Matičina imovina očuvana te mnogo knjiga priređeno. Rekao je da im je svima u upravi istekao mandat i da se moraju dogovoriti o glavnoj skupštini. Ona se i održala 29. lipnja. Nove se političke prilike uvelike osjećaju. U svom govoru predsjednik O. Kučera spominje kako je Matici suđeno da u poslu „sjedini najbolje sinove troimenoga naroda“ i kako je šteta što 1842. izvan Hrvatske nije bilo razumijevanja za Matičine ideje, ali je zato sada „misao narodnoga i kulturnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba gotovo općena“. Tajnik A. Bazala osvrnuo se na neke prigovore Matici koji ne uzimaju u obzir izvanredne prilike u kojima je djelovala. No Matičina se uprava pobrinula da položaj Matice hrvatske u neprilikama ne bude uzdrman, što se vidi i po financijskim pokazateljima i po izdavaštvu. U nizu zanimljivih opažanja spominjemo njegovu izjavu: „Prošla su vremena kad je veći dio književne i naučno-poučne produkcije naše mogao izići u Matici hrvatskoj. Naše književne prilike danas ištu diobu rada. Matica hrvatska morat će u najskorije vrijeme razmisliti kako da se ponese prema tim prilikama. Toliko je stalno da ni organizacija njezina kakova je sada, a ni kulturna zadaća njezina neće dopustiti da ona postane naprosto nakladnikom.“

Intendant Hrvatskoga zemaljskog kazališta Vladimir Treščec-Branjski i prije se javljao pismima i raspravama s prijedlozima što bi Matica trebala izdavati, a sada se posebno založio da Matica svake godine objavi prijevod barem jednoga Shakespeareova djela i nudio pomoć Kazališta. Već će se sljedeće godine to početi ostvarivati.

Za novoga je predsjednika na toj skupštini izabran književnik Krsto Pavletić (1865–1919), a za tajnika, urednika i administratora književnik Tugomir Alaupović (1870–1958).

U 1917. izdavaštvo je skromno, već desetljećima nije bilo siromašnije. Objavljen je njemački prijevod prvoga dijela Šišićeve Povijesti Hrvata (do 1102), priče Mirka Jurkića, Slike iz kemije Frana Bubanovića i knjiga novoga predsjednika K. Pavletića Život i pjesničko djelo Franje Markovića.

1918.

Brojne nove ideje dolaze u Maticu i odlaze iz nje. Na sjednici 2. ožujka 1918. spominje se već nekad prije spomenuta potreba za djelom koje su nazivali Hrvatski rječnik znanja i umijeća, tj. neki oblik nacionalne enciklopedije. Sada su potaknuti i pismom koje im je poslao odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu Milan Roje u kojem traži od Matice da sudjeluje na konferenciji u zgradi odjela. Tamo je otišao tajnik T. Alaupović i vratio se s vijestima da je Zemaljska vlada odlučila tiskati takav rječnik i da tehničku i financijsku stranu preuzima na sebe. Vlada će odrediti opseg djela, nakladu, narječje, pravopis, pismo i pretplatnu cijenu. Roje je zamolio Maticu da prosudi koja bi osoba iz hrvatskoga javnoga života bila pogodna za glavnoga urednika i da iz svojih redova delegira osobu koja će zajedno s delegatima iz Akademije i Društva hrvatskih književnika konačno prosuđivati sve redigirane članke. A. Bazala je na jednoj od sjednica upozorio da se o sličnom djelu već prije razgovaralo i u Matici i u Akademiji, da su prilično složene prilike s obzirom na narječje i pravopis, a možda je najzanimljivija u njegovu izlaganju misao da se enciklopedije u nas precjenjuju, da ih znanstvenici malo koriste, a drugi još manje. Često se u Matici o tom rječniku raspravlja, ali prevladava gledište da se mora pričekati kraj rata.

Uprava je u ožujku primila molbu književnika Ive Andrića koji „moli potporu da može poći na more i liječiti bolest koju je navukao radi ratnih patnja i neugodnosti“. Iako nije bio član radnik, a potpore su se davale samo njima, dobio je 300 kruna. U lipnju 1918. održana je glavna skupština za 1917. i iz govora predsjednika K. Pavletića izbijaju novi tonovi: „U toj borbi za svoju narodnost, da ne budemo osamljeni, tražimo i saveznike, i to najbližu braću Srbe i Slovence, kojima ista opasnost od istoga neprijatelja prijeti... Mi hoćemo da omilimo Slovencima i Srbima hrvatsko ime, kao što i oni žele da Hrvatima ne bude nemilo srpsko i slovensko ime. Mi hoćemo poslije tolikih gorkih iskustava bratski sporazumski sklad, jer je bolje i mršava pomirba, nego debela parnica.“

Sve češće stižu prijedlozi da Matica tiska knjige „gospodarske i poljoprivredne nauke“. U vezi s tim gostovao je na jednoj sjednici Matičine uprave dr. Ivan Bulić iz Splita, koji je bio u ravnateljstvu Zadružnoga saveza u Dalmaciji. On je rekao da imaju 60.000 zadrugara i vrlo skromna sredstva izdvajaju za gospodarske knjige pa bi Matičin ugled i mogućnosti dobro došle. Tajnik Alaupović upozorava da sve treba postaviti na zdrave noge, da je potrebno mladež prikladnim načinima zainteresirati za gospodarsku politiku i tražiti materijalne mogućnosti mnogo veće od Matičinih.

Slijedili su prekretni politički događaji. Dne 26. listopada Matičina uprava drži sjednicu i daje izjavu „da je uprava Matice hrvatske, svjesna današnjih velikih vremena, držala potrebnim da iznese pred odbor Matičin pozdrav Narodnome vijeću“, a i jedina točka dnevnoga reda glasila je „Pozdrav Narodnome vijeću Hrvata, Slovenaca i Srba“. U pozdravu se naglašava da Matica svim svojim silama stoji uz Narodno vijeće. Članovi uprave i odbornici koji su bili nazočni: K. Pavletić (predsjednik), D. Gruber (potpredsjednik), O. Bošnjak (blagajnik), T. Alaupović (tajnik), B. Vizner-Livadić, J. Turić, A. Bazala, Stj. Ivšić, Đ. Szabo, J. Pasarić, M. Nikolić, M. Čačković, D. Plavšić, D. Domjanić, M. Šenoa.

Hrvatski se sabor, kao što je općenito poznato, 29. listopada 1918. izjasnio za samostalnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Već 5. studenoga pozdravlja Matičin odbor „po prvi put u novoj državi... u velikom historičkom momentu kad se počinju ostvarivati ideali naših narodnih preporoditelja i osnivača Matice hrvatske“. Narodno vijeće pozvalo je Matičina tajnika T. Alaupovića na „važno i visoko mjesto povjerenika narodne prosvjete u Herceg-Bosni“. Za novoga tajnika, urednika i administratora izabran je Iso Velikanović, književnik i prevoditelj.

Na sjednici 25. studenoga Jure Turić, koji se i inače isticao u nastojanjima da se reformira Matica hrvatska, govorio je o reformama koje su po njegovu mišljenju potrebne. Osobito zagovara širenje problematike Matičina izdavaštva na gospodarske i socijalne teme i zalaže se da svaki autor dobije mentora iz Matičine uprave s kojim će prije pisanja djela utvrditi metodologiju pisanja. Posebno se zalaže za popularizaciju znanosti jer bi takva djela mogla podići razinu obaviještenosti u hrvatskom društvu. Treba jako proširiti krug članova radnika. Turićev je istup izazvao polemičnu raspravu jer su neki u njegovim prijedlozima vidjeli elemente ograničavanja slobode i individualnoga rada.

Prigodom 1. prosinca 1918. poslala je Matica hrvatska pozdravni brzojav regentu Aleksandru Karađorđeviću u kojem se kaže da ona, „vjerna svetim tradicijama svojih osnivača, prvih svjesnih Jugoslavena na Balkanu, pozdravlja ujedinjenje troimenog naroda našega u jako političko i kulturno jedinstvo pod vodstvom svijetloga i slavnoga doma Karađorđeva“. Regent se zahvalio biranim riječima nazvavši Maticu hrvatsku društvom koje je od svoga postanka radilo na ujedinjenju „našega naroda na slavenskom jugu. Radite i dalje šireći među široke krugove naroda zdravo i jedro zrno prosvete i mudrosti. Našim protivnicima, koji su nas, dok smo za slobodu Evrope i evropske kulture umirali, barbarima zvali, moramo pokazati da možemo u svojoj novoj jedinstvenoj državi stupiti o bok najkulturnijim narodima.“ Izdanja Matičina koja nose 1918. nisu brojna, F. Bubanović objavljuje Kemiju živih bića, od poznatih objavljuju se djela V. Cara Emina, F. Markovića, P. Preradovića, pod pseudonimom Fikret objavljuje svoju „dramsku priču“ Sejffudin Huseinagić (Domovina), a Gjuro Dimović svoju tragediju Vojvoda Momčilo. K. Rac priredio je Eshilove tragedije.