U književnosti nema imperativa

Kristian Novak, hrvatski književnik, jezikoslovac, vrhunski sportaš, sveučilišni nastavnik, rođen je 1979. u Baden-Badenu. Djetinjstvo provodi u Sv. Martinu na Muri, gimnaziju polazi u Čakovcu, a kroatistiku i germanistiku diplomira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu je, na Poslijediplomskom studiju lingvistike, i doktorirao. Na Odsjeku za germanistiku toga fakulteta šest godina radi kao asistent, a 2012. prelazi na Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje danas predaje kao docent. Bavi se istraživanjima na području sociolingvistike, analize diskursa i jezične biografistike. Od 1998. do 2009. bio je standardni reprezentativac Republike Hrvatske u karateu, osvajač je niza medalja na europskim i svjetskim prvenstvima. Godine 2005. objavio je roman Obješeni, a 2013. Črna mati zemla, koji osvaja Nagradu T-portala za roman godine, a prošle je godine objavljen roman Ciganin, ali najljepši. Prema romanu Črna mati zemla upravo se prikazuje predstava u ZKM-u i priprema filmska adaptacija, što je povod ovom razgovoru.

Poštovani kolega Novak, u kratkom vremenskom razmaku doživjeli ste niz uspjeha: vaš treći roman, Ciganin, ali najljepši, oduševljava čitatelje i kritičare, Črna mati zemla izdan je u ožujku treći put, a na pozornici ZKM-a upravo se s uspjehom prikazuje dramatizacija toga romana. Kako biste ocijenili autorski rad dramatizatora i dramaturga, književnika Tomislava Zajeca?

Bio sam od sama početka svjestan da bi bilo najbolje, kako nemam iskustva s pisanjem za kazalište, predati cijelu stvar u ruke profesionalnog autorskog tima s pravom vizijom. Osjetio sam to kod redateljice Dore Ruždjak Podolski i dramaturga Tomislava Zajeca. I nisam požalio. Dogodilo se, po mom mišljenju, najbolje što se moglo dogoditi. Iskoristili su roman kao predložak za novo umjetničko djelo, a zadržali temeljnu emociju romana. Oboje su adaptaciji pristupili sa strahopoštovanjem. Posao Tomislava Zajeca trajao je jedanaest mjeseci prije početka čitaćih proba, a nastavio se u obliku kraćenja i prepravljanja do sama kraja. Bio je to golem zahvat, smatram da ga je mogao napraviti samo netko tko je i sam umjetnik, a istodobno kadar potpuno se staviti u službu tuđe priče. I učiniti je svojom. Uspjeh predstave, držim, treba ponajprije zahvaliti dramaturgu i redateljici, zatim ansamblu koji je tekstu pristupio sa za mene potpuno neočekivanom toplinom i energijom, a zatim i ostatku tima. Izdvojio bih Ines Carović, asistenticu s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rodom Međimurku. Ona je s glumcima, od kojih su mnogi nekajkavci, radila na pravilnom izgovoru gornjomeđimurskoga kajkavskog.

Kako ste se kao „živi autor“ osjećali gledajući predstavu redateljice Dore Ruždjak Podolski i ansambla ZKM-a? Je li vas iznenadio redateljski i glumački pristup temi i tkivu vašega teksta?

Svjesno sam se izostavio iz kreativnog procesa, nisam želio stvarati pritisak. Djelovao sam više u svojstvu logističke podrške, a prvi sam put vidio kako predstava izgleda desetak dana prije premijere. Otišao sam na probu s namjerom da je pogledam kao netko tko nema nikakve veze s tim, pa da mogu objektivno procijeniti koliko su dobar posao napravili. No ono što sam vidio srušilo je svaku ogradu u meni u prvih petnaestak minuta. I nisam se oporavio do kraja. Zato i nisam mjerodavan za davanje ocjene jesu li napravili dobru predstavu. Znam što su napravili meni. Potpuni stranci suočili su me s vlastitom pričom na toliko moćan način da neke od prizora neću nikada izbaciti iz glave. Lijepo je osjetiti da je priča koja mi je bila toliko intimna zaživjela u drugom mediju na takav način.

Nije bilo iznenađenja glede umjetničkog tretmana redateljice i dramaturga, bio sam upoznat s konceptom, komentirao sam i jednu verziju dramskog teksta, bio sam svjestan da iz takve energije proizlaze sjajna, originalna kazališna rješenja. Ali me iznenadio pristup sjajnog ansambla. Velika je čast za autora doživjeti da tako daroviti profesionalci izgovaraju rečenice temeljene na njegovu tekstu.

Vaš roman Črna mati zemla bavi se teškim egzistencijalnim pitanjima. Istodobno nudi duboku bol, empatiju i tugu. Zašto ste odabrali temu traume, smrti roditelja, samoubojstva, silovanja, pedofilije?

Ne bih rekao da odabirem teme, malo je toga tu stvar autorske strategije. Pišem o onome što mi je blisko, onome čega se ne mogu otresti na drugi način, o onome o čemu kompulzivno razmišljam. Da, tu su i teške teme, zbog čega me se i kritiziralo u javnosti u nekoliko navrata. Ja nikomu ne zamjeram ako želi pisati i čitati zabavnu literaturu, nešto od čega se zaboravljaju teškoće svakodnevice. U životu nisam ni pomislio ni rekao ništa negativno o žanrovskoj odnosno zabavnoj literaturi. I sam je povremeno konzumiram. No teza da je to jedini legitimni oblik književnosti neprihvatljiva je. Kao i bilo koji drugi imperativ kada se govori o umjetnosti. Kada pišem, pokušavam istražiti sebe, svoje bližnje, stvarnost, jezik, identitet. Ne radim to po zadatku, ni kao nekakav oblik aktivizma. Radim to jer – čini se – drukčije ne mogu i jer je pisanje jedini način na koji mi to polazi za rukom. U ovoj me fazi svakako privlače mračne priče, one u kojima se tek nazire nada. Ne mogu predvidjeti hoće li se to i kada promijeniti.

U djelu je vidljiva suptilna strategija igre riječima i stanjima, s ključem u riječi aćomas. Proizlazi li iz svakodnevice ili vaše jezikoslovne profesije?

Proizlazi iz obiju, rekao bih. Moja je profesija logična posljedica interesa za jezike, postojeće i nepostojeće, koji je uz mene od djetinjstva. Kao dijete međimurskih gastarbajtera neprestano sam upadao u situacije u kojima sam morao učiti neki novi jezik. U romanu Črna mati zemla dječaci Franjo i Matija imaju svoju malu jezičnu utopiju, jedno ne-mjesto na koje mogu pobjeći barem nakratko. Kôd koji su pritom uzeli jednostavan je, dječji. Uzmeš riječ – i preokreneš je, kao u zrcalu. Pa tako samoća postane aćomas.

Prikazana osobna bol protagonista romana Matije Dolenčeca odzrcaljuje bol društva, a možda i bolesno društvo. Čini mi se da je temeljno strukturno načelo zrcalo?

Kad malo promislim, ima tu mnogo zrcalnih slika. Neuroze odrasloga Matije Dolenčeca refleksije su nedorečenih stvari i neobrađenih trauma iz djetinjstva. Hešto i Pujto iskrivljena su refleksija kolektiva i podsvijesti. I Mura, naravno. U njoj se zrcale odrazi Matije i Franca, dvojice odbačenih. Jedan se izvuče, a drugi ide zauzeti svoje mjesto u preokrenutoj slici, jer i to je bolje od statusa quo. Pojedinac kao smanjeni odraz zajednice te mehanizmi korekcije takva odraza još više dolaze do izražaja kod lika Milene u romanu Ciganin, ali najljepši.

I u tom romanu vraćate se Međimurju i kajkavskom. Ali pristup je različit. U Ciganinu vidljive su četiri pripovjedne perspektive, a sve četiri svjedoče o seljenjima, progonstvima i traženjima identiteta. Kako ste gradili strategije usmenoga pripovijedanja?

Sva četiri lika srasla su prirodno u jednu priču zato što ih povezuje činjenica da je svatko od njih otpao ili želi otpasti od čvrste strukture zajednice. Tijekom pisanja ponajviše sam propitivao cijenu koju takav lik mora platiti da bi pronašao novo mjesto pod suncem. Mislim da ona govori dosta o povijesnom trenutku kojega smo dionici. Kako lokalno, tako i globalno. Iako sam dosta vremena potrošio na istraživanje (gotovo godinu i pol), trebalo je neko vrijeme da mi likovi zažive. Borio sam se s tim na razne načine. Prijelomni trenutak, onaj kada sam gotovo fizički začuo njihove glasove, bio je kad sam zamislio da snimam dokumentarac, a glavni likovi u kameru odgovaraju na moja pitanja. U tom trenutku dopustio sam im da budu ljutiti, sebični, da lažu i muljaju, da gube vrline. Tek sam ih tada doista osjetio.

Hoće li likovi iz toga romana jednoga dana oživjeti i na pozornici?

Hoće. Upravo sam doznao da u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu počinju pripreme za predstavu Ciganin, ali najljepši. Dramatizaciju će potpisati Ivor Martinić, a režiju Ivica Buljan.

Kako komentirate krizu hrvatskoga nakladništva koja je ovih dana kulminirala slučajem Algoritam?

Ne umišljam si da razumijem kako funkcionira nakladništvo, a kamoli veći korporativni sustavi. Mogu samo predstaviti koji je moj položaj bio u svemu. Objavio sam Črnu mater zemlu kod Algoritma. U prvom redu zato što je tamo radio Kruno Lokotar, a sekundarno i zato što sam stekao uvjerenje da veliki nakladnik osigurava dobru distribuciju, veću vidljivost, bolju logistiku. Kad se autor već godinama pati da proizvede što bolji tekst, takve stvari nisu trivijalne. No funkcionirao je samo mali dio, većinom zbog urednikove i moje vlastite proaktivnosti. Ne pleše mi se po lešu propale firme, jer mi je žao ljudi koji su tamo radili, ali neke stvari ocrtavaju položaj autora u nas.

Nakladnik nije osigurao nikakvu posebnu promidžbu. Niti me obavještavao o prodanim primjercima. Postotak prodaje knjiga dobio bih tek nakon što bih preko odvjetnika zaprijetio tužbom (a to košta samo po sebi). Črna mati je u dva navrata, 2015. i 2017, bila rasprodana i mjesecima se nije mogla kupiti. Nakladnik je dakle, osim što mi je kao i mnogim drugim autorima ostao dužan, neprestano kršio ugovor. Nemaš se komu obratiti, i u svemu tome vrlo brzo ti postane jasno da si zadnja rupa na svirali, da si u hijerarhiji daleko ispod američkih hit-naslova, kuharica, literature za samopomoć, bukmarkera, računalnih igrica, pribora za igraće konzole, flomastera. Negdje u limbu s prevodiocima i lektorima, čekaš da se veliki gazda smiluje. Ili raskineš ugovor i odeš malom, ali sjajnom i odgovornom nakladniku, kao ja. Priča o pohlepi i grabeži, o potpunom nedostatku odgovornosti prema suradnicima i društvu, stara je koliko i čovjek. Neće se tu ništa promijeniti, ali me zabrinjava što na to nevjerojatno mirno gledamo. Mediji u tom pogledu moraju prihvatiti veću odgovornost. Od spinova, lažnih vijesti i manipulacija jako je teško doista odrediti tko je moralno odgovoran i tko napokon mora platiti za učinjenu štetu.

Vaš prvi roman, Obješeni, nastao je 2005. u sklopu inicijative Insula Grada Čakovca koja okuplja međimurske autore. Koji su rezultati te inicijative?

Rezultati inicijative su da se svake godine, uz potporu Grada Čakovca, objave tri do četiri lijepa izdanja, u lepezi od publicistike do poezije. Osim beletristike objavljena je primjerice i demografska studija o Međimurju, a valja napomenuti da su tamo objavila i neka važna imena domaće književnosti. Zvonko Kovač, Stanislav Petrović, Ivan Pranjić, Tanja Novak, Igor Baksa i drugi. Vjerujte, vrijedi obratiti pozornost.

Iste ste godine diplomirali s radom Njemačko-hrvatski code-switching u drami „Gospoda Glembajevi“ Miroslava Krleže. Zašto ste odabrali Krležu?

Rad je, kao što se vidi iz naslova, lingvistički. Poznato je da je Krležin opus između ostaloga i riznica raznih idioma, a pritom ne mislim samo na Balade i Zastave. Kod Glembajevih me prije svega zanimalo prebacivanje kodova u dijalozima, odnosno zašto i kako se dogodi da lik u jednom trenu govori hrvatski, pa prebaci na njemački, pa ubaci malo latinskog i francuskog. Iako je malo vjerojatno da je postojala aristokracija tog ranga u referentnom razdoblju u Zagrebu, pošao sam od pretpostavke da nam govor likova može dati važne spoznaje o društvenoj višejezičnosti u Zagrebu u posljednjim godinama Austro-Ugarske. Također, indikativno je da je publika u međuratnom razdoblju mogla bez problema pratiti scenski govor toliko bogat različitim idiomima.

Uz emotivan odnos prema majci i sestri te supruzi i djeci često spominjete trio koji vas je odredio u stručnom i životnom smislu: Ivan Pranjić – Velimir Piškorec – vaša sestra?

Spominjem ih često jer mislim da treba odati počast osobama koje su me naučile nečemu. Ivan Pranjić, profesor hrvatskoga u srednjoj školi, naučio me slobodi pri zapisivanju ideja, osjećaja i misli. Velimir Piškorec, moj tzv. Doktorvater, preciznosti i izravnosti. Moja sestra Sanja potrebi da ne gubim čitateljevo vrijeme, da pripovijedam dinamično. Sve je to još produbio i tomu dodao štošta važno moj urednik Kruno Lokotar.

U svojoj se disertaciji iz 2011. i knjizi Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca objavljenoj potkraj 2012. bavite odnosom jezika i identiteta. Studija je iscrpna i vrlo zanimljiva.

I meni je bilo jako zanimljivo raditi na tom istraživanju, koje ne smatram zaključenim. Došao sam do zanimljivih spoznaja, ali se otvorilo još dvostruko toliko novih pitanja i deziderata istraživanja. Nažalost, stanje u akademskom miljeu trenutno je takvo da za nastavu i istraživanje ostaje sve manje vremena, s obzirom na rastuće administrativne zadaće. Natrpavaju nas birokracijom kao da samo tako možemo opravdati svoje mjesto istraživača u humanistici. Kao da nekomu tko odlučuje o tome nije jasno da moram imati dnevno barem dva ili tri sata za čitanje, podcrtavanje i zapisivanje. Bez toga nema znanstvene izvrsnosti o kojoj se toliko piše u „vizijama“ i „misijama“ naših sveučilišta-korporacija.

Možete li usporediti današnje stanje hrvatskoga jezika i u hrvatskom jeziku sa stanjem u vrijeme iliraca?

Ne mogu. Za vrijeme ilirizma imali smo idiom niskog prestiža u nekom stadiju standardizacije i u promjenljivim projekcijama nadregionalnoga područja primjene. Ilirci su, osim što su se trudili normirati i opisati književni jezik na štokavskoj osnovi, intenzivno stvarali korpus tekstova na tom jeziku, planski obogaćivali leksik te svojim aktivizmom promicali njegovu uporabu u javnim domenama. Uzme li se u obzir da su u konkurenciji bili njemački, latinski i mađarski (ali i kajkavski, na kojem se pisala već i znanstvena literatura) te da su mnogi ilirci odgojeni i obrazovani na njemačkom jeziku, a hrvatski počeli usvajati u odrasloj dobi, fenomen postaje još fascinantniji. Danas je hrvatski jezik činjenica i na nama je ipak mnogo lakši zadatak – pronaći što preciznije modele njegova opisivanja u svim oblicima (dijalekti, sociolekti, standard), potruditi se da norma i uzus ne budu stranci i posvetiti se kvalitetnom funkcionalnom opismenjivanju ljudi.

Jesu li humanističke znanosti cijenjene u Hrvatskoj?

Nisu, čak ni od samih istraživača u dovoljnoj mjeri. Krivnju za to dijelom snosimo sami. U nas nema tradicije ni kvalitetnih kanala za pravu popularizaciju rezultata istraživanja. Treba prihvatiti da je važno široj javnosti predstavljati što radimo, na kakva pitanja pronalazimo odgovore i koja je vrijednost našega rada. I treba se pripremiti da za takvo što treba energije. Tek se u novije vrijeme nešto u tom smjeru pokreće, ali zasad bez prave orijentacije i učinaka. Naučeni smo prezentirati rezultate drugim znanstvenicima i to nam ide relativno dobro. Ali teško pronalazimo put do laika i stoga se za nas lako lijepe medijske etikete poput one akademskih uhljeba, niškoristi, lijenčina. Vrlo često, zapažam, u osvit nekoga novog rezanja sredstava u resoru. Primjetan je i jedan drugi trend. Habitus akademskog djelatnika iz područja humanistike postala je legitimacija komentatorima „opće prakse“. Titula kao da daje vjerodostojnost onima koji su kadri govoriti o svemu, od suvremenih geopolitičkih momenata, preko domaće politike, sve do filmova koje nisu gledali i knjiga koje nisu čitali. U tom kontekstu još postoji nekakav preostatak humanističkog prestiža, ali nisam siguran da je to dobro za suvremenu humanistiku.

U posljednje vrijeme stvara se novi svemir i u medijima i na internetu koji određuje recepciju znanosti i umjetnosti. Što o tome mislite?

Taj proces samo prati ono što se događa na drugim područjima. Vidim samo dvije loše stvari glede novih medija i recepcije umjetnosti. Prvo, sve se više ide prema kratkim formama izražavanja. Istraživačko novinarstvo propada zato što ne pronalazi druge moduse prikaza svojih rezultata od – jedinog legitimnog – objave duljih izvještaja. Zato tekstovi često ostaju površni. Druga je stvar što na internetu nema cenzure, dokida se hijerarhija, mehanizmi stručne inicijacije. Iako, sve to može imati i pozitivne učinke.

Aktivni ste i u časopisnoj produkciji. Hoće li znanstveni časopisi preživjeti?

Nema dvojbe da hoće, samo se čini da ćemo uskoro prijeći na objavljivanje isključivo na internetu. Tehnički sam urednik u časopisu Suvremena lingvistika, jednom od najboljih hrvatskih lingvističkih časopisa, indeksiranom u najvažnijim međunarodnim bazama podataka. Ponosan sam na svoj sada već dvanaestogodišnji staž u uredništvu, a i zahvalan glavnoj urednici Mislavi Bertoša, bivšoj Idi Raffaelli, izvršnoj Ireni Zovko Dinković te tajnicama Marini Grubišić i Matei Filko na povjerenju i sjajnoj suradnji. Dokle god ima potrebe za objavljivanjem vrhunskih znanstvenih radova, potrebe da se oni kvalitetno recenziraju i dorade, postojat će i znanstvene publikacije. Drugi je preduvjet uredništvo, stručno i požrtvovno kao ovo moje. Ne treba spominjati da u Suvremenoj svi radimo volonterski. Sva sredstva potroše se na lekturu, korekturu, prijelom i tisak.

Rijetko se govori o vašim afinitetima prema pojedinim književnicima, osim iliraca i Krleže. Koja vas književna djela i autori najviše privlače?

Ilircima su me privukli njihov jezikoslovni rad i refleksije o društveno-jezičnoj situaciji u Civilnoj Hrvatskoj, a njihova književnost tek kao modus operandi u aktivizmu promicanja hrvatskoga jezika u javnim domenama. Svoje literarne uzore rado spominjem, ali zazirem od nabrajanja autorica i autora koji utječu na mene jer uvijek nekog od živućih propustim spomenuti, a zaslužili su. Iako se često čuju mišljenja da je suvremena hrvatska književnost siromašna i jednoobrazna, ja to jednostavno ne mogu potvrditi. Smatram da imamo prije svega moćnu poeziju, koja uz ugledna imena poput Dorte Jagić, Delimira Rešickog, Ivice Prtenjače i drugih svako toliko iznjedri neko novo uzbudljivo stvaranje. Kratka priča je od FAK-a nadalje bogata kvalitetnom produkcijom, a govori se i o povijesnom uzletu hrvatskog romana, osobito u posljednje dvije godine. Tako da, uz njemačku poslijeratnu književnost, ponekog Amerikanca i Amerikanku, ponekog kanonskog Francuza te autorica i autora iz našeg susjedstva (osobito Mađarske), mnogo inspiracije crpim baš iz domaće književnosti.

Mnogi se književnici bave sportom, ali rijetki imaju rezultate kao vi u vrhunskom sportu, u karateu. Koje poveznice vidite na relaciji sport – književnost – znanost?

Prvo mi pada na pamet da je riječ o trima djelatnostima koje nisu potrebne za neposredno preživljavanje, bilo pojedinca, bilo zajednice. Ako bi se ukinule, u prvo vrijeme ne bi se vidjelo da išta fali. No ubrzo bi se pokazalo da zajednica i njezini članovi bez sporta, umjetnosti i znanosti ne mogu. Ne rastu, propadaju, zaboravljaju tko su i prestaju razmišljati o tome što bi mogli biti. Nestalo bi svako pamćenje, kritičko mišljenje i vizija. Ali ovo je razmišljanje naknadna pamet, potaknuta vašim pitanjem. Činjenica je da sam se i sportom i književnošću i znanošću počeo baviti iz sebičnih razloga – radoznalosti i užitka. Pa nastavio jer sam osjetio priliku da, uz mnogo truda, napravim nešto lijepo i vrijedno. Za svako od tih područja potrebna je disciplina, sposobnost da se oduševim za nešto, vjera da će trud uroditi plodom, ako dam baš sve od sebe. I, svakako, smognem hrabrosti za suočavanje s vlastitim ograničenjima.

Upravo radite na scenariju prema romanu Črna mati zemla. Kako teku pripreme?

Redatelj Rok Biček i ja upali smo s projektom Črna mati zemla, od petstotinjak prijavljenih, na Torino FilmLab. Riječ je o seriji od tri jednotjedne radionice s nekim od scenarista svjetskog ranga. Prva radionica bila je u Vilniusu, druga nas očekuje potkraj lipnja u Francuskoj, a posljednja je u listopadu u Torinu. S nama, kao i s još trima ekipama (SAD, Grčka i Južna Koreja/Tajland) radi Eva Ward Svenstedt, koja je radila između ostaloga i na filmskim adaptacijama trilogije Millenium Stiega Larssona. Čak je i Rok oduševljen, a njemu to zasigurno nije prvi susret s takvim načinom rada. U prvoj smo fazi dubinski razmatrali ključne elemente narativa, trenutno radimo na pojedinačnim likovima, njihovim motivacijama i promjenama koje doživljavaju tijekom priče, odlukama koje donose. Do ljeta bismo trebali imati prvi slijed scena, a do jeseni nešto što je već blizu scenariju. Osim Eve, bitne povratne informacije dobivamo i od ostala tri tima. Mnogo toga temelji se na uzajamnosti i razmatranju svih mogućih perspektiva priče.

Pišete li četvrti roman?

Radim na nekoliko skica, što znači da od neke zanimljive scene, emocije, dijaloške replike, misli, lika, geste, pokreta, pokušavam domisliti narativ. Radim, dakle, na pričama. Hoće li priča koju ću razviti postati romanom, novelom, kratkom pričom ili možda nečim četvrtim, ovisi o sadržaju i o tome kako ću ga tretirati. Dosad je bilo tako da su iz mojih priča nastali romani, no to ne znači ništa. Iako se možda ne čini tako, već me neko vrijeme fasciniraju priče koje su ispričane jednostavno, minimalistički, i koje su upravo zbog toga moćne. Vidjet ćemo. No sigurno je da se ništa neće dogoditi uskoro. Budući da je sljedećih još godinu dana rezervirano, uz znanstveni i nastavni rad, primarno za pisanje scenarija, mislim da se s novim tekstom neću javiti prije 2021. Samo sporo i temeljito, ja drukčije ne mogu do kvalitetna teksta.