Roman s hrvatskom podlogom

Roman njemačko-švicarskog autora Jochena Keltera (r. u Kölnu, 1946) Hall ili izum tuđine iz 2005, u suptilnu prijevodu s njemačkoga Davora Beganovića 2016, preispituje prostorne i vremenske odjeke od 17. do 21. stoljeća, zrcalno supostavljajući dvije životne sudbine umjetnika, glazbenice i književnika koji se, nalik romanu Gospođa Dalloway Virginije Woolf, nikad nisu upoznali: venecijanska je pripovjedačica i protagonistica romana koji piše književnik, pripovjedač u romanu.

Ženska priča napisana u ja-perspektivi završava 20. poglavljem, koje započinje rečenicom: „Ne znam ništa o svijetu“, a na kraju poglavlja Mariana Caldi iz 17. stoljeća završava svoje bilješke: „Nismo stvorili ništa. Nitko ih nikada neće čitati.“ Ispovjedno-epistolarna forma dnevničkoga zapisa i fiktivne autobiografije usporediva je i s Paljetkovim fikcionalnim dnevnikom Cvijete Zuzorić u romanu Skroviti vrt. Muška priča 21. stoljeća završava 21. poglavljem na kraju kojega se i na kraju romana Georg-Friedrich Hall vraća svojoj kući u dubokome snijegu i stvaranju umjetnine: „stupao je po djevičanskome snijegu kao prvi čovjek koji je kročio na to mjesto i ostavio svoj trag“.

Muško putovanje umjetnošću započinje potragom za središtem i počecima  glazbe, plesa, riječi. Putovanje trajektom prema Grčkoj intertekstualno je povezano  reminiscencijama na Arkadiju i Parnas. Žena koju je Hall volio sada je u vezi s krijumčarom oružjem.

I ženska se priča bavi počecima umjetnosti, glazbe, nastajanjem umjetničkoga djela, kad djevojčica Mariana Caldi pod Cavallijevim mentorstvom ulazi u svijet glazbe skladajući djela svoga oca Giulija, želeći u vremenu kad to nije uobičajeno, postati, osim pjevačice, i skladateljica. Dvije se naizgled nespojive strukture, kao jeke (der Hall), povezuju političkim odjecima, umjetnošću, strašću, kugom u Italiji i ratom u Hrvatskoj i Sarajevu.

Hrvatica Ana, koju je Mariana pronašla u ošpedalu, a koja je kao djevojčica došla iz okolice Trogira jer joj je otac odveden u ratnu mletačku flotu, postaje joj najbolja prijateljica, sklada duete, za nju (alt) i za sebe (sopran). Mariana pokušava shvatiti državne odluke, kao Hall u muškoj priči. Izdaje knjigu madrigala, a poslije trudnoće s Martinom Vidmanom izvan braka i rođenja kćeri Regine sklada arijete i kantate. Suptilno je govorenje o glazbi djelomice u neskladu s hladnom perspektivom viđenja kćeri. Drugi dio romana, o Hallu, obuhvaća poglavlja 10. i 11, a o Mariani od 12. do 14.

Završni, treći, dio romana, od 15. do 21. poglavlja, autoironično počinje slikom kamiona za smeće blizu Korinta s natpisom Metaphores, što prijenos značenja zaustavlja doslovnošću i denotacijom. Zrcalna se potraga za umjetnošću, ključ spajanja dviju priča, podvostručuje u prepletu vode, mora, putovanja. Odmak Hall pronalazi u ratu u koji periferno ulazi, a Mariana u špitalu u kojemu pronalazi divne djevojačke glasove. Ona se prikazuje kao Nimfa i Hetera, sva su joj se djeca, dvije kćeri i sin, zaredila i umrla prije nje, a sve je ostavila Ani.

Godine su punktovi dokumentarnosti: 1977, kad protagonist spominje sajam knjiga i policiju koja ga privodi na ispitivanje zbog nesreće „rukovodećeg gospodarstvenika“, ili 1986, kad se referira na černobilsku katastrofu. U njezinoj se priči spominje tiskanje druge knjige: Cantate, ariette i duetti, 1651, a 1652. umro joj je otac, od kojega je naslijedila sve i „brdo rukopisa“ koje sređuje i koji je sjedinio učenost, profinjeno mačevanje, riječi, poeziju, glazbu, pjevanje: Soareje Accademije degli unisoni. Poslije upoznaje dva brata iz Moroje i treći put zatrudni u 34. godini. Novi izabranik plovi i trguje, zarobe ga gusari i izgubi ruku, otplovi i nestaje iz njezina života. Hall u svojim poglavljima ide prema Naupliji, konstatira da je Arkadija izgorjela, od svoje bivše dobiva faks i putuje iz Zagreba u Split vlakom, a taksijem u Trogir u ratno vrijeme, a paralelno Mariana nakon nastupa u Milanu i Pragu putuje u Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, gdje je publika različito prihvaća, a i njezina su zapažanja o hrvatskim gradovima „zanimljiva“.

U Trogiru kao da se spajaju priče i različitoperspektivna putovanja prema umjetnosti i iznova se rastavljaju i pomiču krenuvši ponovno svojim silnicama prema ishodišnim točkama.

Prvi dio romana, do 65. stranice, ima devet poglavlja, ispripovijedanih u zamjenskom nizu muške i ženske perspektive, nudeći i ključ za čitanje ove proze, koja će možda privući ljubitelje umjetnosti, ali i pokazati drukčiji pogled na Hrvatsku. Tražeći izgubljeno i zagubljeno vrijeme sredovječni pisac Hall upućuje se trajektom iz talijanske Ancone u grčki Patras kako bi završio svoju prozu.

Izum tuđine može se povezati s otkrivanjem tuđosti (hrvatski i bosanski, grčki i talijanski  krajevi) i tuđega identiteta (muškarac – žena i obratno), a prijevodna naslovna jeka (njem. hall) s odjecima identiteta i zrcalne strukture, s troglasnom madrigalskom skladbom i prustovskom impresionističkom relativizacijom kronotopa.

Tražeći korijene civilizacije u Grčkoj i barokne umjetnosti u Veneciji, u spoju pastorale i urbanosti, glazbe i književnosti, Jochen Kelter stvara roman o Mediteranu i suvremenom razaranju civilizacije i pronalaženju mira u samostanskoj tišini. Premda ovu knjigu ne mogu ubrojiti u svoje favorite, Kelterov Hall ili izum tuđine nudi slojevit pogled na umjetnost i pronalaženje brojnih segmenata autorove erudicije.