Realna obiteljska drama

Nakon što se u svom igranom dugometražnom prvijencu Occident 2002. godine pozabavio trajno aktualnom temom odlazaka mladih s europskog istoka na Zapad, rumunjski filmaš Cristian Mungiu istu temu kao važan dramski 34motiv koristi i u svom najnovijem ostvarenju, egzistencijalnoj socijalnoj obiteljskoj drami Matura za režiju koje je nagrađen na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, ravnopravno s Olivierom Assayasom s filmom Stilistica. Nelagoda i pesimizam koje su izbijale iz praktički svakog kadra Mungiuova prethodnog djela, psihološke egzistencijalne drame Iza brda, dominiraju i u Maturi, naglašeno realističnoj, smireno režiranoj i dokumentaristički autentičnoj te u tretmanu likova i njihovih odnosa veristički neposrednoj storiji o nevoljama jedne obitelji koje se kondenziraju u vremenskom rasponu od svega nekoliko dana. Ono što autora podjednako zanima jest maestralno predočen turoban društveni kontekst koji možda i ključno usmjerava i definira obiteljsku dramu, društveni kontekst koji je razoran i za pojedinca i za zajednicu, a protiv kojeg se prema Mungiuu nema ni smisla ni koristi boriti, a najpametnije što se može napraviti jest pobjeći što dalje.

To je kontekst koji ljude čini depresivnima i rezigniranima, mlade u kojima ubija nade i iluzije podjednako kao i njihove roditelje koji su manje ili više svjesno odavno odustali od sebe i života, a jedino što odrasli žele jest omogućiti spas i bolju budućnost svojoj djeci, što je potencijalno moguće jedino odlaskom na Zapad i školovanjem na nekom boljem koledžu. Društveni kontekst iz Mungiuova filma i nama je jako dobro poznat, jer ga određuju sveprisutna kapilarna korupcija i nepotizam, otvoreno i svakodnevno kršenje zakonskih regula i moralnih ograda, varanje na svim razinama, od škole preko policije do zdravstvenog sustava, odnosno neformalno ali jasno definiranje društvenih odnosa na načelu „ja tebi – ti meni“, u skladu s čime teške operacije ili maturalne svjedodžbe plaćaju debljom kuvertom s novcem ili osiguravanjem prioriteta na listi za transplantaciju organa.

Obitelj koju pratimo jest ona sredovječnog Romea kojeg sjajno, s neprekidno nesretnim i nelagodnim izrazom lica, kao da konstantno pati od opstipacije, tumači Adrian Titieni. Romeo je generalno pošteni i kako ćemo postupno doznati razmjerno ugledni liječnik iz grada Cluj-Napoce u Transilvaniji, čovjek otuđen od vidno depresivne supruge Magde s kojom ima kći Elizu, naizgled plahu i povučenu, ali samosvjesnu i odlučnu tinejdžericu koja od oca krije neke tajne, poput one da ima dečka i da je izgubila nevinost. Dan prije izlaska na prvi maturalni ispit Eliza će postati žrtvom tjelesnog napada i pokušaja silovanja, a taj će ne samo za djevojku traumatični događaj dodatno poremetiti ionako narušene obiteljske odnose, te poslužiti kao katalizator za donošenje nekih odluka i kristalizaciju određenih stavova i međuljudskih relacija, kao i za važne etičke izbore.

Mungiu vrlo dojmljivo predočava i obiteljske i socijalne odnose, one intimne ispreplićući i jukstapozirajući sa šire društvenim, te tako stvara impresivno realističnu i dokumentaristički uvjerljivu obiteljsko-socijalnu fresku u kojoj kamera najčešće s leđa ili iz poluprofila slijedi protagonista. U toj fresci, čije ozračje gledatelj gotovo može osjetilno doživjeti, osobito su razorni komentari likova o turobnoj rumunjskoj svakodnevici i egzistencijalnoj besperspektivnosti onih koji nemaju mogućnost odlaska, odnosno bijega. Romeo i Magda tako otvoreno žale što su četvrt stoljeća ranije privučeni obećanjima o šarenoj perspektivi odlučili vratiti se, jer sve što im sad preostaje jest skupljanje krhotina vlastitih života i nada da bi Elizi školovanjem u Engleskoj moglo biti bolje. No da bi stekla pravo na stipendiju mora maturirati najvišom ocjenom, a sve to mogu poremetiti i neke djevojčine odluke uvjetovane ljubavlju prema vršnjaku Mariusu i želji za odlučivanjem o vlastitoj sudbini. U tom kontekstu i pred Romea i pred Elizu postavljaju se mogućnosti ključnih etičkih izbora, oportuno pristati na korupciju ili ne, pa dok će otac pristati na „pravila igre“ kći će samosvijest pokazati i odbijanjem istih.

U galeriji važnijih likova koji čine vibrantan svijet Mungiuova filma su i Sandra, Romeova ljubavnica za koju već duže vrijeme znaju i Magda i Eliza, te zbog koje će se naposljetku posve raspasti ionako tek prividna konstrukcija Romeova i Magdina braka, njegova boležljiva majka čije će zdravstveno stanje također zakomplicirati situaciju, lokalni policajac koji vodi istragu napada na Elizu i koji je također sklon korupciji, te utjecajni gospodin Bulai koji kuvertu s novcem za Romea u očekivanju presađivanja jetre drži tek normalnim znakom pažnje. Detalj da nepoznat netko dva puta kamenom razbije prozor stana obitelji i vjetrobran na Romeovu automobilu, sugerira tjeskobnije i tamnije naličje još šire i time tek naznačene slike obiteljskog konteksta, te istodobno u sjećanje priziva Hanekeovo remek-djelo Skriveno, što je dodatni plus filma.