„... pozdravi tamo sve naše, poljubi ih“

Pozdrava ima raznih. Neki su namijenjeni ljudima istoga društvenog sloja i dobi, drugi nadređenima ili podređenima, treći znancima ili neznancima u istoj situaciji. No u samoj riječi pozdrav, potvrđenoj od 17. stoljeća, krije se želja da onaj kojem ga upućujemo bude zdrav. Nije tako samo u hrvatskom jeziku. Sve je već zapisano u lat. salutare, pozdraviti. Ima i pozdrava koji vrlo zorno zazivaju komu zdravlje: zdravo (da si) i nazdravlje. Nazdravlje se obično govorilo kad bi tko kihnuo, pa da mu to kihanje ne ode na bolest nego na zdravlje. Ne pijem alkohol, ali znam da nazdravlje rabe pilci kad piju u društvu, obično u nekoj svečanoj ili slavljeničkoj zgodi. Ako je tko što zbrljao, kaže mu se no nazdravlje, što si to učinio, što ti je to trebalo?!

Izraz zdrav zapravo je složenica od ie. *Hsu-, dobar, i ­deru-, drvo. Nikakvo čudo što za onoga tko puca od zdravlja kažemo da je zdrav kao drijen. Danas je pozdrav zdravo postao u uskogrudnih, zastrašenih ljudi nekako zazoran, i to samo zato što su ga oni iz šume (ali ni iz Bečke, ni iz Bulonjske, pa ni iz Maksimirske) uzdigli nakon II. svjetskog rata nad sve druge u ustanovama i školama, no ne i u privatnoj upotrebi, pa su se tako pozdravljali službenici i stranke (ako su baš morale), mlađahni đaci tako su klicali svojim učiteljima, a oni im isto tako, malo tiše, i odzdravljali. No s više pameti sve smo više preuzimali neutralan pozdrav iz civilstva, dobar dan, jer kako da profesorici Danici Koporc, pravoj dami (kratko i razrednici), ili maestru Vladimiru Kranjčeviću, tada mlađahnom gimnazijskom profesoru, ispalim taj drugarski zdravo kao da smo, što bi rekla moja omama, skupa koze pasli?! Ipak,  pozdrav zdravo nije bio samo drugarska akvizicija iz šume. Živio je on i u građanskoj sferi. Njime su odrasli odzdravljali djeci na pozdrav. A kako su njih pozdravljala djeca? Moj dugogodišnji anakroni pozdrav bio je mruke (skraćeno ili progutano ljubim ruke), a stariji su mi govorili zdravo. Nije to bila nikakva partijska indoktrinacija, jer sam prije no što me obuzela škola pozdrav mruke upućivala neselektivno i ljudima koji su nam dolazili u kuću i prodavačima u dućanu. A onda sam, odrastajući, shvatila da je građansko dobro jutro, dobar dan, dobra ­večer (i dobar večer, jer premda je imenica večer ženskog roda, samo u pozdravu može biti i muškoga) najbolji izbor za sve one kojima sam se obraćala sa gospođo i gospodine. Usprkos današnjim prekrajanjima svega i svačega (to se nije moglo, to se nije smjelo), i gospodin i gospođa preživjeli su vrijeme drugova (bez žrtava).  

I ljubim ruke, uz slanje rukoljuba poštovanim odsutnim gospođama, imao je u našoj kući još stariju varijantu: kistihand. Tako je govorio ne Zaratustra! nego moj tata. No to nije bio samo pozdrav nego i zahvala. Na ponuđenu kavu, on bi u znak pristanka i zahvale rekao kistihand. Sjetim se tate svaki put kad čujem taj izraz (začudo, još ga čujem!) kao podsjetnik na svijet kojega više nema, no koji za mene još nije umro. Taj kistihand tako je šarmantno (a kako drukčije?) izgovara nenadmašni Relja Bašić u nenadmašnom filmu Tko pjeva, zlo ne misli.

I francuski pozdrav salut, zdravo, lat. salus, zdravlje, dobro, izbavljenje, salve, zdravo, sva je svoja značenja pokupio iz latinskoga. Ne znam koliko koristi zdravlju, no u svečanim  državničkim prigodama pozdrav se iskazuje upravo salvama, počasnom paljbom iz više oružja odjednom. U vojsci podređeni uvijek pozdravlja nadređenoga tako da mu salutira, tj. desnom rukom dotakne kapu, a može lupnuti i skupljenim petama. No i vojska je daleko od borbene sile kad baka i unuka marširaju od zida do zida ponavljajući: Mala beba salutira (ajnc, cvaj, draj). Kad na draj obje naglo obrnemo ruke, moja unučica ciči i nimalo militaristički ispušta salve, ali smijeha.

Nekoć je bilo i pozdrava podčinjenosti, koje danas manje-više nitko ne rabi, ali ih je još puna hrvatska književnost 19. i prve polovice 20. stoljeća: klanjam se, moj naklon, poštovanje, sluga pokoran (dubrovački slugam vam se), servus (dragi Zagreb moj), habe di Ehre (čast mi je). Servus još vežemo uza slugu (ne više uz roba), a pozdrav ciao (čao) i pri sastanku i na rastanku, kao i zdravo, znači isto što i servus, no to se baš i ne vidi. Dolazi od mlet. schiavo, u kojem čuči lat. sclavus, rob, sluga. Danas kao pozdrav kola među prijateljima, znancima i vršnjacima čak i ondje gdje nema romanskog utjecaja (čula ga u Osijeku). Na njemačkom  pandan mu je tschüs (čys), upućuje se samo na rastanku, no rijetki znaju da to nije zgodna izmišljotina nego da dolazi od niskonjem. adjüs, a ovo od španj. adiós, zbogom. Bog je, naravno, upleten u mnoge pozdrave: Bog bio s tobom, Bog ti pomogao / Pomoz Bog, zbogom, adio (ti). Oko pozdrava bok vlada pometnja. Neki misle da je to obezvučeno bog, a neki (Ladan) dopuštaju da bi mogao biti i od duboka naklona, njem. bogen, svijati se, klanjati se. I engleski good by, sveden i samo na baj (baj), uz mnoge druge pozdravne uzvike (ej, hej, haj, halo itd.), zapravo se u početku ticao Boga, God be with you, a onda je Bog počeo uzmicati i  postao good. Ni to nije bez osnove, jer bog izvorno i znači sreća, zemaljsko dobro, pa i roba.

Za rastanak, ali uz nadu u ponovni sastanak, ostao je pozdrav doviđenja. Noviji hrvatski rječnici više ne bilježe starinski oblik dovidova. Pozdrav zbogom, a pogotovo hrvatski razgovorni adio, nema više oznaku konačnosti koju je nekoć imao. I običan  pozdrav kakav je dobar večer (buona sera), ali u Seviljskom brijaču ponovljen bezbroj puta od tobože pripitoga vojnika (a zapravo prerušenoga grofa Almavive), baca isprva strpljivoga starog don Bartola u očaj. Jer, i pristojnost može biti ubojita. Lijepe moje večeri na kazališnoj galeriji!

Vidrićev antologijski Adieu pretočio se u svevremenost i prati me svaki put kad silazim stubama svojega grada. Kao i stih Arsena Dedića: Mi rekli smo si zbogom, govoreć doviđenja. No sada s unukama opet uranjam u najranije djetinjstvo, pa mi je najdraži pozdrav pa-pa.