Pobjeda medijakracije

Posljednji predsjednički izbori u Francuskoj mirišu na poznati scenarij i déjà vu, kada je utemeljitelj Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pen, gotovo petnaest godina prije svoje kćeri Marine, izgubio u drugom krugu predsjedničkih izbora; prisjetimo se da je tada pobjedu odnio socijalistički kandidat Lionel Jospin. Za trajanja tadašnje izborne promidžbe cjeloviti je francuski vladajući, kulturni i medijski establišment otvoreno pozivao birače da se suprotstave Nacionalnoj fronti kao utjelovljenju „zla“ i „fašizma“ te da izaberu dobroga socijalista Jospina. I godine 2017. svjedočili smo gotovo istom scenariju, kada su otvoreno pozivali birače da izaberu Macrona umjesto Marine Le Pen. U tom je pogledu Macronova pobjeda jasan primjer političko-medijskog inženjeringa demokracije i same institucije izbora, i zato simbolizira pobjedu medijakracije koja je vješto koncipirala i prodala biračkom tijelu određeni političko-marketinški proizvod. Naime, da bi Francuska izbjegla zaokret u političkome diskursu i državnoj politici s obzirom na rast populizma u Europi, mediji su nastojali prodati retuširanoga sistemskog bankarsko-financijskog kandidata u liku šarmerskoga nestranačkog populista, neku vrstu „Beppa Grilla u Armanijevu odijelu“, kako to ističe političar Bernard Accoyer. Francuski su mainstream mediji zapravo organizirali i vodili Macronovu kampanju, i to putem intenzivne populizacije javne debate i glamurizacije bračnoga para Macron, a iza takve medijske kampanje stoje Xavier Niel i njegov Le Monde te Delphine Arnault iz grupe LVMH.

Klasični proizvod establišmenta

Macronov životopis suprotan je onomu što novi francuski predsjednik govori o sebi i kakvim se želi predstaviti – Macron je zapravo klasični proizvod establišmenta. Pohađao je školu Lycée Henri-IV u Parizu, završio studije na Sciences Po, studirao na École nationale d’administration, što je završna škola za francuske vladajuće strukture: iznjedrila je tri francuska predsjednika (Giscarda d’Estainga, Jacquesa Chiraca i Françoisa Hollandea) te šest premijera. Macron se zaposlio u banci Rothschild, a potom se pridružio vladajućoj ekipi predsjednika Hollandea u Elizejskoj palači. Bio je na dužnosti ministra ekonomije, industrije i digitalnih podataka, a 2016. osnovao je vlastitu stranku te potom objavio kandidaturu za predsjednika. Zasigurno nije istina da ne pripada establišmentu ni političkim strukturama.

Medijska je propaganda bila popraćena pristranim izbornim anketama koje su od početka utjecale na francusko javno mnijenje. Izbor između Emmanuela Macrona i Marine Le Pen mediji su uporno prikazivali manihejskim polovima dobra i zla: dobri kandidat Macron protiv Marine Le Pen i reakcionarne, demonske ekstremne desnice. Macronova pobjeda zapravo je trijumf neoliberalne globalističke i sistemske opcije. Kritičari Macrona ističu da je bio „kandidat financijske oligarhije i lobija“ te da će „njegov predsjednički mandat biti obilježen podčinjavanjem Francuske gospodarskim i političkim interesima globalista“. Valja podsjetiti da je Macron bio posebni gost Bilderbergove grupe već sa svoje 34 godine života. Nadalje, izbor Macrona neće riješiti gorući problem nekontrolirane imigracije i rastuće terorističke prijetnje islamista u Francuskoj.

Promjena De Gaulleova
modela države

Desnica Macronu zamjera što je nakon napada na Charlie Hebdo gotovo opravdavao islamističke teroriste, gotovo je govorio da razumije njihov osvetnički pohod te je isticao potrebu da se „Francuska osjeća krivom zbog kolonijalističkih grijeha”, a u kampanji se založio za blagonaklonost prema francuskim problematičnim periferijama i izvaneuropskim migrantima.

Između a priori medijski negativno etiketirane Marine Le Pen i reakcionarnoga „kršćanskog kandidata“ Françoisa Fillona, Macronova pobjeda odražava zapravo pobjedu globalističke „nad-klase“ koja drži pod nadzorom medije i sve strukture kulturne hegemonije te gospodarsko-političke klijentelističke mreže. Macronova pobjeda ujedno je pobjeda medijske mašinerije koja veliča ono što se zove success-story-telling: promocija slike kandidata na štetu programa, serija panegiričnih članaka i reportaža o bračnoj idili Macrona: od ljubavne adolescentske priče sa svojom profesoricom do marketinškoga vokabulara u stilu „on ne predstavlja stranku, već pokret“. Riječ je o mnogovrsnim dimnim pomodarskim zavjesama koje skrivaju stvarnost i nude retuširani medijski proizvod.

Dakle, Macron nije iznenadni novi autsajder, nije antisistemski kandidat, nego politički proizvod kojega su stanoviti francuski lobiji umreženi s međunarodnim središtima dugo pripremali. S obzirom na to da je Macron proizvod gospodarsko-financijskih i bankarskih krugova, mnogi kritički usmjereni analitičari ističu da je on francuski predsjednik koji je, za razliku od tradicije koju je uspostavio Charles de Gaulle, idealni kandidat za promicanje interesa američkoga deep state u Francuskoj i Europi te za suzbijanje bilo kakve autonomne ili suverenističke tendencije Francuske – za razliku od svojih suparnika Marine Le Pen i Françoisa Fillona, koji su otvoreno gajili određene simpatije prema Putinovoj Rusiji zalažući se za geopolitičku multipolarnost. Svakako su se predsjednički izbori, pogotovo u drugome krugu, polarizirali oko najave Marine Le Pen da će omogućiti referendum za izlazak Francuske iz EU i Macronova proeuropeističkoga i globalističkoga diskursa. Naime, Macron je vješto instrumentalizirao strah biračkoga tijela od izlaska Francuske iz EU, što su mediji prokazivali kao „gospodarsku katastrofu“ za Francusku.

No stvar se može gledati i s druge strane. Spomenuvši da želi reaktivirati veliko savezništvo s Njemačkom, Macron zapravo vidi u Brexitu dobru gospodarsku priliku za Francusku, koja bi, smatra Macron, mogla preuzeti financijsko vodstvo London-Cityja. Pitanje izlaska ili ostanka u Europskoj Uniji svakako je utjecalo na francusko biračko tijelo, koje za razliku od britanskoga još nije spremno za takav iskorak, a pogotovo u ozračju suvremenih međunarodnih odnosa. Rusija je još, unatoč gospodarskomu rastu i stabilnosti, percipirana kao moguća prijetnja za Europu (rusko-ukrajinski sukob), a tu je i gospodarski rast Kine, koji u Europi doživljavaju prijetnjom za EU-ekonomiju, zatim nova Trumpova protekcionistička politika „kažnjavanja EU-korporacija“ te napokon nestabilnost Erdoğanove Turske, koja otvoreno prijeti Njemačkoj i Nizozemskoj.

Unatoč izbornomu porazu, dobar rezultat Marine Le Pen svakako će omogućiti Nacionalnoj fronti da se profilira kao snažna parlamentarna opozicija i alternativa, što će se zasigurno odraziti i na buduće parlamentarne izbore u Francuskoj. Ne treba zaboraviti da je, za razliku od većine ostalih europskih populističkih pokreta i stranaka, Nacionalna fronta radnička narodna stranka koja ima istinsku snagu i dugoročnu potporu ponajvećma unutar radničkih i srednjih slojeva.

Premda je prvi susret Emmanuela Macrona i Donalda Trumpa protekao u prijateljskom ozračju i, kako se to često veli, „konstruktivnom dijalogu“, razlike među njima vrlo su velike, štoviše nepremostive. Dok većina nacionalno i desno orijentiranih populizama u Europi i u SAD-u artikuliraju s Trumpom protekcionistički i protumigracijski diskurs, Macron zapravo preuzima ultraliberalnu i kozmopolitsku promigracijsku retoriku. Iza paradigme „demokratske revolucije“ i „ukidanja barijera“ zapravo se krije široki spektar neoliberalnih gospodarskih i financijskih mjera u smjeru daljnje kulturne, političke i gospodarske desuverenizacije Francuske. Velike međunarodne kompanije najavljuju da će lakše otpuštati radnike, a Macron najavljuje da će država povećati izdatke za školovanje u područjima gdje postoji velik broj migranata. Njegova izjava da će „promijeniti francuski poslijeratni model koji je stvorio duboke nejednakosti davanjem prednosti starosjediocima, a sve druge ostavio je po strani“ održava još jednom negaciju stvarnosti, gdje se ide protiv realnoga stanja u Francuskoj i u Europi, gdje je na djelu „zamjena pučanstva“. Useljenici koji u velikome broju dolaze s Bliskoga istoka i sjeverne Afrike mogu nadvladati autohtono europsko pučanstvo, a izbjegavanje preuzimanja odgovarajućih mjera za sprečavanje takva scenarija pridonosi daljoj eroziji francuskoga i europskoga identiteta.

S druge strane, pobjeda Macrona predstavlja zaokret u povijesti predsjedničkih izbora u Francuskoj. Prvi put u izborima za predsjednika države svjedoci smo eliminacije u prvom krugu predstavnika dviju najjačih sistemskih stranaka, koje su gotovo više od pola stoljeća vladale Francuskom. To svjedoči o eroziji stare francuske političke klase koja se na ovim izborima u potpunosti diskreditirala. Taj je bipolarni stranački sustav organizirao cjelokupni politički i društveni život na temelju horizontalne binarne podjele lijevo–desno, koja je danas zamijenjena vertikalnom podjelom oligarhija–narod. Macron se znatno razlikuje od izbornoga tijela Nacionalne fronte, koju danas doživljavaju prvom radničkom strankom. Uz društvenu razliku, diferenciraju se i u odnosu na zemljopisnu pripadnost; jedni pripadaju velikoj globaliziranoj metropoli, a drugi manjim gradovima i francuskoj periferiji.

Pod krinkom globalizacije

U politološkome smislu, pobjeda Macrona kao ultraliberalnoga kandidata potvrđuje pouke Carla Schmitta: on zamjera liberalizmu da počiva na individualističkoj antropologiji koja ne poznaje i ne priznaje različitost i singularnost organskih kultura, zajednica, te slijepo vjeruje u dijalog, komunikaciju i postignuće društvenoga konsenzusa koji bi trebao čarobim štapom onemogućiti konfliktnu i antagonističku dimenziju politike.

S Macronom, koji će nacijom vladati na globalističkim i tehnomenadžerskim principima, pojačava se u Francuskoj i cijeloj Europi opasnost nestanka političkog kao javnoga zauzimanja za opću dobrobit u „polisu“ u korist rastapanja stvarnosti unutar „tekuće modernosti“ (Zygmunt Bauman). Macronova vladavina navješćuje, kao i svi neoliberalni globalistički upravljački modeli vladanja, dezideologiziranu društvenu i političku fluidnost koja pod krinkom neprestane globalne adaptacije i imperativa borbe protiv relikta država-nacija i suverenizma, rastače identitetske i kulturne točke u kolektivnome pamćenju. Macronov diskurs odražava još jednom negiranje realiteta koji se očituje u dubokoj moralnoj i identitetskoj krizi, usponu i jačanju etničko-vjerskog komunitarizma i političkih religija unutar sekularnih društava. Macronov „softverski“ diskurs zapravo govori o fluidnoj, pokretljivoj globalizaciji, masovnoj kulturi, neodrživoj multikulturalnosti – s time da je njegova „tekuća modernost“, njegova „velika preobrazba“ vidljiva u samome marketinškom medijskom diskursu kada Macronov privatni status, imidž i bračna priča koloniziraju i tiraniziraju javni medijski i simbolički prostor.