Pjevao je pjesnike

Napustio nas je Zvonko Špišić, jedan od prvaka hrvatske umjetničke, autorske pjesme (izvan klasične glazbe – radi preciznijeg određenja). Za takvo stvaralaštvo rabim radije tu sintagmu od uobičajenije i nedovoljno precizne riječi šansona jer je tradicionalna francuska šansona ipak nešto drukčija od pjesama koje skladaju i pišu hrvatski autori i jer je i na području takve vrste pjesama mnogo toga drukčije nego što je prije bilo (pa se sve više čini da se ono vrijedno mora tražiti u prošlosti). Veličina odlazećih – kojih je opus ostao i važan je – još je veća, a gubitak bolniji i za budućnost bezizgledniji jer nema ni na vidiku njihovih mogućih sljednika, novih, mladih pjesnika i današnjem vremenu primjerenih sastavljača umjetničke autorske pjesme.

I kad već zaobilazim riječ šansona, možda sam sintagmom umjetnička autorska pjesma bliži talijanskom određenju kantautora, autora pjevača koji bolje obuhvaća više odlika stvaralaštva u jednoj osobi. Najuniverzalniji su autori pjevači koji su u jednoj osobi i skladatelj i pjesnik i pjevač, pa čine stvaralačku univerzalnost. Od takvih smo imali samo jednoga koji je bio i više od samo kantautora jer je uz ostalo bio i mislilac. Uz takve najbliži su majstori kao što je Zvonko Špišić, koji su odlično znali i umjeli uglazbiti i potom na poseban način tumačiti, interpretirati pjesme za koje su stihove pisali drugi pjesnici. Pa su pjesme zajedničko djelo barem dvoje umjetnika stvaratelja. Tako su najvažnije Špišićeve skladane pjesme one koje su uglazbljeni stihovi Drage Britvića. Za takvu vezu, koja je obilježavala njihove stvaralački najplodnije godine, dvojica stvaralaca moraju biti povezana na više načina. Zvonko Špišić je čovjek sa zagrebačke Trešnjevke, gdje je rođen i gdje je cijelog života živio i život doživio. Britvić je (iz Pitomače) došljak u Zagreb. Pjesnik koji je živio i bio sklon životu u predgrađima. Kvartovima s „vrtovima malih kuća“, dakle blizak i Trešnjevci. Nisu oni u Trešnjevačkoj baladi pjevali samo o svom kvartu, „kvartu bez groblja i bez rodilišta“. Zagrebačkom predjelu koji se ni nakon pola stoljeća od njihovih pjevanja nije bitno izmijenio, tek su u ukupnom urbanističkom zagrebačkom neredu uz vrtove malih kuća izgrađene i nove visoke građevine bez ikakva reda i promišljenosti. Privatizacija i tajkunizacija tu je nekoć crvenu republiku lišila ljudskog rada, lišila tvornica i proizvodnje i zapravo lišila života o kojem se nekoć moglo pjevati. A o čemu bi se danas tamo moglo stihopisati? I unatoč polustoljetnom proteklom vremenu, ali i promjenama koje to stvarno i nisu bile i danas opet postaju aktualna stanja i raspoloženja koje su Ana Bešenić i Špišić opjevali u Suzama za zagorske brege (pa se umjesto zagorskih brega, iz istih motiva) napuštaju slavonske ravnice. A tu je nisku bezvremenih pjesama Špišić s Britvićem počeo nizati Milionerom, početkom šezdesetih, pjesmom koja zrači bezbrižnim pjesničkim optimizmom gotovo hazarderskog raspoloženja pa stoga ne čudi i vremenska blizina Britvićeva Kockara. Realna životna dogodovština prijateljima se mogla dogoditi onako kako je to u Britvićevu Biciklu. Suradnja Britvića i Špišića bila je prijateljska i kolegijalna i, koliko znam, jer sam ih poznavao, posebno Britvića, svog radijskog učitelja, pjesme su nastajale u i po dogovoru, ne po onom uobičajenom predlošku – pjesnik je pjesmu napisao, a skladatelj je uglazbio. No i takvih je bilo. Potaknut uspjesima Britvićevih pjesama, a odmah valja reći da ih je interpretirao, tumačio sâm Špišić, i to uvijek u orkestralnoj obradi, aranžmanu, kako se to najčešće govorilo, Radana Bosnera, vrsnoga jazz-pijanista, ali i odličnoga ton-majstora, radijskog elektroinženjera i ekskluzivnog orkestratora Špišićevih pjesama.

Potaknut uspjesima Britvićevih pjesama Špišić je počeo i nastavljao uglazbljivati i stihove drugih pjesnika. Dobili smo pjesme Takav dan je pomalo svečan i Partija karata Milivoja Slavičeka, adaptaciju (prijenos i u muški rod) Vrata ruža Vesne Parun (Ti koji imaš ruke....) Čovjek bez šešira (Šešira nemam!) Stjepana Jakševca, Moja mala iz ulice Savske Krste Jurasa. Posebno je bila sjajna (pa i po Špišićevoj interpretaciji) pjesma Barbara Ivana Slamniga (Barbara bješe boka široka... to je ime brodice, barke).Valja tom popisu dodati još i neke Britvićeve kasnije pjesme kao Unska pruga, Noć klauna i Marš čokoladnih vojnika na Devetoj cesti.

Zvonko Špišić nije sam pisao zamjetniji broj stihova za svoje pjesme, ali ima ih, od onih ranih kao što su Ti i netko treći – za riječkog skladatelja Andrea Bašu i Grupu 777 ili Život moj za Radojku Šverko, kojom pjesmom je velika dama naše pop-glazbe nazvala svoj zlatni jubilarni koncert o pola stoljeća karijere, održan u Lisinskom 6. svibnja ove godine.

I na kraju. Sjećate li se jedne od prvih, ili čak prve snimke pjevača Zvonka Špišića snimljene na Radiju Zagreb potkraj pedesetih? Bio je to prepjev (nemaran netko nije zapisao ime prepjevatelja) pjesme Kočija s osam bijelih konja koju je 1956. snimio Guy Mitchell i u originalu je glasila Give Me a Carriage With Eight White Horses autora Berla Rotfelda i Freda Eltona.