Nogometna lopta

Neka se nitko ne čudi što sveprisutan i vrlo popularan predmet trpam u skladište nepotrebnih stvari. Jer radi se o tome da je današnja nogometna lopta nešto sasvim deseto od onoga što je bila nekad.

Eto, recimo, znate li vi što je to bubamara? Ne mislim tu na onoga insekta s točkicama – koji se još zove i božja ovčica – nego mislim na ono što je po tom insektu nazvano. A nazvana je po njemu upravo nogometna lopta, negdje otprilike prije pedeset godina. Do toga su vremena, naime, lopte bile jednobojne, smeđe, a tada su se pojavile crno-bijele, na kojima su pojedini segmenti bili šesterokutni, a boje su se smjenjivale u nekom pravilnom ritmu. To je doista donekle nalikovalo na onu božju ovčicu i tako se lopti godinama i godinama tepalo bubamara.

Ali nije to jedina promjena što ju je nogometna lopta tada doživjela, jer moglo bi se kazati da je početkom šezdesetih godina došlo u njezinu izgledu i građi do prave revolucije. Da bi se znalo u čemu se ta revolucija sastojala, potrebno je prvo znati kako su lopte izgledale do tada.

A još prije toga valja uzeti na znanje da su nogometne lopte bile silno rijetke, jer su bile skupe, pa ih i nije mogao svatko sebi priuštiti. Loptu su posjedovale samo institucije, ili jako imućni pojedinci, a svi ostali igrali su nogomet uz pomoć kojekakvih priručnih pomagala koja su mogla biti gumena, ili krpena, ili tko zna kakva. Nije bilo nikakvo čudo da dečki haklaju isluženom teniskom lopticom, ili opet onom lakiranom ukrasnom loptom za djevojčice.

Kako je, dakle, izgledala nogometna lopta? Prvo, nije ona imala šesterokutne segmente, nego režnjeve u obliku bubrega, ili približno tome. Ti su režnjevi bili, dakako, spojeni jakim koncem, a utori između njih bili su duboki. Ali još je važnije to što se lopta nije sastojala od jednoga komada, nego od dva. Među onim režnjevima, naime, postojalo je mjesto gdje oni nisu bili zašiveni, nego je tu bio otvor. Taj otvor imao je po rubu rupice, kroz koje je bila provučena osobita kožna uzica, po istom sistemu kao što se žniranac uvlači u cipelu. Uzica je sapinjala onaj otvor i činila da lopta postane jedno.

Ali mi smo ipak znali za njezinu dvojnost. Jer onaj vidljivi dio lopte, onaj koji je bio podijeljen na režnjeve, zvao se mantl i bio je sav izrađen od kože. Unutar njega nalazio se drugi dio, gumeni, koji se zvao šlauh i u njega se upuhivao zrak uz pomoć pumpe za bicikl, ili naprosto ustima. Činilo se to kroz pipac dug otprilike deset centimetara, koji bi se izvukao kroz onaj otvor. Šlauh je činio da lopta bude tvrda i da odskače. On se mogao i izvaditi iz mantla, što je bilo jako praktično, jer je šlauh trebalo povremeno krpati. Nogomet se naime igrao na svakojakim neprikladnim terenima, pa se događalo da se lopta probuši usprkos svoj onoj koži. Tada je trebalo izvaditi šlauh, napuhati ga i uroniti u vodu da se vidi gdje pušta, a onda ga zalijepiti komadićem gume i ljepilom koje je služilo za krpanje guma na biciklu. Kad bi operacija bila gotova, trebalo je vratiti šlauh u mantl, a potom loptu napumpati i dobro pritegnuti onim vezicama koje su vas poslije – uzgred rečeno – mogle i dobro ozlijediti kad biste igrali glavom.

A iz svega toga jasno se vidi da je lopta bila prilično komplicirana, da je tražila pažnju i brigu i da je bila nešto sasvim drugo nego ove današnje lopte. Kad je nastupila promjena, novost se sastojala u tome što se šlauh i mantl više nisu odvajali: lopta je imala na sebi rupicu kroz koju se napuhavala, i to je bilo sve. Kad bi se jednom probušila, više joj nije bilo spasa.

A u skladu s tom promjenom promijenila se i sama igra, pa je današnji nogomet nešto sasvim drugo nego onaj nekadašnji. U čemu se razlika sastoji, znat će onaj tko je vidio crno-bijele snimke nekadašnjih utakmica, ili je čak te utakmice i uživo gledao. Najkraće rečeno, u doba onih starih lopti cilj igre bila je ljepota, dok je cilj današnjega nogometa efikasnost.

Jer što su radili tadašnji nogometaši? Uzmimo za primjer jednoga od najboljih, Bernarda Vukasa zvana Bajdo. Vukas bi s loptom krenuo po krilu, pa bi predriblao protivničkoga halfa, a onda stao, pričekao da ga half sustigne pa bi ga predriblao opet. Naišao bi potom jedan branič, pa drugi, i sve ih je Vukas vrtio i motao, a publika je na tribinama padala u trans od sreće. Danas bi Vukasa zbog takve igre izbacili iz momčadi, jer nikomu ne treba nikakvo driblanje, nego treba što prije stići do gola, pa se smatra da takva taktika jedina ima smisla.

Razlika je, dakle, duboka. A meni se čini da je to promjena nagore. Jer nogomet je po svojim pravilima vrlo apsurdna igra: u njoj se služimo nespretnijim udovima, dok one spretnije ne smijemo upotrebljavati. Riječ je tu, dakle, već od početka o nekakvoj stilizaciji. A u tim okolnostima svakako je logičnije da čovjek teži ljepoti nego efikasnosti: kad je već sve stilizacija, onda se mora stilizirati i sam cilj nogometne igre, naime, postizanje golova. Zato u starom nogometu i nije bio važan zgoditak, nego je bio važan način na koji se do njega dolazilo: valjalo je, dakle, driblati, izvesti dobar potez, stvoriti nešto lijepo. A danas je drukčije: teži se samo tome da se postigne gol, i to što češće. A to je, po mome osjećaju, protivno samoj naravi nogometne igre.

A sve to – ta korjenita promjena u stilu i ideologiji nogometa – u dobroj je mjeri posljedica činjenice da su se lopte promijenile. Kao što su one postale praktičnije i jednostavnije, takav je postao i nogomet. Kao ni lopta, ni on više nije vrijednost sam po sebi, nego se njegova vrijednost – i vrijednost igrača – mjeri zaradom. Nema više nogometnoga larpurlartizma, nema više Vukasa.

Kad na televiziji prikazuju pripreme naše reprezentacije, svaki put vidimo trenerova pomoćnika kako na teren donosi mrežu u kojoj je deset-petnaest nogometnih lopti. A meni srce zaigra, jer pomislim kako je bogata naša reprezentacija. A onda se sjetim da nogometne lopte nisu više nikakva dragocjenost, nego su – kao i sam nogomet – najobičnija potrošna roba.