Ne izlazim iz svoga jezika

Još je davne 1976. Tomislav Ladan u svojoj, tada popularnoj, knjizi Pjesništvo, pjesme, pjesnici pisao: „Profesor et scriptor multiplex (putopisnik, prozaik, prikazbenik, kritik, televizist, i radist, prosvjetitelj) Stijepo Mijović Kočan (Đurinići, Konavle, 1940.) školovan je pjesnik. Zna, dakle, što-kako-zašto piše i kako piše, a piše dvogubo: u obliku nasumičnih asocijacija i nešto drugačije...“ I upravo između te prijeporne konstatacije i tajanstva „drugačijeg“ može se književnokritički opremiti cjeloviti pjesnički opus Kočanov. Dodajmo još da je on i kontroverzni antologičar hrvatske poezije (barem u nekih zavidnika i onih koji su trajno prisvojili taj odgovorni posao), ali i urednik u časopisnoj i novinskoj produkciji. Taj poeta doctus drugačiji je u nastojanju da nasumični roj asocijacija, u ponekim pjesmama, nikada neće privoditi tzv. ispražnjenosti smisla. On stvara izvansadržajnu dimenziju, ali tek da rastvori jedan svijet i pokaže da postoji nešto onkraj puke spoznaje i ideologije i dogmatike. Tada se njegove pjesmovne poruke pretvaraju u bunt, rugalicu, satiru, ali i u baladu, romancu, elegiju, šansonu te u harmonični i ritmični sonet bez izrimarenih rima – ponekad i u sonet s repom. Kočan osluškuje realni svijet transcendirajući ga u niz prijemčivih poruka, ali i svijet iza njegove transparentnosti i plakatnosti. Ladan je htio reći kako je Kočanov pjesmovni izričaj podvojen između lirike in abstracto  i one in concreto. Ali  se funkcija poručivanja u ovog pjesnika ipak, na kraju, pretvara u komunikaciju. Iako će ponekad posegnuti i za nadrealnim otkrićima, odista nije lud da bi pisao (kako danas, tako i nekad) automatske tekstove koji pjesnika dovode do toga da odjednom stanuju u svome ludilu. Bio je to samo jedan kratki mladenačko pjesnički zajutrak uz pjesme F. G. Lorce. Ipak, opčinjen njime, u književnost stupa s ozbiljnim preporukama vlastita poetskog pisma.

Dvadesetak knjiga poezije
u jednoj knjizi

Izabrane pjesme pred nama (Sedmoglasje: odjednom i djed i dijete) objelodanjuju se nakon autorovih dvadesetak knjiga poezije. Zastupljene pjesme nisu strogo posložene po principu vremenskog slijeda njihova nastanka, već se uvažava posebnost diskursa, tematske srodnosti i stila. Stoga i nailazimo, primjerice, na dvije pjesme, jednu uz drugu, ali napisane 1969. i 1995. Ciklusi pjesama zamišljeni su kao sedam osnovnih glasova njegove poezije, od njegove mladenačke izvornosti i neponovljivosti preko preobraženja pa sve do razlogovskih mudroslovnih opservacija i začudne evidencije stvarnosti, koju uvijek pokreće neki smisaoni angažman. Uz potrebu da iskaže nešto iskonsko i vječno, izrazit će i nagonsku potrebu da nas oduhovi iščašenom zbiljom, pa otuda strah, sumračni tonaliteti i tamna egzistencija i napokon satira. Pisac zagovora u knjizi, Ludwig Bauer, dobro primjećuje Kočanovu donkihotovsku narav, koja sviješću i savješću reagira na svaku novu vjetrenjaču, a to nije ništa drugo već potreba da matoševski uvijek iznova kreira vlastito mišljenje. Svaka njegova nova knjiga pjesama sasvim je nov i drukčiji projekt, kao što je i realizacija sasvim nove poetike.  

Kočan je, kao poeta faber, vrlo plodan pisac i pjesnik disparatnih pregnuća i polivalentne znatiželje,  odveć svoj da bi se svojim unutrašnjim glasom i nekim nalogom priklonio nekoj školi ili pravcu pa tako nije postupio ni u svojoj srednjoj dobi, bivajući oprezan prema razlogovskoj književnoj struji i njihovoj filozofičnoj estetici. Možda je to stoga što se naposljetku čini da ni jednu formu nije iscrpio ni iskoristio do kraja, ostavivši sebi prostora za uvijek nove pjesničke verifikacije. Nakon radnog naslova Izravno u stroj, ali i takve metode pisanja Kočan svoj artizam ostvaruje u vezanom stihu. Ritam cjeline jamčit će unutrašnja i vanjska rima, ritmička ponavljanja koja počivaju na semantičkom paralelizmu te će se Kočan potvrditi kao jedan od boljih suvremenih hrvatskih sonetista s dobro naštelanim foničkim senzorom, koji je ujedno i provodni činilac ritma.

Bilo bi neprilično Kočana ovdje predstaviti jednom ili dvjema pjesmama jer, osim što je disparatni graditelj pjesama, on je napisao golemu količinu dobrih i još boljih pjesama te se preporučuje izravno suočenje s knjigom. On je i pjesnik koji piše na standardnom hrvatskom jeziku, a svoju vještinu iskazuje i na čakavici, ali i na kajkavskom narječju. Posljednje je umijeće začudno i rijetko u našoj suvremenoj poeziji. Bit će još zanimljiv i Kočanov Treći glas u ovoj knjizi. Označuje ga kao ritamski govor i kazivanje „izravno u stroj“. Pjesme su to nastale sedamdesetih godina prošloga stoljeća i početkom osamdesetih. Rana kritička vrijednosna prosuđivanja locirala su to kao dionice toka svijesti, pjesme su to u prozi, bez velikog i malog slova i bez interpunkcijskih znakova, a vezivno tkivo između rečenica (stihova) i nadalje je grafički znak prividnog razdvajanja (kosa crta). Slike se gotovo metafizički profiliraju, ali zadržavaju semantičku čistoću. Kao što je znao biti spontan, humoran, pa figurativno i pojmovno spekulativan, sada u cijelosti pokazuje da je znao i da zna biti sublimni interpret s transcendentnim nizom te može postići začudnu identifikaciju između Božjeg autoriteta, sebe i slabosti svijeta. 

1.

izišao si iz svog jezika/ u nizu nadahnuća kraj pločnika takav ćeš negdje izdahnuti/ a svako se tijelo ogrnulo/ nitko da koga pogleda/u koži si u opni u drhtaju/ evo te propeta zasvagda između ovih i onih/dječak si opet u trku si u ognju u suzi

u gradovima/ i premda te nema odavno – i tu si i sa svima si...

2.

Beznadno je sve to i tek je u tvoja intima/ sve ti se opet pričinilo isus je sklupčan na pločniku metež saint germain/njegovo srce u crtežu/ i tečeš takav i tako je i sad si u nečijem koraku/ san si/ huka/ nestaješ

3.

a govornici govore bore se za izbore/ pariz plakatiraju kaifa oltar otkriva/ isus se vraća šutnjama ti se u jezik zaklanjaš/ a kad kiše zaredaju u titraju bit ćeš u granama/ zrakama ćeš pariz obasjati blistav ćeš biti u ljubavi/ u vrevi ovoj/ u crtežu

Opet ćeš izdahnuti
(iz ciklusa U Parizu)

Za Kočana su zarana govorili i pisali da je renesansni pisac, obnovitelj starih vrijednosti koje ubrzo postaju nove, kao ovodobni ready made postupak. Iz toga proizlazi pjesnik apatrid, ali od onih patrida koji znaju da imaju voljenu patriju, pa čak i užu, zavičajnu, počevši od Široke ulice iz djetinjstva i mladenaštva, ispod sv. Marije i iza Revelina. Dakle, to je Dubrovnik, mjesto njegove mladosti i zanesenosti Gradom. Kako piše Bauer, već u drugoj zbirci Ja odozdo objavio je ciklus Darski zapisi. Dar je grad, znači Dubrovnik, ali uzdignut na vrijednost simbola. Takav, prerasta u mitsko i nadrealno mjesto života i sudbine uopće. Oksimoronski rečeno, kao moderni tradicionalist on nikada neće postati jezični laborant pa i kada jezikom operacionalizira. Lokalno i univerzalno njegova je interesna sfera. Tradicionalnu označenost on nikada ne napušta, on je rehabilitira do žestokih poruga, ali bez bizarnosti i erotske blasfemije tijela stvari i prirode. Neće biti ni za posvemašnje otkrivanje dokolice, a ni za kriptogramsko zakrivanje u jeziku. Njegovi pravični javni istupi zahtijevali su građansku hrabrost i odgovornost. No zbog takva nastupa dobivaju se uglavnom packe od takozvanih kolega pisaca. Kočan za to nije nikada mario. Upuštao se u polemike i u pjesmi i u prozi. A one za posljedicu mogu imati prešućivanje pa čak i internaciju iz književnosti i antologija. I sve to od takozvanih senzibilnih intelektualaca – kolega pjesnika i uopće književnika. Kočan je s eruptivnom snagom uvijek volio odvojiti žito od kukolja.

Granice poetskog jezika

Sklon naraciji, a istodobno i formalnoj strogosti u fakturi pjesme, on opet može dvojako pojmiti sam čin pisanja. Ponekad je to parnasovsko shvaćanje poezije, ali i korištenje magične lirske alkemije skrivene u samom jeziku, koja nije ograničena na vidokrug izdvojenog subjekta. Kritika je morala u njega zapaziti elementarnu energiju, koja uvijek istražuje granice i nove mogućnosti poetskoga govora. Ova je knjiga supstancija Kočanova opusa koja ponekad upućuje našu pažnju i na sam govor, njegovu dekonstrukcijsku nedorečenost, a ponekad na pojmovnu univerzalnost. On je svjestan predmeta pjesme (u semantičkom, grafostrukturalnom i foničkom smislu) koji emitira zadovoljstvo tekstom i smislom, a u svojoj ozarujućoj ulozi i čistoću misli. Njegova je svaka pjesma razvijeno i originalno (proživljeno) iskustvo. Jednom sam napisao: Kočan umije sačiniti retrospektivu života i vlastite intimne povjesnice svijeta pa i sebstva (knjiga Konavoski vez). Iako takav svijet, voleći ga, gleda iz velike daljine, on ga ujedno „špota“, izravno i bez trabunjanja. Od onih je pjesnika koji nas ustrajno uče spontanitetu i dosluhu s poezijom koju napokon treba iznovice zavoljeti. Neka živi sedmoglasje, i to odjednom, od djeteta do djeda. Uostalom sedam je simbol ljudske sveukupnosti, savršenstva i odmora nebesa. Sedmi dan Bog se odmara  nakon stvaranja, obnavlja snagu i savez između sebe i čovjeka. A što radi Stijepo Mijović Kočan? On tada piše pjesme!