Naglasak na humanizmu

Pod dojmom burnih šezdesetosmaških strujanja, uprava Bijenala u Veneciji odlučila je 1972. modernizirati i revitalizirati tu najstariju smotru međunarodne suvremene umjetnosti. Tada je, naime, na Bijenalu prvi put inaugurirana tematski osmišljena središnja izložba. Na taj se način Venecija, barem donekle, povela za tada novom izlagačkom praksom kustosa snažnih autorskih osobnosti, koji ne pristupaju organiziranju izložbi kako bi određene pojave u suvremenoj umjetnosti tek pasivno pratili ili registrirali, već ih prije svega promovirali, afirmirali, a po mogućnosti i isprovocirali. Kao rodonačelnika takve i srodnih kustoskih praksi, danas aktualnijih ali vjerojatno i birokratiziranijih nego ikada prije, svakako valja istaknuti legendarnoga švicarskog kustosa Haralda Szeemanna. Bijenale od 1972, dakle – uz nacionalne selekcije predstavljene u zasebnim paviljonima – umjesto tradicionalnih revijalnih izložbi s eventualnim akcentima na određenim trendovima sve više počinje afirmirati od strane pojedinih kustosa autorski osmišljene projekte. Pritom svakako valja upozoriti i na stalni porast trećega segmenta cjelokupne venecijanske manifestacije u obliku najrazličitijih popratnih izložbi i događanja. Među takvima svojedobno je, primjerice, osobito bila zapažena izložba Aperto 1980. Szeemanna i Bonita Olive. S vremenom je središnja tematska izložba bivala sve opsežnijom i istaknutijom, pa će se i kritičke ocjene uspješnosti odnosno relevantnosti svih bijenala održanih u proteklih tridesetak godina prelamati upravo na njoj. U skladu s time i uloga umjetničkog direktora dobivala je na važnosti pa se imenovanje na tu poziciju – baš kao i na onu šefa spektakularne Documente u Kasselu – opravdano može smatrati vrhuncem karijere svakoga kustosa. U tom smislu nije naodmet prisjetiti se i umjetničkih direktora od osamdesetih godina naovamo: Maurizio Calvesi, Giovanni Carandente, Achille Bonito Oliva, Jean Clair, Germano Celant, Harald Szeemann, Francesco Bonami, dvojac Maria de Corral / Rosa Martinez, Robert Storr, Daniel Birnbaum, Bice Curiger, Massimiliano Gioni i Okwui Enwezor. I doista, svaki malo bolji poznavatelj suvremene umjetnosti na spomen većine od ovih imena nužno će osjetiti stanoviti respekt.

Reafirmacija slobode umjetnosti

Respektabilnom nizu ove se godine priključila i Christine Macel, kustosica trenutno zaposlena u znamenitu Centru Georgesa Pompidoua u Parizu. Poput svojih prethodnika na posljednjih nekoliko bijenala, ona je za realizaciju svoje koncepcijske izložbe dobila na raspolaganje središnji paviljon u Giardinima te najveći dio Arsenala. Problem s kojim se pri osmišljavanju izložbe najprije morala suočiti nipošto nije bio nov. Štoviše, on je uvijek isti, a sastoji se u izazovu kako tako glomaznoj izložbi osigurati nužnu širinu bez istodobna razvodnjavanja njezine usredotočenosti. Christine Macel odlučila se za poletan i poprilično općenit naziv Viva Arte Viva, s naglaskom na humanističkoj komponenti umjetnosti. Ona je, čini se, u središte izložbe nastojala postaviti umjetnike kao začudne pojedince koji nadasve raznolikom djelatnošću uspijevaju osloboditi najhumanije potencijale čovječanstva, demonstrirajući pritom apsolutnu slobodu duha i mišljenja. „Umjetnici imaju odgovornost i njihov glas nadasve je važan u vremenu kada svjedočimo agresivnim i populističkim politikama, kada se nastoje ušutkati upravo slobodarske ideje umjetnosti“, istaknula je na konferenciji za tisak Christine Macel i nastavila: „Smatram da je danas ključno zaštititi, pa čak i reafirmirati slobodu umjetnosti.“ Viva Arte Viva okupila je, dakle, 120 umjetnika, od kojih njih čak 103 prvi put izlaže na Bijenalu.

Dominacija mekih materijala

S humanizmom kao osnovnom platformom, izložba u režiji ugledne francuske kustosice doista je uspjela pomiriti širinu s usredotočenošću na određenu problematiku, iako će na trenutke zapadati i u stanovito koketiranje s ipak odveć patetičnim narativima. Drugi tipičan problem što tišti središnju izložbu jest njezina prohodnost odnosno čitljivost. Umjetnička je direktorica, srećom, zagovornica čitkih struktura, pa se u tu svrhu – i to uglavnom uspješno – poslužila konceptom posjetiteljeva putovanja kroz devet izložbenih cjelina odnosno, kako ih naziva, transpaviljona. Svaki od njih ima pomalo poetski naziv te okuplja radove više ili manje srodnih autora. Na prošla dva bijenala u središnjem paviljonu u Giardinima te u Arsenalu znala je vladati zbrka, jer katkada su se radovi uzajamno odveć isprepletali i miješali. Bilo je izložbenih sekvenci u kojima se doista nije moglo odmah jasno ustanoviti gdje jedan rad počinje, a drugi završava. Na izložbi Viva Arte Viva slično se događa u neusporedivo manjoj mjeri. U svakom slučaju, od devet transpaviljona prva dva nalaze se u središnjem paviljonu u Giardinima, dok je u Arsenalu smješteno njih preostalih sedam.

Gledamo li čisto medijski, čini se kako je Christine Macel bila sklonija velikim objektima i instalacijama. Također, njezinom izložbom u znatnoj se mjeri (re)afirmira materijal, odnosno umjetnikov odnos prema njemu. To će osobito vrijediti za meke materijale, kojih doista ima mnogo. Vjerojatno i previše, pa su neki promatrači ovogodišnji Bijenale u šali počeli nazivati tekstilnim bijenalom.

Svoj prvi transpaviljon Christine Macel nazvala je Paviljon umjetnika i knjiga. Može ga se smatrati svojevrsnim prologom izložbe, a za nas je osobito zanimljiv podatak da odmah na njegovu početku stoji rad našega Mladena Stilinovića Umjetnik pri radu. Riječ je, dakako, o seriji fotografija s prikazom umjetnika kako u krevetu leži ili spava. Nedaleko su i radovi Franza Westa naslovljeni Otium, koji nam omogućuju praćenje njegovih aktivnosti, ali i uvid u ono što se događa kada umjetnik dokoličari ili meditira. Radovi te dvojice autora kao da postavljaju pitanje o današnjoj poziciji umjetnika. O tome kako izgleda njegova svakodnevica i kakvu ulogu u tome može imati dokolica. Oni nas upozoravaju kako dokolica umjetniku može značiti i ključno vrijeme potrebno za razmišljanje. A samu sebe kako leži u krevetu prikazuje i Frances Stark. Ležeći, ona razmišlja o popularnoj kulturi, ali i o slavnim umjetnicima i njihovim djelima prikazanim okolo. To je ujedno najava za temu umjetničkog studija, također zastupljenu u prvom transpaviljonu. Ideja kustosice bila je da pojedini umjetnici na licu mjesta rekreiraju svoju radnu sredinu. Odličan je primjer umjetnica Dawn Kasper i njezina site-specific instalacija/performans Sunce, Mjesec i zvijezde. S druge strane, slavni Olafur Eliasson usredotočen je na svoju društvenu ulogu te će stoga pozvati imigrante u Italiji da po osnovnim zadanim obrascima proizvode lampe koje posjetitelji Bijenala mogu od njih i kupiti. A svijet umjetnika prikazuje se i različitim umjetničkim ostvarenjima koja ih nadahnjuju, pa će tako, primjerice, sa svojim kovčezima punim knjiga biti zastupljen i zanimljiv francuski predstavnik novoga realizma Raymond Hains.

Drugi transpaviljon nosi naslov Paviljon radosti i strahova. I dalje je tu motiv samopropitivanja, ali sada s naglaskom na emocijama. Ovdje valja istaknuti sirijskoga umjetnika Marwana i njegovu slikarsku opsesiju autoportretom, ili Kiki Smith s njezinim uvijek dojmljivim problematiziranjem ženstvenosti.

Na početku Arsenala smješten je transpaviljon nazvan Paviljon zajednice. Pakistanac Rasheed Araeen stigao je šezdesetih godina u London, gdje počinje stvarati minimalističku umjetnost. Istodobno se, međutim, bavi i aktivizmom, a radi i kao kustos. Njegovi veliki minimalistički objekti-instalacije od obojena drva u prostoru Arsenala doista izgledaju atraktivno. A upravo u tom dijelu izložbe pronaći ćemo najviše radova izvedenih u tekstilu. Christine Macel to ne smatra slučajnim, jer upravo je riječ nit svojevrsna metafora za vezu ili povezanost. U tom kontekstu zanimljiv je tajvanski umjetnik Lee Mingwei, čijim suradnicima svaki posjetitelj može donijeti neki komad odjeće koji će potom biti specijalno izvezen.

Na početku Paviljona zemlje nalazi se sjajna višekanalna instalacija Amerikanca Charlesa Atlasa zasnovana na dojmljivu i duhovitu kontrastu između ljepote prirode i noćnoga nastupa američke drag queen Lady Bunny. A u tom transpaviljonu nalazi se i jedan od meni osobno ponajboljih radova na izložbi Viva Arte Viva, a riječ je o seriji snažnih, dojmljivih i na trenutke potresnih crteža inuitskog umjetnika Kananginaka Pootoogooka.

Šamanske i dionizijske prakse

Sljedeći u nizu dolazi Paviljon tradicije, gdje se nastoji neke tradicionalne umjetničke prakse reinterpretirati ili ih pak revitalizirati na način kako to radi Novozelanđanka Francis Upritchard sa svojim figurama u opravama koje personificiraju Indijanca, Maora, kabuki-glumca ili hipija. Također, u tom transpaviljonu valja istaknuti i instalaciju uvijek zanimljiva Meksikanca Gabriela Orozscoa.

Paviljon šamana u središte postavlja umjetnike koji sebe doživljavaju kao svojevrsne misionare i iscjelitelje. Ovdje je osobito atraktivan projekt Brazilca Ernesta Neta. On, naime, sve posjetitelje poziva u svoj golemi pleteni šator što ga je izveo zajedno s amazonskim Indijancima Huni Kuin kako bi se tamo okupili i zajednički liječili od modernoga društva.

A Dionizijski paviljon, kako se vidi iz njegova naziva, progovara nam o prepuštanju, transu, plesu, glazbi i, dakako, seksualnosti. Zanimljivo je da su u toj sekciji zastupljene isključivo umjetnice. Libanonska feministička autorica Hugent Kaland, primjerice, izlaže zanimljive erotske crteže, a Francuskinja alžirskoga podrijetla Kader Attia s pomoću niza knjiga, kolaža, fotografija, omota ploča i videa istražuje povijest zvuka i glazbe Magreba i Bliskog istoka.

Paviljon boja kao da na određeni način nastoji sve spomenute naglaske i teme dovesti u zajednički kontekst. I ovdje imamo podosta tekstila, a prostorom dominira golema instalacija Amerikanke Sheile Hicks sačinjena od obojenih vunenih i sintetičkih lopti.

Posljednji u nizu je Paviljon vremena i beskonačnosti. Ovdje prevladavaju radovi konceptualnog i meditativnog ugođaja, a pozornost posjetitelja najviše privlači rad Tisuću i jedna noć Belgijanke Edith Dekent. U njemu performer metlom nastoji svu prašinu u prostoriji sakupiti u jedan svjetlošću omeđen pravokutnik na tlu. Zahvaljujući specijalnom mehanizmu svjetlo se, međutim, neprestano polako pomiče, pa je njegov rad, zapravo, Sizifov posao.

A Christine Masel? Je li i njezin posao bio sizifovski? Mislim da ipak nije. O Bijenalu će zasigurno biti različitih razmišljanja, a ja bih se suzdržao od onoga uobičajenoga po kojem je nekada bilo bolje. Viva Arte!