Mnogolikost kulturne povijesti

Muza Klio, koju na umjetničkim slikama najčešće možemo vidjeti sa svitkom papirusa u ruci te lovorovim vijencem na glavi, zaštitnica je povijesti i junačkoga pjesništva. Riječ povijest najčešće doživljavamo kao istoznačnu riječi histori(j)a (makar su to bliskoznačnice), čije doslovno značenje (prevedeno s grčkoga) jest: opisivanje, pripovijedanje, obavijest, znanost. Odatle i pojam polihistor: mnogoznalac, svestran um; latinski se sadržaj toga pojma označavao, mahom u renesansi, sintagmom homo universalis. Uzmemo li dakle u obzir etimologiju, koju je Ciceron odredio kao ono pri čemu se „dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći sama imena“, ne bismo smjeli povijest – unatoč tomu što je Klio zaštitnica i junačkoga pjesništva – redukcionistički i simplicistički ograničiti na vojnu i političku (što je u udžbenicima povijesti, nažalost, najčešće slučaj). Čovjeku kao biću kulture pripadaju običaji, tradicija tijekom koje iz naraštaja u naraštaj civilizacijski napreduje čitava društvena zajednica, svojstveni su mu znanost i tehnička proizvodnja, zatim glazba, slikarstvo i druge umjetnosti, također kultura sjećanja i predviđanja, izmišljanje i kazivanje priča, organiziranje u političke zajednice te, jer i to je nešto specifično ljudsko, planiranje i vođenje ratova – zato je povijest ispravno razumijevati samo u njezinoj obuhvatnosti, kao kulturnu povijest.

S obuhvatnom širinom i mnogolikom privlačnošću kulturne povijesti mogli su se upoznati posjetitelji četvrtoga po redu Festivala povijesti Kliofest, koji je održan od 10. do 13. svibnja u Zagrebu: najvećim dijelom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, ali i u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Hrvatskome državnom arhivu, Poljskoj kulturnoj udruzi Mikolaj Kopernik i Sceni F22. Festival su organizirali Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore, Udruga za zaštitu prava nakladnika Zana, Poljska kulturna udruga Mikolaj Kopernik i Hrvatsko etnološko društvo.

Politička i ženska
povijest u Hrvatskoj

Na Kliofestu sudjelovali su uz hrvatske povjesničare i gosti iz inozemstva; predstavljeni su novi projekti u historiografiji, povijesne udruge i novoobjavljene knjige. Budući da nije moguće spomenuti sva festivalska događanja i sve sudionike, osvrnut ćemo se na nekoliko odabranih tema.

Dana 9. svibnja, na početku Festivala, priređen je u Hrvatskome državnom arhivu kolokvij ­Josip Horvat – intelektualac u burnom stoljeću, na kojemu su o tom važnom novinaru i povjesničaru, autoru kultne Povijesti novinstva Hrvatske 1771–1939, govorili Damir Agičić, Marina Bagarić, Boris Beck, Stjepan Ćosić, Nenad Ivić, Branko Matan, Branko Ostajmer, Mario Stipančević, Nikolina Šimetin Šegvić i Milan Vrbanus. Povjesničar Damir Agičić rekao je da Horvat nije bio klasični povjesničar, nego pisac povijesti koji je osebujnim pripovjednim stilom oživljavao ljude i događaje, a osobito hrvatsku političku povijest od ilirizma do 1929. Često nije navodio izvore pa mu je teško priznati znanstvenu sustavnost, a on sâm nije tvrdio da su njegove knjige sustavna povijesna djela, kazao je Agičić te dodao da je Horvat važan po tome što je izvore tražio ne samo u arhivima nego i neposredno od svojih starijih suvremenika, smatrajući da povijest nije puka registracija činjenica, već živa stvarnost u kojoj treba tražiti uzroke suvremenosti. Branko Matan, priređivač i urednik knjige Josip Horvat: Pisma Slavku Batušiću (1952–1968), govorio je o Horvatu kao jednom od rijetkih kritičara političkih sustava. Prema fašizmu i nacizmu imao je Horvat nultu toleranciju, a Titu i njegovoj Jugoslaviji uputio je „bezbroj sitnih podbadanja, ponekad i zgražanja”, rekao je Matan.

Idućega dana, 10. svibnja, na Hrvatskom institutu za povijest predstavljena je i važna studija ­Komunizam i čovjek. Odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj (1958–1972), o kojoj su govorili Josip Mihaljević, Nikica Barić i Vladimir Filipović, a veliku je pozornost privukao i okrugli stol Ženska povijest u Hrvatskoj: gdje, što, kamo? Skup je održan 11. svibnja u NSK, a uz moderatorice Suzanu Leček i Idu Ograjšek Gorenjak sudjelovali su Zrinka Blažević, Ljiljana Dobrovšak, Renata Jambrešić Kirin, Marija Karbić, Zrinka Nikolić, Robert Skenderović i Dinko Župan. Marija Karbić objasnila je da srednjovjekovno društvo nije bio jedno jedinstveno, nego da unutar njega treba razlikovati povijest plemkinja i povijest seljanki, pri čemu o onodobnim ženama sa sela ima malo ili nimalo povijesnih izvora. Gradske žene u zagrebačkome Gradecu imale su gotovo jednaka prava kao muškarci: samostalno su poslovale i bile ravnopravne u nasljeđivanju. Premda je i među visokim plemstvom bilo samostalnih žena, zanimljivo je da su građanke bile ravnopravnije nego plemkinje, istaknula je Marija Karbić.

O ženama u politici između dva svjetska rata govorila je Suzana Leček, posebno se osvrnuvši na žene u Hrvatskoj seljačkoj stranci i Mariju Radić, autoricu nekih temeljnih tekstova koji se bave ženskim pitanjima i pravima. Renata Jambrešić Kirin govorila je o mladim ženama iz Rijeke – mahom studenticama čiji su očevi bili bogati bankari, brodovlasnici i posjednici – koje su prihvatile revolucionarne lijeve ideje, postale gorljive komunistkinje te otišle živjeti i politički djelovati u Sovjetski Savez za vrijeme najgorih Staljinovih čistki.

Upravljanje
povijesnom baštinom

Istoga je dana u NSK priređen okrugli stol Povjesničari i kulturna baština. Moderatorice su bile Nataša Štefanec i Tajana Pleše, a sudjelovali su Goran Arčabić, Darko Babić, Franko Ćorić, Sanja Lončar, Sanjin Mihelić i Ivana Miletić Čakširan. U raspravi se razgovaralo o problemima koji se pojavljuju kod prijavljivanja kompleksnih projekata u kulturi.

Moglo se čuti da te projekte često vode razvojne agencije i konzultantske tvrtke, uglavnom bez suradnje povjesničara; što se događa dijelom zato što povjesničari nemaju potrebna znanja, a dijelom zato što je gotovo uvriježeno mišljenje da je za prijavu projekta u kulturi dovoljna „priča“, koja se bez većih poteškoća može ekstrahirati iz osnovne povijesne kulture. Ponuđeni su odgovori na složena i višestruko uvjetovana pitanja: „Kome u priči o baštini oni uopće trebaju i postoje li mehanizmi kojima bi povjesničar opet mogao postati upotrebljiv? Ima li smisla istraživačka znanja koja povjesničar stječe posredovati samo na tradicionalan način, kroz znanstvenu i nastavnu djelatnost, ili bi se ta znanja mogla sustavno prilagođavati i upotrebljavati u revitalizaciji i popularizaciji baštine, u stvaranju kulturnih i turističkih ‘proizvoda’, napokon, u povezivanju školskih programa povijesti s baštinom oko nas? Smatraju li sami povjesničari takvu ideju mrskom i nepotrebnom, čak i profanacijom struke, ili jednostavno nemaju odgovarajući sustav kroz koji bi stekli kvalifikacije, uvide i stručne mreže za takvu uporabu svojih znanja? Služi li kulturna ponuda samo za turistički (ekonomski) profit ili bi trebala i prosvjećivati društvo, u najplemenitijem značenju te riječi? Ako da, treba li ‘priču’ u pozadini kulturne ponude istražiti i oblikovati kompleksnije nego što se to najčešće radi u Hrvatskoj, i to u istinski interdisciplinarnoj suradnji niza struka?“

Mnoga od tih pitanja postavljena su retorički, tako da se u njima mogu nazrijeti poželjni odgovori. Odličan je tomu primjer predavanje Ivane Miletić Čakširan, koja je govorila o potrebi očuvanja vojnokrajiške arhitekture u gradu Glini te osnivanju referentnog i interpretativnog centra za povijest Vojne krajine. O arheološkim dobrima odnosno raspolaganju i upravljanju bogatim arheološkim i povijesnim nasljeđem, pri čemu ne smiju jedini ciljevi biti turistička posjećenost i profit, govorio je Sanjin Mihelić. „Kvalitetno upravljanje povijesnom baštinom mora se temeljiti na određenome planu. Povijest pripada svim pojedincima, grupama i organizacijama koje iskazuju interes za neko kulturno dobro. Stoga se kvalitetno upravljanje povijesnim i arheološkim nasljeđem mora temeljiti na konsenzusu zainteresiranih dionika“, istaknuo je Mihelić.

Ponuda sadržaja iz povijesti bila je upotpunjena prodajnom izložbom knjiga u predvorju NSK, gdje je vlastita izdanja predstavilo četrdesetak nakladnika, pri čemu je posebnu pozornost privukla upravo objavljena knjiga Matice hrvatske Temelji moderne Hrvatske – hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću, šesti svezak kapitalne edicije Povijest Hrvata.

K tome su se u predvorju NSK mogle tijekom Kliofesta razgledati dvije izložbe: prva je obuhvaćala makete ranih brodova, zrakoplova, tenkova te diorama oružja i oruđa iz Domovinskoga rata, a priredila ju je Udruga maketara hrvatskih branitelja Domovinskoga rata i Maketarsko-modelarski klub Savica iz Zagreba, dok je Državni arhiv u Pazinu priredio izložbu posvećenu Istri za vrijeme Napoleonove vladavine.

Valja svakako spomenuti da su na Festivalu povijesti dodijeljene 12. svibnja u NSK nagrade za doprinos historiografiji. Nagradu Ivan Lučić, koja se dodjeljuje za životno djelo, dobila je Mira Kolar-Dimitrijević, nagrada Mirjana Gross za najbolju knjigu iz povijesti 2016. dodijeljena je Davoru Marijanu za djelo Domovinski rat, nagradu Vjekoslav Klaić za popularizaciju povijesti dobio je Božidar Domagoj Burić, , nagradu Ferdo Šišić za diplomski rad dobila je Lidija Kelemen, a nagradu Jaroslav Šidak, koja se dodjeljuje inozemnim povjesničarima, dobio je ruski historiograf Denis Jevgenjevič Alimov.

Kliofest je omogućio povijesti da se predstavi u svojoj ozbiljnosti i živosti, širini i raznolikosti. Organizatori i sudjelovatelji zavređuju pohvale te potporu i poticaj da se Kliofest i dalje afirmira kao tradicionalna i prepoznatljiva kulturna manifestacija u Zagrebu i Hrvatskoj.