Kreativni dijalog sa samoćom

Imaginativni Gaston Bachelard, pisac, filozof i esejist, napisao je davne 1960, ne bez prizvuka diskretne ironije: „Jer, zar gore na nebu, nije raj u obliku biblioteke?“

Bachelard gotovo fedeistički upućuje molbu „bogu čitanja“: „Podarite nam danas našu svakodnevnu glad.“ Okružiti se knjigama… Biti obuzet istinskom potrebom za čitanjem.  Vječna žudnja. Tako bismo mogli „tumačiti“ Bachelarda.

U današnjem globalističkom mahnitanju ta „glad“ za čitanjem pretvorena je u „virusne“ egzistencijalne katarze u kojima dominiraju nesavladivi bogovi kibernetike, meštri od računala, tableta i svakovrsnih, fascinantnih mobitela. I kako onda osmisliti „raj u obliku knjižnice“? Možda bi nam mogla pomoći poezija, koja obogaćuje duhovnost bića, koja poznaje kreativni dijalog sa samoćom.

I pjesnikinja Dunja Kalilić, koja je osebujnim romanima (Vrijeme bresaka, 2005; Siva plojka, 1998, 2008) naglasila osjetilne vibracije koje su romanesknoj strukturi podarile opčinjenost sjećanjima i radost postojanja. U pjesmama u prozi Snivaju li pupoljci (2011) osmislila je ravnotežu lirskih uzleta i sklad naracije. U novoj zbirci pjesama Preskačem suton (2016), u znakovitim ciklusima Preskačem suton, Iz oblaka, Iz grada, Iz noćnih ormarića, Sanjala sam anđela, pjesnikinja Dunja Kalilić kreativni dijalog sa samoćom pretvara u radost stvaranja: „Nosim sa sobom malu knjigu / sve je u nju stalo / i stih, i priča, i želja, i nada / i bol, i strepnja, i kraj, na kraju“ (Malu knjigu nosim).

Poetska komunikacija iz samoće propituje nepredvidljivosti svijeta, ne prepušta se paradoksu distance: „Ima sutona u kojima je sve moguće / pronaći, izgubiti, doći, otići / postati, nestati, umrijeti zauvijek / ili biti samo dotle / dok jedan trag traje / daleko od drugoga“ (Sve je moguće). Ta poezija zna što znači biti u miru sa samom sobom: „ja, nesigurna, u odrinu gledam / lastavica, vesela, gnijezdo već svija / ona je ptica, ja sam žena / znaju li ptice za optimizam?“ (Dolijeće mi lastavica).

Poezija Dunje Kalilić izrasla iz kreativne samoće živi život riječi koje joj pomažu da se uspravi, da zna gledati, slušati i čuti svijet koji je okružuje, da zna živjeti svoj dijalog sa samoćom (Zemlja od oblaka ).

Prihvatimo li misao da zbirka zavređuje našu pozornost ako u njoj ima desetak dobrih pjesama, onda je zbirka simboličkog naslova Preskačem suton došla na svoje. I sami su naslovi mali poetski svjetovi što pozivaju na čitanje: Malu knjigu nosim, U rukama zima, Sve je moguće, Iz oblaka, Dolijeće mi lastavica, Do ruba dlana, Zemlja od oblaka, Hoću li biti uspravna, U svakom jutru, Znam molitvu. Onaj Bachelardov „raj ispunjen knjigama“ poetska je iluzija. Ali sugestivna.