Klavir je moj crno-bijeli prijatelj

Rođena u Dubrovniku, školovana u New Yorku, a živi u Ljubljani, slovenska pijanistica Dubravka Tomšič Srebotnjak na koncertnim je podijima svijeta već više od sedamdeset godina. Glazbom se počela baviti kao dijete, javno nastupati već u dobi od samo pet godina, a ljubitelje klavirske glazbe oduševljava još i danas, što je zorno pokazala nastupom u Hrvatskom glazbenom zavodu 8. svibnja i uz Komorni studio Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića izvela koncertna djela Mozarta i Chopina. Bio je to finale 19. Festivala sv. Marka, a ugledna je pijanistica nastupila na poziv mo. Kranjčevića obilježivši time 70. obljetnicu prvog nastupa u Zagrebu, kada je 4. studenoga 1947. kao sedmogodišnjakinja nastupila u HGZ-u izvodeći djela Bacha, Beethovena, Mozarta, Škerjanca, Lipovšeka, Kozine i Šivica. Svirala je Dubravka Tomšič Srebotnjak mnogo puta u Zagrebu i zagrebačka je publika oduvijek poštuje i rado sluša, pa je ocjenjivački sud Festivala sv. Marka ta desetljeća dugog prijateljstva okrunio nagradom Neven, koju dodjeljuje kao uspomenu na svojeg utemeljitelja, opernog i koncertnog pjevača Nevena Valenta (1964–2012). Boravak glazbenice u Zagrebu bila je prigoda za razgovor, što je bio posebni doživljaj, jer je to umjetnica koja zrači životnim optimizmom i srdačnošću.

Glazbom ste se počeli baviti vrlo rano. Bili ste doista „čudo od djeteta“...

Moja je mama malo svirala klavir, a ja sam uvijek išla prema klaviru. Mama je zapazila to moje veliko zanimanje i konzultirala se s nekim glazbenicima, koji su testirali moj sluh. Primijetivši da imam odličan sluh i da sam očito nadarena za glazbu, preporučili su da mi se omogući učenje sviranja na klaviru iako sam imala tek četiri godine. Da, ja sam uvijek željela samo klavir. Tako sam s pet godina već u Dubrovniku prvi put javno nastupila, sa šest svirala sam u Ljubljani, a sa sedam u Zagrebu. Ali moji roditelji od mene nisu pravili Wunderkinda. Svi su moji prvi honorari išli za Crveni križ i ja sam uvijek tražila da se pomaže slijepim osobama jer mi je bilo tužno kada netko ne može vidjeti. Uvijek sam uživala u sviranju i danas mogu reći da me to vodilo cijeli život. Pa iako sam sa sedam godina dobila i poduku iz violine, liječnici su rekli da je zbog zdravlja, budući da sam bila malo anemična, najbolje da se odlučim za jedan instrument. Ja sam odabrala klavir jer je taj instrument za mene bio cijeli orkestar.

U Ljubljani ste počeli učiti kod slovenske pijanistice i pedagoginje Zore Zarnikove, diplomirali ste na Juilliard School of Music u New Yorku u razredu Katherine Bacon, rođene u Engleskoj, a usavršavali ste se dvije godine kod legendarnog Arthura Rubinsteina. Kakva su vaša sjećanja na profesore?

Zora Zarnikova bila je učenica Alfreda Cortota u Parizu i kada me dobila kao učenicu rekla je da ona ne zna raditi s djecom. I zbilja, radila je sa mnom kao s odraslom osobom i bila je dosta stroga. Ona mi je savršeno postavila ruke na instrumentu i uputila me u osnove tehnike sviranja. Također mi je razvijala muzikalnost jer je i sama bila vrlo senzibilna glazbenica. Kod nje sam bila do dvanaeste godine, a onda sam otišla u Ameriku. Primila me Katherine Bacon, kod koje sam diplomirala u dobi od sedamnaest godina, završivši paralelno i gimnaziju. Mogu reći da sam uvijek voljela svirati, nikada nisam znala što je trema i bilo mi je samo važno da i slušateljima pružim nešto lijepo. Još kao studenticu čuo me u Carnegie Hallu Arthur Rubinstein i rekao mi da će rado sa mnom raditi. Ali rekao je da on nije učitelj u smislu poduke iz tehnike sviranja, već mu je jedini cilj bio razvoj moje osobnosti. Smatrao je da s tehnikom nemam problema i da je važno da stanem na vlastite noge. Rubinstein je bio uvjeren da nije dobro ići od profesora do profesora jer da se onda glazbenik nikada ne osamostali. Naprotiv, usmjeravao me da mislim svojom glavom, a govorio je da je važnije da razgovaram s drugim glazbenicima, dirigentima, instrumentalistima i pjevačima, jer oni imaju svoja iskustva. Dvije sam se godine usavršavala kod Arthura Rubinsteina i to je završilo kada sam imala devetnaest godina. A od tada sam radila sama. Iz početka je bilo ponekad i teško, ali Rubinstein je ustrajavao na tome da sama otkrivam što i kako hoću svirati i da uvijek vjerujem u sebe. Na tome sam mu jako zahvalna.

Vi ste već više od pedeset godina i profesorica i mnogi su pijanisti, koji su ostvarili važne karijere, bili vaši studenti. Što mislite o glazbenim natjecanjima?

Kao mlada i ja sam išla na natjecanja i dobivala prve nagrade, ali to sam u osnovi zapravo mrzila. Za mene je natjecanje bilo nešto poput sajmišta na kojemu se gleda tko je bolji, a tko slabiji. Ali danas je tako da su natjecanja mladima važna odskočna daska u karijeri, pogotovo za dobivanje angažmana i nalaženje menadžera. Potrebno je naći menadžera koji vjeruje u glazbenika i za njega se zauzima, a ne da samo gleda kako će zaraditi. U tom je pogledu danas važno ići na natjecanja.

Za vaš su život važna tri grada – Dubrovnik, New York, Ljubljana.

Da, to su na neki način moje tri baze. Rođena sam u Dubrovniku, ali cijeli život, osim sedam godina studija u Americi, živim u Ljubljani. Moja je mama bila Dubrovkinja i ja uvijek ljeta provodim u Dubrovniku, gdje me prihvaćaju kao svoju, a i ja se osjećam dijelom Grada. New York mi danas još budi nostalgiju i kada odlazim na turneje u Ameriku uvijek odlazim čuti neki mjuzikl, odem u Metropolitan i na neki koncert, jer to je grad pun života i dinamike. Pa ipak, nakon studija vratila sam se u Ljubljanu i premda sam imala mnoge prilike ostati u inozemstvu, nisam se nikada odlučila ostati negdje drugdje. Meni su baš spomenuta tri grada bitna.

Vaš je repertoar vrlo bogat i uključuje djela najvećih majstora klavirske glazbe. Budući da je vaš suprug bio Alojz Srebotnjak, jedan od najuglednijih slovenskih skladatelja i pedagoga, kako ste birali svoj repertoar u odnosu na suvremenu glazbu?

Mene su djela glazbene klasike, romantizma, pa i impresionizma sve do glazbe 20. stoljeća uvijek privlačila i na repertoaru sam imala djela od Bacha do Bartóka i Prokofjeva, a svirala sam i djela suvremenih skladatelja. Dakako, vrlo rado izvodila sam suprugova djela, ali najnovija glazba nije bila moja velika ljubav. Snimila sam brojna djela slovenskih skladatelja 20. stoljeća za njemačke radiostanice, ali kada se odlučujem za koncertni recital, uvijek radije sviram djela velikih klasičnih i romantičnih majstora. Dakako, studente upućujem i u suvremenu glazbu, ali moje najveće ljubavi ipak su u drugim razdobljima.

Vaše su veze sa Zagrebom i posebno s maestrom Vladimirom Kranjčevićem duga trajanja.

U Zagrebu sam u dvorani HGZ-a prvi put nastupila još davne 1947. Cijelu svoju karijeru rado sam i često nastupala s hrvatskim dirigentima, tako s Milanom Horvatom, Lovrom Matačićem, Pavlom Dešpaljem, a i s maestrom Vladimirom Kranjčevićem. Zbog toga mi je bilo jako drago kada me je maestro Kranjčević još prošle godine pozvao na Festival sv. Marka. Ovo obilježavanje 70. obljetnice mojega prvog nastupa u Zagrebu, i to u istoj dvorani, bila mi je osobita radost. Činjenica pak da sam dobila nagradu jako me veseli. Nagrade su uvijek nešto posebno, to je iskazano priznanje, a kada ih dobijem u Ljubljani, Zagrebu ili u Dubrovniku, primjerice nagradu Orlando, onda mi je to osobit doživljaj jer je važno dobiti priznanje kod kuće, od svojih ljudi. Zato mi je i ova nagrada u Zagrebu jako draga i bila sam vrlo ganuta kada sam ju primila.

Nastupali ste diljem svijeta. Kakva su vaša iskustva s publikom u različitim državama?

Moram reći, gdje god da sam nastupala, u najvećim svjetskim dvoranama i s najuglednijim orkestrima i dirigentima, uvijek je to bilo nekako drukčije. Na primjer u državama bivšeg SSSR-a, a bila sam zbilja u gotovo svim tadašnjim republikama, uvijek sam doživljavala ovacije. Tako je i u Moskvi publika bila jako srdačna. Prigodom jednog od nastupa u Lenjingradu uspjela sam otići s podija tek nakon čak sedamnaest dodataka i tek kada sam spustila poklopac na klaviru i dala jasni znak da je došao kraj. Nadalje, osobito je srdačna publika u Nizozemskoj, veoma spontana i vrlo glasno odaje priznanje. Slične reakcije doživjela sam i u Londonu, a na koncertima u Americi slušatelji se ne ustručavaju jasno dati na znanje sviđa li im se nešto ili ne, pa ako im se izvedba svidi, spremni su gromoglasno pljeskati, čak i vikati i ustati bez imalo ustručavanja. Nekada prije, kada sam još kao predstavnica bivše Jugoslavije svirala u Münchenu ili u Berlinu, događalo se da me publika na početku primi prilično hladno, ali bi se to tijekom koncerta mijenjalo i poslije izvedbe svake sljedeće skladbe pljesak bi postajao sve oduševljeniji. Slični sam euforični pljesak znala doživjeti i u Japanu, gdje je bilo i glasna vrištanja, što svakako nisam očekivala. Naša je publika mnogo suzdržanija, iako sam često doživjela da posjetitelji u dvorani ustanu i, ako su oduševljeni, doista zdušno plješću. Tako je bilo i na mojem koncertu u HGZ-u. Dakle, doživjela sam različite reakcije slušatelja, a mogu reći da je u svakoj državi razlika između sjevera i juga, pa se u južnim dijelovima uglavnom plješće s više entuzijazma.

Kako biste danas, nakon tako duge i uspješne koncertantne karijere, definirali odnos publike prema klasičnoj glazbi i što glazba znači vama osobno?

Mislim da su nekada prije odnos i zanimanje za klasičnu glazbu bili mnogo veći, a onda je nastupilo razdoblje u kojemu su osobito mladi manje posjećivali koncerte klasične glazbe. Danas se mlada publika vraća koncertima s djelima umjetničke glazbe i vjerujem da upravo klasična glazba mladima postaje neka vrsta oaze u vremenu ubrzana načina života. A kada je riječ o mojem odnosu prema glazbi, uvijek kažem da je klavir moj crno-bijeli prijatelj i osobno jednako uživam u sviranju još i danas kao što je to bilo u svim prošlim godinama, od sama početka u djetinjstvu. Zbog toga još i dalje javno nastupam jer bez glazbe ne mogu i klavir mi je jednako važan kao što mi je bio i na početku, kada sam se odlučila da ću se posvetiti pijanističkoj profesiji. Dakako, za taj je poziv potrebna nadarenost, ali i mnogo disciplinirana rada i vježbanja, a meni to nikada nije dosadilo pa tako i dalje, uz vrijeme koje posvećujem obitelji i unukama, rado sviram i nastupam.