Kako komu drago

Više od dvije tisuće slušatelja u KD Vatroslava Lisinskog na recitalu Ive Pogorelića 13. svibnja u ciklusu Lisinski subotom posve je očekivano za glazbenika koji već gotovo četiri desetljeća zaokuplja pozornost svjetske glazbene javnosti. Notorna je činjenica da ime pijanista Ive Pogorelića poznaju milijuni. Za to su zaslužni njegovi javni nastupi diljem svijeta i izdavač nosača zvuka Deutsche Gramophon, koji je objavio 14 CD-ova i jedan DVD-video s Pogorelićevim izvedbama, a poznato je i da uglednoga virtuoza trajno prate kontradiktorna mišljenja i polemike. Svega sigurno ne bi bilo da 1980. Ivo Pogorelić, poslan u djetinjoj dobi kao posebno nadaren na školovanje u Moskvu, nije izazvao svojevrsnu gungulu budući da na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Frédéric Chopin u Varšavi nije bio predodređen za prvu nagradu. Tadašnjim protestom i izlaskom iz žirija Martha Argerich pokrenula je karijeru doista globalnih razmjera i Ivo Pogorelić bio je lansiran u svijet kao svojevrsni „moralni pobjednik“. Uostalom, tko se danas još sjeća prvonagrađenoga Dana Thai Sona! Svijet prati Ivu Pogorelića, a on se odužuje trajno jednakim provokativnim sviranjem, nerijetko neuobičajenim izjavama i svakako netipičnim ponašanjem.

 Kako sam o njegovim nastupima pisala još od njegove četrnaeste godine, družili smo se u Zagrebu. Sjećanja, ne samo moja, još su živa. Ali Ivo Pogorelić nije čovjek s kojim je lako komunicirati i premda sam bila na njegovim koncertima u Berlinu, a bile su to godine Domovinskog rata, nije više pokazivao da me prepoznaje. Zadnje sam ga slušala prošle godine u Konzerthausu u Beču. Publike je bilo, ali ne do posljednjega mjesta u dvorani.

 Na najnovijem koncertu u Zagrebu izveo je Ivo Pogorelić Chopinove Baladu u F-duru, br. 2, op. 38 i Scherzo u cis-molu, br. 3, op. 39, Bečki karneval, op. 26 Roberta Schumanna u prvom dijelu te Fantaziju u c-molu, KV 475 W. A. Mozarta i Sonatu u b-molu, br. 2, op. 36 Sergeja Rahmanjinova u drugom dijelu koncerta. Čula sam ga više puta kako interpretira Chopinovu glazbu. Ovaj put mi se učinilo da je ta njegova veza sa Chopinom jednostavno rečeno potrošena. Kao u ljubavnoj vezi kada se osjećaji potroše. Odsvirao je note distancirano, zapravo nezainteresirano.

Opsežni, tehnički zahtjevni i glazbeno u svakom pogledu gust sadržaj Schumannova Bečkog karnevala za Pogorelića je očito partitura u kojoj nalazi dovoljno zanimljivih poticaja za uživljavanje u vrlo različita raspoloženja. Kao što skladatelj traži, svira s „velikom energijom“, gotovo prenaglašenom lijevom rukom pa basovski dio odzvanja „krajnje živo“, dok je desna ruka nježnija i podatnija.

Teško je dokučiti zbog čega Ivo Pogorelić Mozartov jezik doživljava tako „sudbinski teško“. Za uho naviklo na ležerniji pristup Fantazija je na pogorelićevski način postala noćnom morom. Dakako, ruska romantična izražajnost Rahmanjinovljeve Sonate, u svim meandrima bogate inspiracije skladatelja-virtuoza – djelo koje doista mogu adekvatno interpretirati samo tehnički briljantni pijanisti kakav je Ivo Pogorelić sasvim neosporno – oduševila je sve u dvorani silinom poniranja u iskonsku sadržajnu dramatičnost i snagom uvjerljivosti tehničke bravure. Pijanist je gromoglasni pljesak nagradio, ili možda oduševljenim slušateljima zahvalio, dodavši klavirsku verziju orkestralnog djela Valse triste Jeana Sibeliusa. Spokojno i nepretenciozno. Meni osobno naljepši dio večeri.