Iznimno i bez kazališne pomodnosti

Talijanski slamnati šešir Eugènea Labichea, premijerno izveden 12. svibnja na pozornici Gradskog kazališta Komedija u režiji Georgija Para, osim što je iznimna predstava, pokazao je vrline i mane sadašnjega hrvatskog kazališta. Premda je riječ o komediji majstora smijeha, a po urnebesnoj mehanici i ritmu same radnje i svojevrsnom preteči Feydeaua, predstava je zorno predočila Parovo umijeće režiranja te sveukupnim rezultatom pokazala da još nemamo nekoga tko bi ga mogao zamijeniti.

Za razliku od brojnih pobornika postdramskog i konceptualnoga redateljskog teatra, Paro je još jednom umjetnički demonstrirao da zna kako se talentom, znanjem, ljubavlju i brigom za sve sudionike predstave može doprijeti do publike. Kako je moguće poštovati i autora teksta, i glumce, i scenografa, i kostimografa, i glazbu, i publiku, i naravno biti redatelj, a da svatko bude na dobitku. To je postigao ne nekim, kako to mnogi znaju reći, velikim dramskim tekstom, nego francuskim vodviljem.

Zato je morao, kako je napisao u kazališnoj knjižici, „znati pročitati tekst“, što je, „bit redateljske profesije i bitna sastavnica redateljeve poetike“. U istom tekstu, bez imalo mistifikacije,  piše: „Svaki redatelj treba znati na svoj, jedinstven i neponovljiv način, prevesti dramski tekst iz medija književnosti u medij kazališta, a da ga pritom ne ‘masakrira’.“ On to ne čini ni s Labicheovim vodviljem, nego mu omogućava prostor u kojem živi sa svim „banalnostima“  fabule koja proizvodi smijeh. Ukratko.

Na dan svojeg vjenčanja Fadinard mora u potragu za novim jednakim slamnatim šeširom kakav je njegov konj pojeo u Bolonjskoj šumi, gdje se vlasnica šešira, gospođa Anaïs Beauperthuis, sastala s ljubavnikom. Za Fadinardom kreće punac sa svatovima. Kako bi izbjegao sumnje nasilnog i ljubomornog Anaïsina supruga, Fadinard mora pronaći novi jednaki šešir. Potraga ga dovodi do modistice, njegove bivše djevojke Clare, pa do barunice Champigny, koja upravo taj dan ima „opernu soareju“, i na kraju do muža nevjerne Anaïs. Niz nesporazuma završava pred Fadinardovom kućom, odakle ih policija sve privede u zatvor zbog galame i narušavanja reda i mira.

Un chapeau de paille „stvorio“ je Labichea. Njime postaje vodeći komediograf generacije. Pa iako je za mnoge kritičare sve do danas bio i ostao autor te urnebesne farse s pjevanjem – koja je proizvodila salve smijeha izazvane nevjerojatnom brzinom i promjenom radnje – bilo je i kritičara koji su u sadržajima njegovih komada uočavali i „dojmljive realistične elemente, koji najavljuju velike komedije karaktera i društvene komedije koje su uslijedile“. Alphonse Daudet, autor Tartarinove trilogije, remek-djela francuske humoristične proze, napisao je: „Labiche nije samo vrhunski zabavljač, on je iznimno slojevit promatrač, satirik koji uvijek zna u koga u kojem trenutku usmjeriti smijeh.“

Smijeh je Labicheu bio smisao teatra. Sedam godina prije smrti na jednom svečarskom skupu rekao je: „Ono što bismo trebali ponuditi svijetu je naša radost, radost koja je drevna odlika Francuza... Njegujte s ljubavlju tu nacionalnu strast – smijte se!“ Upravo to je Paru uspjelo. Uspio je ansambl predstave žanrovski homogenizirati i kreativno motivirati, što Komedijinu ansamblu, uljuljkanu u uspješnost manire, često i ne uspijeva.

Zahvaljujući profesionalno i žanrovski precizno izrežiranoj predstavi, dio tog glumačkog ansambla, potpomognuta orkestrom i zborom Komedije, nakon dugo vremena blistao je zanosom i kreativnom snagom te publici, bez obzira na njezin kazališni ukus, ponudio predstavu doista visokih umjetničkih dometa. Glumački su prednjačili odlični Jan Kerekeš (Fadinard), kojega je jednako slijedio Damir Lončar (Nonancourt), izvrsni Dražen Čečuk, koji je u svakom detalju izbrusio lik blaziranoga grofa Ashillea de Rosalbe, nakon dugo vremena na pozornicu matičnog kazališta osovljen Tomislav Martić (Vezinet), glumački potentna i nedovoljno iskorištena Nina Kaić Madić (Clara), uvijek glumački uvjerljiva Jasna Palić Picukarić, mlada Dajana Čuljak (Helene) pa Marija Borić, Saša Buneta, Davor Svedružić, Ronald Žlabur, Filip Juričić, Ivan Magud, Nera Stipičević, Goran Malus i Adnan Prohić. Svatko od njih, ovisno o veličini uloge, ponudio je barem trenutak glumačkog umijeća.

Kvaliteti i uspjehu predstave itekako su pripomogli kostimografkinja Jadranka Tomić, scenograf Aljoša Paro, autor glazbe Veseljko Barešić, koreograf Milko Šparemblek...

Riječ je o predstavi koju posebice preporučam mladim redateljima, glumcima i studentima dramskih umjetnosti. Na njoj mogu naučiti barem nešto od onoga što ih može učiniti umjetnicima, a ne slugama impotentnoga redateljskog moderniteta.