Hrana kao pogonsko gorivo priče

Kad uzme u ruke novi roman Marinka Koščeca U potrazi za početkom kruga, čitatelj će se vjerojatno najprije upitati za kojim to krugom traga glavni junak, i zašto baš za njegovim početkom. Vjerojatno je, isto tako, da će prvo pomisliti na frazem začarani (magijski) krug, u značenju „bezizlazan položaj“, „situacija koja se neprestano ponavlja“, „nešto iz čega nema izlaza“; i pokazat će se da je to dobar trag. Koščecov protagonist pak predaje se povremeno iluziji da bi, otkrije li početak kruga, mogao riješiti svoj problem, iskočiti iz začaranoga kruga. Njega i u polusnu zastrašuje rečenica „Ovo je tvoj život“ – predodžba svakodnevice ispunjene nezadovoljstvom sobom i stalnim svađama sa ženom, ali će, uvjerava sebe, tim nedostacima svu pažnju posvetiti uskoro, samo da se riješi problema koji ga upravo gnjave. No onda stignu trenuci kad osjeća da je sve prekasno i da neće biti bolje, čega je zapravo odavno svjestan, ali pokušava prikriti laž.

Autor je u svom sedmom romanu ispričao komornu, često viđenu, ni po čemu glamuroznu ljubavnu priču, u kojoj su neimenovani glavni junak i njegova supruga Gabi u stalnu konkretnom ili latentnom konfliktu. Ono što je donekle neobično u toj priči jest činjenica da ni jedno ni drugo ne žele sići s brvna, ali da i nakon teških riječi i dalje ostaju skupa. A nije baš uobičajena – zapravo je prava rijetkost – dosljedna uporaba pripovjedača romana u drugom licu jednine kako to čini Koščec: „Hitro na stol postavljaš pladnjeve i posudice s umacima. Ostatak Gabina uspona do petog kata trošiš na tragove kuhanja, jer najednom su provrištali. Prekrivaš radnu plohu krpom, prigrćeš mrvice s poda u dlan“ [kurzivi S. P.]. Jasno je, ipak, da se drugo lice ovdje rabi u značenju prvoga: pripovjedač romana, koji je u isto vrijeme i protagonist, ne obraća se ni čitatelju ni kojem liku iz svoje priče. Zamijeni li se drugo lice prvim, lako je zaključiti da je pisac taj odmak protagonista/pripovjedača od samoga sebe uveo da bi istaknuo njegovu otuđenost, odnosno rascijepljenost, ili možda da bi tim postupkom očuđenja postigao određene efekte (zanimljivu je misao autor iznio na zagrebačkom predstavljanju svog romana rekavši da njegova četiri muška lika zajedno tvore „jedan lik rascijepljen na četiri dijela“).

Koščec svoje romane, pa tako ni ovaj, ne gradi na razvijenoj fabuli, nije sklon karakterizaciji likova i njihovu psihološkom profiliranju; njega prije svega zanimaju strujanja u suvremenom društvu, njegove krizne točke, socijalni i etički problemi ljudske svakodnevice, pomodni trendovi – ukratko stanje svijesti i „duh vremena“ u kojem participira. Pritom roman posjeduje i jaku kritičku crtu, koja se dijelom iščitava iz eksplicitnih komentarā što ih iznosi protagonist romana, a dijelom iz satiričnih žalaca – osobito u završnom dijelu romana u kojem se četiri prijatelja žustro prepiru kako bi restoran koji kane otvoriti trebao izgledati i kakvu bi kuhinju trebao ponuditi – žalaca koji su, dakako, redovito proizvod piščeva kritičkog stava.

Tako glavni lik, koji je inače pisac, bježi glavom bez obzira iz književnog života jer smatra da je taj život ne samo doslovno nego i moralno bankrotirao, pa ga doživljava kao farsu. Obrušava se na nacionalno ministarstvo kulture, koje besmislene kulturne manifestacije omogućuje potporama, tj. novcem što ga „otkida od sve gladnijih usta poreznih obveznika“, ironizira jednu vrstu publike na književnim promocijama, kulturne sladokusce, „koji se meškolje u iščekivanju da se bla-bla ugasi kako bi mogli pristupiti čašama vina i kanapeima s lososom“, a svoje dobiva i kritičar koji govori o njegovoj knjizi „tako da je ni rođena majka ne bi prepoznala, neke formulacije ipak su ti poznate, s drugih njegovih izlaganja, na primjer to o homogenosti heterogenog, o ništenju vremenitosti vječitim sada i učinku ubrzanog mirovanja uslijed stabilizacije promjene, na to je vidno ponosan, vjerojatno je riječ o jednoj te istoj analizi, u kojoj samo mijenja naslove i imena likova“.

U romanu U potrazi za početkom kruga Koščec se bavi, najopćenitije rečeno, svakodnevnim životom našeg doba, a u sklopu svakodnevice svojih likova nudi hranu kao dominantnu temu (na drukčiji način nego što to čini Barbieri, npr. u Ratu za peti okus). Govoreći o izboru te teme Koščec je ustvrdio da je hrana jedna od osnovnih vrijednosti koja nas „neprestano zove“, pri čemu se ne može ignorirati ni pomodnost i popularnost medijskih priloga o hrani. U svom se djelu pozabavio različitim aspektima što ih „hrana nosi sa sobom u vidu poremećaja hranjenja i opsesija, bijega od hrane i zabrana samima sebi“. Svoga je protagonista smjestio u stan od 45 kvadrata na petom katu negdje u Zagrebu, opisujući akustičnu i vizualnu agresiju koja se probija kroz zidove i prozore te njegovo bavljenje sportskim i praktičnim aktivnostima, među ostalim, kulinarskim svečanostima za prijatelje. U tu svakodnevicu uračunati su i obiteljski šokovi kao što su nenadani upadi Gabine majke ili bolesnog oca, pa povremeno pojavljivanje svojeglave kćeri narkomanke koja ultimativno traži novac za drogu. Nerijetko pripovjedač s osobne razine prelazi na kolektivnu pa npr. zaključuje kako se ne samo u disfunkcionalnim („raspuknutim“) obiteljima kakva je njegova nego i u cijelom ovom podneblju živi u kriptomatrijarhatu: „oca se percipira (…) kao bankomat i kao podizača težih predmeta“, a majčina je uloga od djeteta „stvoriti emocionalnog invalida“.

Protagonist Koščecova romana osjeća „vlastitu uzaludnost“, sluti da je njegov odnos s Gabi stigao u slijepu ulicu i da se suočava s iskustvom samoće, osobito bolne „samoće u paru“. Rastakanju ljubavne priče glavni će junak uzroke naslutiti u banalnim detaljima svakodnevnog života: „Umora ne nedostaje, kao ni frustracija koje Gabi donese s posla, paklenih naprava koje pričekaju do kuće da se aktiviraju. Ni zdravstvenih akutnosti. Ni odanih suputnika: neriješenih problema, grižnje savjesti koju vuku za sobom, tjeskobe lokalnog i globalnog tipa, naleta malodušnosti, izostanka inspiracije i motivacije, razočaranosti sobom.“

Koščecov mi se roman čini zanimljivijim na razini detalja, u kojima ima originalnih uvida i lucidnih zapažanja, nego na makrorazini, kojoj nedostaje kompozicijske discipline i satirične koherentnosti.