Hard rock: posljednje zbogom?

Poklonici izvornoga britanskog hard rocka ovih mjeseci (možda i godina) s užasom promatraju kako im svijet doslovno nestaje pred očima: u ožujku je potvrđen raspad Black Sabbatha nakon gotovo pola stoljeća aktivnosti, Robert Plant ustrajno otklanja milijunske ponude da reformira ono što je ostalo od Led Zeppelina, a Deep Purple – treći krak svetoga hard rock-trojstva iz ranih 1970-ih – možda posljednji put krstari po europskim i svjetskim metropolama.

Nastupu u zagrebačkoj Areni 16. svibnja prisustvovalo je 8 tisuća sljedbenika, od kojih su mnogi došli upravo privučeni dramatičnim imenom turneje: The Long Goodbye. Premda naslovljena da sugerira neizbježan kraj, s rock and roll čudovištima poput toga nikad se ne zna: uostalom, njihov novi studijski album Infinite sugerira beskonačnost.

A ako je nešto doista povezano s beskrajem, o čemu svjedoči nekoliko naraštaja, to je vitalnost purpurnog opusa iz najkreativnije stvaralačke faze: od albuma Deep Purple In Rock (1970) do Who Do We Think We Are koji je samo tri godine poslije označio kraj klasične postave što su je činili pjevač Ian Gillan, klavijaturist Jon Lord, bubnjar Ian Paice, basist Roger Glover i Ritchie Blackmore – neuhvatljiv, mrzovoljan i inovativan gitarist – čije su hirovitost i socijalna disfunkcionalnost stajale grupu mnogo živaca i poklonika.

No iz razdoblja osobnih i stvaralačkih tenzija nastao je studijski klasik Machine Head, mahnito koncertno izdanje Made In Japan te niz skladbi koje su redefinirale žanrovske okvire: Strange Kind Of Woman, Highway Star, Space Truckin’, Black Night i himnična Smoke On The Water, čiji je rif nadahnuo milijune i preživio sve trendovske potrese u posljednjih 45 godina.

Svim tim žanrovskim standardima bila je izložena zagrebačka publika, i vjerojatno je malo koga zanimao repertoar s novijih albuma koji se – u usporedbi s boljim danima – unatoč trudu doimaju previše generički i premalo poticajno. Točno onako kako kasniji radovi Sabbatha zvuče usporedimo li ih s War Pigs, Iron Man ili Paranoid, ili onako kako je album In Through The Out Door djelovao na slušatelja nakon evergrina Led Zeppelin IV.

Iako su sva tri benda nastala, formirala se i sazrijevala otprilike istovremeno, zasluge Purplea najmanje su priznate. Black Sabbath su de facto konstruirali temelje suvremenoga metala, a Zeppelin su ga otvorenošću, elektriziranom silinom i akustičnom suptilnošću nadrasli i izgradili novi svjetski rock-poredak. Vrata njihova svijeta bila su otvorena i onima koji su prezirali metalne ekscese.

A Purple? Oni su čak i savršeno melodiozne rock and roll skladbe (poput neodoljive Woman From Tokyo, bluzirane Lazy ili Never Before, još jednog zagubljenog dragulja s Machine Head) izvodili glasno poput grmljavine, pa nije slučajno da su poslije notorna nastupa u londonskoj dvorani Rainbow 1972, i službeno uvedeni u Guinnessovu knjigu rekorda kao „najglasniji sastav na svijetu“.

Bio je to početni val britanskoga hard rocka, nabujala na isteku 1960-ih, u osvit novoga desetljeća, u mjesecima kad se rock-supkultura – ne slučajno – redefinirala u skladu s globalnim društvenim previranjima. I dok se američka srednja pop-struja nakon neuspjele hipijevske revolucije, pokusa s LSD-em, urušavanja pacifističkih iluzija i (anti)vijetnamskih demonstracija smirivala uz rafinirane zvuke Carole King i Jamesa Taylora, uz Eaglese i romantične country-rock odmetnike, britanski rock očito je tražio agresivnije putove, s mnogo više decibela. „Izmorena i frustrirana, generacija ljubavi koja je stvorila kontrakulturu masovno je počela napuštati gradove vraćajući se u zavičaj, prema brdima – bili su spremni učiniti što god je potrebno da bi egzorcirali zajedničku noćnu moru iznevjerene utopije. Bio je to kraj 1960-ih i svega što su one predstavljale. (...) Postajalo je jasno da je starim nadama došao kraj i da je nastupilo vrijeme za novi pragmatizam“, napisao je kritičar Ian Christe, pojašnjavajući kontekst afirmacije drukčijih žanrovskih formi u ondašnjem popkulturnom krajoliku.

Što se Engleske tiče, ondje se u okružju umjetničkih škola srednjoklasnog Londona i drugih urbanih centara rodila klica progresivnog (i jazz) rocka izvođača poput Yes, Genesis, King Crimsona i drugih, uključujući Pink Floyd. Istodobno, hedonizam publike regrutirane iz redova radničkih slojeva na pragu 70-ih odjekivao je u bučnim, jednostavnim gitarističkim frazama onoga što je najprije označeno kao hard rock, a poslije se djelomično transformiralo u metal.

Zapravo, rana estetika Deep Purplea (osnovana 1968. u Hertfordu) izvirala je iz tog dualizma – iz prvotnih prog-rock-diverzija klasičarski potkovana Jona Lorda te iz Blackmoreove gitarističke dinamike ukorijenjene u tvrdom bluesu. No smatrajući da je blues „odviše sputavajuća, a klasika previše disciplinirana forma“, Blackmore je, prema vlastitim riječima, uvijek bio prisiljen snalaziti se negdje između, stiješnjen između ta dva pola. „Na ničijoj zemlji.“

Nije tajna da je na ranim albumima grupe, s prvim pjevačem Rodom Evansom, dubinsko poznavanje Bachove glazbe Lord nastojao sintetizirati s elementima prizemnijih rock-devijacija. U pomno dizajniranu sudaru njegovih orgulja Hammond i Blackmoreove gitare Stratocaster doista nije bilo mjesta kompromisima. Nakon identitetskog vrludanja koje je kulminiralo nastupom s londonskim Kraljevskim filharmonijskim orkestrom u prosincu 1969. (dokumentiranim na LP-u Concerto for Group and Orchestra), Purple su, uz Zeppelin, vjerojatno nehotice „skrojili rubove heavy metala i dodali mu seksepil“, kako piše Christe u opširnoj studiji Urlik zvijeri – potpuna povijest heavy metala.

Page i Plant te postava Deep Purplea svoje opuse doista nisu smatrali dijelom metala – barem ne onakva kakav su na prijelomnim pločama stvorili Black Sabbath, njegovi začetnici i proroci, ljubitelji estetike užasa s donjih pragova engleske društvene ljestvice. Purple je zahvaćao šire, u rock mainstream, odbacujući metalsku ikonografiju i svirajući za publiku koja je starjela zajedno s njima. Čak i kad je na albumu Burn (1974) Gillana zamijenio David Coverdale, a na (podjednako osrednjem) Come Taste The Band (1975) mjesto Ritchieja Blackmorea popunio Tommy Bolin, grupa je zadržala kredibilitet uigrana stroja koji pokušava voditi računa o autorskoj i izvođačkoj kakvoći. Negdje u tom razdoblju, prije prvog razlaza, u tvrdu hard rock arhitekturu ugradili su elemente funka te na ploči između spomenute dvije (Stormbringer) snimili atipično melankoličnu baladu Soldier Of Fortune.

Kasnije inkarnacije, u kojima se su originalni članovi pojavljivali i nestajali, a postava osvježavala novim imenima, u osnovi su samo prizivale u sjećanje dane ponosa i slave iz ranih sedamdesetih. Sredinom 1990-ih gitaristički virtuoz Steve Morse doveden je nakon što je Blackmore po tko zna koji put nekamo pobjegao, udahnuvši injekciju adrenalina na solidnom albumu Purpendicular. No unatoč sviračkom rafinmanu i povremenim autorskim bljeskovima, novija povijest grupe prije svega funkcionira kao niz pokaznih vježbi iz abecede žanra čijim su porođajnim mukama prije četiri, pet desetljeća, i sami svjedočili.