Film nedostojan kralja

Film Kralj Artur: legenda o maču britanskoga redatelja Guya Richieja nastavlja niz od pedesetak ostvarenja oslonjenih o srednjovjekovnu mitsku predaju o tome engleskome kralju, čija se povijesnost usprkos mnogim nastojanjima još nije potvrdila. Predaja je to čije začetke i formiranje nalazimo još u ranome srednjem vijeku, a definirana je tijekom 12. stoljeća. Kako pritom ne obuhvaća samo kralja Artura već i niz likova i tema, u spomenutome filmskom nizu Artur nije uvijek središnji lik. No ipak, kada se apostrofira njegov prijeloman položaj, interpretira se i žarište mitskoga spleta. Pritom su razni pristupi – uglavnom svježih autorskih stanovišta – tijekom već mnogih filmskih desetljeća zasigurno pridonijeli činjenici da se djela često mogu smatrati važnima u oslikavanju predaje, iako rijetko pripadaju u sam vrh filmske produkcije.

Prisjetimo li se primjerice filmova poput Excalibura (1981) Johna Boormana kao adaptacije romanse, djela Thomasa Maloryja iz 15. stoljeća, recentnijega Kralja Artura (2004) Antoinea Fuquea s pokušajem smještanja mitskoga junaka u historijski okvir, utemeljena u novijim arheološkim istraživanjima, ili pak animiranoga Mač u kamenu (1963) Wolfganga Reithermana, namijenjena mlađim naraštajima, zaključujemo da usprkos višestoljetnom odmaku izvornik i nadalje nadahnjuje autore raznih umjetničkih vrsta pa tako i filma. Kako je Ritchie u novoj rekonstrukciji mita ne samo redatelj nego i suscenarist i jedan od producenata, nije upitna njegova uloga u stvaranju Kralja Artura: legende o maču. I prije nego što posvetimo pozornost ovogodišnjoj interpretaciji dijela životopisa i djelovanja kralja Artura, čini se nužno ukratko osvrnuti o Ritchiejevo stvaralaštvo. U dugometražnom prvijencu Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške (1998) redatelj kriminalističko pretapa s komičnim elementima, a akcijska adaptacija žanrovskoga junaka Sherlocka Holmesa (2009) etablira ga kao ugledna filmskog autora.

Žanrovski iskorak u fantastiku primjetan je u Kralju Arturu: legendi o maču, djelu koje poznati predložak nastoji redefinirati osobnim stavom, ali i postulatima suvremenih ostvarenja žanra čijim je predvodnikom svakako trilogija Gospodara prstenova (2001–03) Petera Jacksona. Ritchiejev film mit restrukturira kroz suvremenu vizuru. Pa ako ostavlja temelje narativne strukture – od Arturova djetinjstva i stradanja roditelja preko prijelomnoga izvlačenja mača iz kamena, sukoba sa zlim stricem Vortigernom (Jude Law) sve do preuzimanja vlasti na dobrobit naroda, tek ovlašno dodiruje i mitske čarobnjake i mijenja ih ženskim likovima natprirodnih moći. Ujedno, percepcija društvenoga stanja Vortigernove vlasti je poput odraza raznih diktatura tijekom povijesti te uključuje i svojevrsni pokret otpora. Junak (Charlie Hunnam) isprva ne prihvaća kraljevski poziv i rukovanje znamenitim mačem. Skupina Arturovih privrženika sličnija je suvremenome jer uključuje ne samo Engleze već i Afrikanca (Djimon Hounsou) kao i Azijata kung-fu majstora (Tom Wu). Nonšalantnost središnjega lika kontrapunktira se sa snovima stradanja roditelja, sukoba oca kralja (Eric Bana) i strica. Snovi naposljetku preuzimaju i dramaturšku ulogu. Djelatna su mu pomoć akcijski orijentirani privrženici i mlada protagonistica natprirodnih moći (Astrid Berges-Frisbey), sa sposobnostima važnim za razvoj radnje.

Na takvoj temeljnoj strukturi Ritchie je uz navedena restrukturiranja mita odlučio vjerno slijediti postavke žanra fantastike, ali je na račun slojevitije karakterizacije većine likova naglasio računalno generirana čudovišta i ambijent, poput dvoraca ili grada Londinuma. Zapažamo i česte narativne iskorake kratkih kronoloških odmaka unatrag ili unaprijed tijekom neke manje pripovjedne cjeline, čime se dinamizira radnja i veže gledateljeva pozornost, ali i mjestimično strelovito nizanje  kraćih scena unutar segmenata junakova odrastanja koja dosežu granicu neraspoznatljivosti.

S obzirom na dosadašnji Ritchiejev opus, Kralj Artur čini se odveć manirističkim. Naklonost prema protagonistima ne afirmira se u bogatoj slici nego u šturim ocrtavanjima. Prag dinamičnosti svakako podižu glazba i montaža. No mijenjanje montažerskoga ritma od usporenoga do frenetičnoga ne usklađuje se sasvim u filmskoj cjelini, a glazba u završnici zbog nedostatka karakterne podloge likova postaje prenaglašenom. Budući da specijalni efekti prevladavaju u važnim akcijskim sekvencijama i sukobima, rasplet se čini nedovoljno snažnim i previše zalihosnim. Samim time i junakovo dosezanje potpunoga mitskoga statusa nije postignuto, iako je jasno društveno vrednovanje kraljevskoga položaja, kao i nastanak vitezova okrugloga stola. Film Kralj Artur: legenda o maču unatoč pojedinim dojmljivim segmentima nije osvježio filmsku sliku slavnoga srednjovjekovnoga mita, već ju je u mnogočemu degradirao. Ta činjenica, kao ni početni tržišni podbačaj filma, ne pomaže autorovoj želji da stvori franšizu od šest naslova o kralju Arturu.