Dramatična demografska kretanja

U tekstu objavljenu u Vijencu prije četiri godine analizirane su predvidive demografske promjene koje se mogu očekivati do 2051. ako ne bude državne intervencije u javne politike bitne za demografska kretanja (tabl. 1). Predočene projekcije urađene su nedugo nakon popisa stanovništva 2011. Upravo od tog vremena započela su još intenzivnija iseljavanja iz Hrvatske. Projekcija je polazila od dobno-spolnog sastava utvrđena popisom stanovništva 2011. pod pretpostavkom da će se nastaviti dugogodišnje prirodno smanjenje (broj umrlih nadvisuje broj rođenih) i dotadašnji trend iseljavanja iz Hrvatske. Dakle, ta je projekcija pretpostavljala nastavljanje nepovoljnih demografskih trendova, ali ne i masovnije iseljavanje prema Zapadu. I tadašnja je projekcija pretpostavljala nepovoljnu varijantu demografskih kretanja budući da nije bilo nikakvih naznaka o mogućoj primjeni mjera demografske politike.

Valja poći od činjenice da su se od popisa 1991. – ne samo kao posljedica Domovinskog rata te izravnih i neizravnih demografskih učinaka nego i kao rezultat prije započetih nepovoljnih demografskih procesa – intenzivirali negativni demografski procesi. To potvrđuju brojke. Ako promatramo razdoblje, od 1991. do 2017. ukupan broj stanovnika pao je s 4,5 milijuna na 4,05 milijuna, odnosno za 450 tisuća ili za 10 posto. Broj je mladih (0–14 god.) smanjen s 888 tisuća na oko 600 tisuća ili za 288 tisuća, ili 33 posto (slikovito rečeno to je manje za 9.600 razreda s 30 učenika). Broj stanovnika u radnom kontingentu (15–64 godine) pao je s 3,0 na 2,6 milijuna ili za 400 tisuća ili za 13 posto. Nasuprot tomu, znatno je porastao broj stanovnika u dobi 65 i više godina s 584 tisuće na 823 tisuće ili za 239 tisuća ili za +41 posto. To potvrđuje da su se desetljećima slagali i podupirali nepovoljni trendovi.

Tablica 1.

Broj stanovnika utvrđen popisom 2011. i projicirani broj stanovnika za 2051,

prije emigracijskog vala iz Hrvatske u posljednjih nekoliko godina

Tablica 2.

Procijenjeni broj stanovnika za 2016. u koji je uključen procijenjeni broj iseljenih iz Hrvatske nakon popisa stanovništva 2011. i projicirani broj stanovnika za 2051.

Vratimo se podacima u tablicama. Što su pokazale projekcije stanovništva do 2051, urađene prije najnovijih velikih iseljavanja. Primjer Hrvatske pokazuje kako se u relativno kratku vremenu mogu radikalno ubrzati negativni demografski procesi. Sliku toga dobivamo uspoređujući projekcije demografskih promjena do 2051, prije najnovijih iseljavanja (tabl. 1) i, projekcije stanovništva gdje su uključena najnovija iseljavanja (tabl. 2). Prema projekciji u koju nisu uključena najnovija iseljavanja, ukupan bi se broj stanovnika od 2011. do 2051. smanjio s 4,285 milijuna na 3,457 milijuna ili za 19,3 posto. Broj stanovnika u Hrvatskoj do 2051. smanjio bi se zbog smanjenja broja mladih i broja stanovnika u radno sposobnoj dobi, a istovremeno bi znatno porastao broj osoba od 65 godina naviše. Zbog priljeva sve malobrojnijih naraštaja u radnu dob, radni kontingent u Hrvatskoj pao bi s 2.873 tisuće u 2011. na 1.968 tisuća u 2051, znači za 906 tisuća ili za 31,5 posto. Ni ove projekcije, kao ni niz prethodnih, nisu izazvale gotovo nikakvu pozornost. Široj se javnosti, uz iznimku onih kojima je to struka, predvidivo veliko smanjenje broja stanovnika u Hrvatskoj do 2051. činilo neutemeljenim i pretjeranim „crnilom“. Po ustaljenu predlošku tek su se povremeno spominjali galopirajući nepovoljni demografski procesi.

Uzroci demografskog kraha

Valja se ukratko osvrnuti na politički kontekst i prilike koje su pridonijele demografskom urušavanju. Sve hrvatske vlade, osobito one nakon 2000, kao glavni, strateški, cilj imale su pregovore i ispunjavanje uvjeta za pridruživanje EU. Ulazak u spomenutu zajednicu bio je primaran. To je podupirano političkim i medijskim pritiskom koji je oblikovao mišljenje da će Hrvatska najvažnije, godinama gomilane probleme, pa tako i demografske, riješiti ulaskom u EU. Mislilo se, počet će jači gospodarski rast, a to će riješiti sve pa i demografski oporavak. No to je bio previd. Za to su vrijeme gospodarski i, s time povezani, demografski problemi bili u drugom planu. Iz godine u godinu samo se povećavao broj naselja, gradova i županija s prirodnim smanjenjem. Hrvatska u tom vremenu nije razmatrala moguće scenarije kratkoročnih i dugoročnih promjena u društvu, gospodarstvu i migracijama koje bi se mogli očekivati ulaskom u Uniju. Hrvatska se nije pripravila za tu situaciju, i to je bio, uz ostalo, jak potisni činitelj za iseljavanje.

I prije ulaska u EU iz Hrvatske se već više od jednog stoljeća, kad jače kad slabije, stanovništvo iseljavalo prema Zapadu. Nakon pristupanja Hrvatske spomenutoj zajednici nije bilo teško zaključiti da će najrazvijenije zemlje još više izvlačiti, brojem i obrazovnim sastavom, njima potrebnu radnu snagu. Prisjetimo se: tadašnji su nositelji političke vlasti isticali kako će nakon pristupanja Hrvatske Uniji uslijediti mali odljev mladog stanovništva iz Hrvatske, nakon čega će se to stabilizirati na niskoj razini. No, naprotiv, iseljavanje je iz Hrvatske bivalo sve intenzivnije pa i kada je poprimalo dramatične razmjere i dalje su političke vlasti uvjeravale da se broj iseljenih precjenjuje, a mediji su izvještavali o masovnu iseljavanju. Danas više nitko ne niječe velika iseljavanja, a prijepori su oko broja iseljenih. A kakav god taj broj bio, on je nedvojbeno prevelik za malobrojnu hrvatsku populaciju.

Na temelju uvida u raspoloživu statistiku država u koje se useljava stanovništvo iz Hrvatske, prirodnog kretanja i vlastitih procjena urađena je procjena broja stanovnika u Hrvatskoj sredinom 2016. (tabl. 2). Prema procjeni u Hrvatskoj je sredinom 2016. živjelo 4,08 mil. stanovnika. Kako je nakon toga nastavljeno iseljavanje iz Hrvatske i prirodno smanjenje, procjenjujemo: danas Hrvatska ima oko 4,05 mil. stanovnika. Smanjenju broja stanovnika nakon popisa 2011. pridonijelo je i prirodno smanjenje, koje je od 2011. do kraja 2015. bilo 58.183. Uz to u popisu 2011. primjenjivao se dosta rastezljiv kriterij pri utvrđivanju da li popisana osoba zaista stalno prebiva u naselju za koje je izjavila do joj je mjesto stalnog boravka. To je problem koji se vuče iz popisa u popis. Stoga smatramo da je ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj 2011. bio nešto manji od službenog.

Nije dvojbeno: samo nekoliko godina nakon popisa 2011, zbog iseljavanja i sve većeg prirodnog smanjenja, Hrvatska je zabilježila ne samo znatan pad ukupnog broja stanovnika nego i neravnotežu u dobnom sastavu stanovništva; znatan pad broja i udjela u ukup­nom stanovništvu mladih (0–14 godina) i, nasuprot tomu, znatan porast broja i udjela stanovništva starog 65 i više godina. Ali, što je vrlo bitno, smanjen je broj osoba u radnom kontingentu (15–64 godine). Procijenjeni broj i dobni sastav stanovništva za sredinu 2016. polazište je za projekciju ukupnoga broja stanovnika i dobne strukture do 2051.

Crne prognoze

Što je temelj projekcije kretanja broja stanovnika u Hrvatskoj do 2051? Pretpostavili smo do 2051. blagi porast broja rođenih u Hrvatskoj, ali i nastavljanje iseljavanja. To je trenutno realna pretpostavka, jer neke mjere koje najavljuje Vlada rezultirat će blagim porastom broja rođenih, ali se zasad ne najavljuju mjere koje bi mogle znatnije smanjiti iseljavanje s već dugo depopulacijskih prostora. Ovo je pesimistična varijanta, ali ostvariva je ako se ne dogodi radikalni pozitivni zaokret prema rješavanju demografske problematike. Što pokazuje projekcija? Dakle, uz blagi porast broja rođenih, ali nastavljanjem iseljavanja, broj stanovnika do 2051. pao bi na 3,038 mil. Prvo, broj mladih (0–14 godina) smanjio bi se za 30%, a njihov udjel u ukupnom stanovništvu pada na 12%; drugo, broj stanovnika u radnom kontingentu (15–64 godine) također se smanjuje do kraja projiciranog razdoblja za oko 35% i njegov udjel u ukupnom stanovništvu pada sa 65 na 57%; treće, broj starog stanovništva (65 i više godina) do 2051. porastao bi za 8%, a njihov bi udjel u ukupnom stanovništvu porastao čak na 29%.

Ukupno bi se stanovništvo Hrvatske prema tome smanjilo u projiciranom razdoblju isključivo zbog smanjenja broja mladih i broja stanovnika u radno sposobnoj dobi, istovremeno bi porastao broj osoba starih 65 i više godina. Zbog priljeva sve malobrojnijih naraštaja u radnu dob i iseljavanja, broj stanovnika u radnom kontingentu u Hrvatskoj smanjio bi se s 2,664 milijuna u 2016. na 1,735 milijun u 2051, znači za 929 tisuća ili za 25,5%. To pokazuju projekcije, a one se izrađuju kako bi se mogle kreirati različite gospodarske i javne politike i stoga se nameće niz pitanja. Možemo li zamisliti kako će funkcionirati Hrvatska, društveno i gospodarski, s više od milijun stanovnika manje? Kako će se Hrvatska razvijati s oko 930 tisuća manje stanovnika u radnoj dobi. Zamislimo Hrvatsku sa 180 tisuća manje mladih (0–14 godina) ili slikovito rečeno sa 6014 manje razreda sa po 30 učenika. I kao logičan slijed postavlja se pitanje: što učiniti?

Poduzeti konkretne mjere

Problemi su općepoznati. Glavni je problem što u hrvatskom društvu još nije prevladao stav da je potrebno oblikovati uvjete u kojima će se stanovništvo biološki obnavljati. Nužna su odricanja, a to bi trebao netko drugi, i tu je neprekinuta vrtnja. Demografski oporavak zahtijeva državnu intervenciju na više područja, pri tomu su tri ključna.

Prvo je područje djelovanja svesti iseljavanje na relativno malu veličinu. Sadašnje iseljavanje odnosi velik broj stanovnika i ne može ga nadoknaditi ni znatan porast broja rođenih. I kad bi se povećao broj rođenih, sve je to uzalud ako se ne zaustavi iseljavanje. Državnom intervencijom treba potaknuti razvoj već desetljećima depopulacijskih prostora.

Drugo je područje povećati broj rođenih. Preraspodjelom javnih sredstava roditeljima treba omogućiti da im bude, zbog troškova podizanja djece, što manje ugrožen prosječni hrvatski životni standard.

Nadalje, u situaciji nedostatne institucionalne podrške kojom se kompenziraju troškovi podizanja djece, teško je očekivati porast broja rođenih u Hrvatskoj. Financijskom podrškom i širenjem institucionalne potpore onima koji podižu djecu postiže se dvostruki učinak: povećava se potencijalna ponuda radne snage i oblikuje pozitivno ozračje orijentirano na djecu. Istraživanja provedena zadnjih godina pokazuju u Hrvatskoj diskriminaciju žena zbog trudnoće i materinstva na području rada i zapošljavanja. To nije rijetka ni zanemariva pojava. Možemo samo nizati različite pokazatelje koji otkrivaju brojne činitelje koji obeshrabruju odluku o rađanju djece.

Pri odlučivanju za rađanje djece u svakoj pojedinoj državi postoje specifičnosti. Ako obični statistički podatak promatramo izolirano, što znači ne povezujući ga s drugim situacijama i pojavama, često može ostati neobjašnjiv. Tako, primjerice, prema statistici Eurostata (2014), u Hrvatskoj su stope zaposlenosti žena i muškaraca s djecom mlađom od 6 godina više od stopa zaposlenosti žena i muškaraca bez djece. Očito se u Hrvatskoj žene bez stalnih izvora prihoda ne odlučuju na dijete ili više djece jer izostaje institucionalna podrška. Činjenica je da se oni koji su u dvojbi oko odluke za rađanje djece susreću s dvama nemotivirajućim činiteljima. Roditeljstvo povećava opseg neplaćenog rada i zahtijeva dosta financijskih sredstava. Konačno, veliko je pitanje kad u Hrvatskoj možemo očekivati preokret demografskih trendova.