Djela duboko utkane povijesnosti

Osječki je Muzej likovnih umjetnosti od četvrtka 18. svibnja ugostio niz umjetničkih djela iz Zbirke umjetnina Marijana Hanžekovića. Izložba zbirke kojoj je autor Igor Zidić ostat će otvorena do konca kolovoza. Zbirka Hanžeković dosad je već nekoliko puta bila predstavljena. U najpotpunijem se obliku mogla vidjeti početkom prošle godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu u sklopu ciklusa izložbi iz privatnih kolekcija pod nazivom Privatne kolekcije u javnoj instituciji. Ipak, osječka je izložba brojem izložaka bogatija i potpunija, a njezin nam pregledan postav pri prolasku iz sobe u sobu priča o nešto više od stoljeća tradicije hrvatske likovne umjetnosti. Pojavljuju se tako djela autora s kraja 19. stoljeća pa sve do recentnih umjetničkih ostvarenja. Premda galerijski prostor nije dovoljno velik da bi se izložilo sve što Zbirka Hanžeković pohranjuje, predstavljeni izbor onoga najboljeg što je Igor Zidić odabrao za ovu prigodu dovoljan je da bi se mogao steći dojam o konzistentnosti Zbirke te tradiciji kolekcionarstva koju obitelj Hanžeković njeguje već treću generaciju. Utemeljitelj je Zbirke Hanžeković bio djed Marijana Hanžekovića, također Marijan. Bio je odvjetnik te je obnašao funkciju velikoga župana u Karlovcu, Osijeku i Travniku, a vlastitu je ljubav prema umjetnosti njegovao i mecenatski pomažući neke umjetnike. Otuda i poveznica izložbe s osječkom sredinom jer je Osijek neko vrijeme bio grad u kojem se zbirka gradila. Svaka privatna zbirka odraz je njezina vlasnika i njegovih estetskih zahtjeva proizašlih iz stupnja i kvalitete naobrazbe.

Važno je što zbirka odaje pak odraz triju generacija Marijanâ Hanžekovića, koji su svi odreda naglasak stavljali isključivo na sakupljanje umjetnina hrvatskih slikara i kipara. U intervjuu za zagrebačku izložbu vlasnik Hanžeković rekao je otprilike da je „dobra stvar kolekcionarstva čuvanje dijela naše baštine“, ali da problem nastaje kada kolekcionar umre. Tada se naime mnoge kolekcije raspadnu jer nasljednici nerijetko nemaju afiniteta ni kolekcionarske strasti za održavanje tradicije naslijeđene kolekcije. Zbirka Hanžeković uspjela je odoljeti tom problemu neprestano proširujući svoj sadržaj, ali uvijek ostajući vezana uz klasične umjetničke medije i bez posezanja za suvremenim primjerima vizualnih umjetnosti. Jednako tako Hanžekovići nisu posezali za djelima umjetnika koji životom i djelom nisu u vezi s domovinom. Štoviše, na upit Jasminke Poklečki Stošić o širenju Zbirke i na strane autore Hanžeković je istaknuo kako to nema ni u planu jer s jedne strane „uputiti se u kupnju stranih autora značilo bi da ste informirani, odnosno da znate koga treba ‘kupiti’, da poznajete inozemnu likovnu scenu“, a s druge „širenje kolekcije stranim autorima povlači za sobom i mnogo veća financijska sredstva“.

Odličan poznavatelj Zbirke Hanžeković, Zidić je istodobno kolekcionarov znanac te poznavatelj njegovih estetskih obzira i kriterija, koje na ovoj izložbi također nije ostavio skrivenima. „Ako mu je ponuđeno da bira“, piše Zidić, „Hanžeković će, gotovo bez iznimke, odabrati ono što mu je bliže, što više voli, ono što ga više motivira, a ne nužno baš ono što Zbirci, u taj čas, ‘više nedostaje’ (...) Hanžeković nam daje do znanja – premda nije negator, još manje ignorant – da ima Zbirku u kojoj uživa, a ne Zbirku kojom konstruira povijest i time se ta Zbirka uvelike razlikuje od većine drugih relevantnih kolekcija u nas.“ Iako ne inzistira na povijesnosti cjeline koju djela iz zbirke oblikuju, ona je u nju duboko utkana, što Zidić osječkim postavom i potvrđuje.

Izazov budućim istraživačima

Dok je u Umjetničkom paviljonu Hanžekovićeva zbirka bila predstavljena s pedesetak djela, osječkom proširenom izboru nije cilj samo kvantitativno obogatiti postav nego i nadopuniti neke nedostatke koji su se mogli uočiti u Zagrebu. U opsežnom i iscrpnom tekstu za katalog osječke izložbe Zidić ističe kako se priređivanja izložbe prihvatio kako bi pokušao te nedostatke nadoknaditi, ali i iz osjećaja potrebe da nadopuni spoznaje o djelima koja se u zbirci nalaze kao i kontekstu njihova života unutar i izvan nje. „Kako sam se odlučio prihvatiti prezentaciju Hanžekovićeve zbirke u Osijeku?“, pita se Zidić i nastavlja: „Nije me toj zadaći privukla činjenica da su prethodno priređene različite izložbe različitih fragmenata zbirke, nego spoznaja da su – s nekih razloga – one imale unaprijed determinirane redukcijske naznake, ostavljajući budućim istraživačima još i te koliko prostora.“ Još je jedna činjenica ponukala autora izložbe da se prihvati toga posla – na zagrebačkoj su izložbi bila izložena djela umjetnika koji su mahom bili rođeni u 19. stoljeću. Trebalo je dakle i taj redukcijski segment zagrebačke izložbe revalorizirati kako bi se bolje mogla uočiti tradicijska dimenzija zbirke koja ne samo da živi kroz tri generacije kolekcionara – djeda, oca i sina – nego i kroz generacije umjetnika koji joj poetičkim i generacijskim razlikama daju dodatnu razvedenost i svježinu jer sin nije ništa manje zainteresiran za zbirku i nove akvizicije od djeda i oca, a nove akvizicije uključuju naravno i otkupe djela suvremenih hrvatskih umjetnika.

Didaktična crta izložbe

Zidićev se izbor ne vodi logikom izlaganja kapitalnih pojedinaca-umjetnika, nego više vodi brigu o tome da djelo kontekstualizira unutar zbirke i povijesnoga konteksta u kojem je nastalo, ali i da elaborira društveno-poetičku isprepletenost trendova svakoga od pojedinih razdoblja. Iz toga se razloga djela i nižu po kronološkoj logici, što izložbi daje pregledan karakter pa se u određenom smislu može osjetiti i njezina didaktična crta usmjerena pričanju hrvatske slikarske i kiparske povijesti. No povijesnost postava nije oblikovana tek nezanimljivim nizanjem umjetnina, nego je cjelina oblikovana s velikom pažnjom kako bi se dosegnuo i prezentirao kvalitativan vrhunac Zbirke Hanžeković u cjelini. Zidićev je detaljan odnos prema izboru izložaka dodatno naglašen u tekstu kataloga izložbe, gdje uz svaki svoj izbor zapisuje crticu-dvije o umjetnini i umjetniku neprestano vodeći računa o kompaktnosti cjeline i kontekstualizaciji svakoga njezina pojedinog segmenta. Naposljetku i sam priznaje: „Nas su, prije svega, motivirala pitanja: kako se Hanžekovićeva zbirka odnosi prema hrvatskoj modernoj umjetnosti: prati li njezina povijesna i vitalna kretanja, slijedi li naznačene razvojne stereotipe, ima li svoje orijentire (kojima je u osnovi njegova osobnost, kultura i odgoj) ili ih, pak, nema; prihvaća li inovativna tumačenja (važnost pojedinaca, pokretâ, grupâ, inicijativâ); uvažava li generacijske mijene, ‘novi duh’ koji – nejedinstven i proturječan – uvijek iznova afirmiraju oni dolazeći, tj. oni koju su trenutno mladi; ima li sluha za socijalnu funkciju i moralnu odgovornost velikoga kolekcionara u siromašnome društvu?“ Sva su ta pitanja bila poticaji Zidiću da kroz Zbirku Hanžeković traga za njihovim odgovorima i objašnjenjima. Poput perli nižući djela od Vršidbe Nikole Mašića (1878) do Squerea 2 (2016) Anabel Zanze, Zidić je uspio – koliko mu je, naravno, materijal s kojim je mogao raditi dopuštao – doći do većine odgovora i pojašnjenja pišući kroz njih i njihovim posredovanjem tu malu povijest hrvatske moderne i suvremene likovne umjetnosti.

Kada se kaže da je Zidić uspio onoliko koliko mu je to materijal dopuštao, prešutno se misli na činjenicu da u Zbirci Hanžeković baš i nema umjetničkih djela koja proizlaze iz avangardne i neoavangardne tradicije zagrebačkoga zenitizma i dadaizma, EXAT-a 51, Novih tendencija ili Nove umjetničke prakse, premda ni taj izdanak povijesti hrvatske umjetnosti nije posve zanemaren, što pokazuju djela Aleksandra Srneca 121070/I, 121072/II (1972–2007), Bez naziva (2003) Borisa Bućana, triptih Meandar (1976) Julija Knifera, Zima. Kravarsko Josipa Vanište, Sedam zvjezdica – Kod crvenog raka (1995) Željka Kipkea... Glavni je razlog pomanjkanja većeg broja primjeraka hrvatskih drugolinijskih autora Hanžekovićeva strastvena privrženost umjetnosti hrvatske moderne, kao i njegov stav „da je hrvatska moderna između dva rata najvrednije što hrvatsko slikarstvo ima“.

Izložba je u osječkom MLU-u popraćena bogatim katalogom s glavnim tekstom Igora Zidića, u kojem autor propituje temu kolekcionarstva kod nas, donosi pregled obiteljske povijesti Hanžekovića relevantan za razumijevanje konteksta njihove zbirke umjetnina, naposljetku dajući pregledni opis odabranih umjetnina. Slijedi zatim tekst kustosa Daniela Zeca, koji se bavio isključivo „umjetnicima slavonske zavičajnosti“ u Hanžekovičevoj zbirci – Belom Čikošem Sesijom, Ivanom Tišovom, Vladimirom Becićem, Vladimirom Filakovcem, Ivanom Reinom, Mironom Makancem, Julijem Kniferom, Zdenkom Radovanićem, Stjepanom Šandrkom te kiparima Vanjom Radaušem i Stjepanom Gračanom. Osim tekstova o Zbirci Hanžeković i umjetnicima/umjetninama, Ivica Šola pisao je o velikom županu Hanžekoviću, a Katarina Ott o Marijanu II. Zidić je iskoristio priliku u katalog djela i reprodukcija uvrstiti i one umjetnine koje nisu dobile šansu pojaviti se ovoga puta u izložbenom prostoru, što ne znači da nekom drugom prilikom neće dobiti priliku. Sve u svemu, osječka izložba Zbirke Hanžeković među najvažnijim je izložbama ove sezone u Osijeku, a možda ohrabri i neke lokalne sakupljače umjetnina – kojih doduše nema mnogo – da na određeni način predstave ono što u svojem vlasništvu pomno i ljubomorno čuvaju.